Piše: Elma Hodžić
Foto: Elma Hodžić

S prvim titrajima jeseni dobila sam priliku, kakva se obično desi samo u filmskim narativima, da putujem. Jesenja Antalija je kod mojih prijatelja probudila više euforije, nego u meni. Ipak, odmah po ulasku iz sarajevskih maglovitih minusa u zonu Mediterana, obuzela me omamljujuća radost. Antalija, mirisna oaza smještena između planina i tirkiznog mora, je tokom prvog kontakta ponudila niz prelijepih suprotnosti, protkanih bogatom historijom. Za vrijeme trajanja Antalija Culture Route festivala, što je povod mog putovanja, je svaki dio grada dodatno oživljen umjetnošću. Na taj način Antalija, jedno od najznačajnijih središta turske rivijere, (p)ostaje u sferi interesovanja turista i mimo ljetne, dinamične sezone.

Prvi susret s toplim ulicama Antalije prošao je u otkrivanju starog dijela grada. Domaćin, ljubazni vodič Fuat, objašnjava da su slojeve historije ovog rada ispisivali Heleni, Rimljani, Osmanlije… Osjeća se kako historija oživljava preko kamenih zgrada i džamija, prelijepih trgova i čarobnih vrtova. Jedna od lokacija koja plijeni pažnju turista je Hadrijanova trijumfalna kapija, podignuta u znak zahvalnosti za posjetu gradu ovog cara oko 130. godine p.n.e. Kapija se sastoji se od tri luka i četiri stuba, a oba kraja kapije okružuje po jedna kula. Južna kula, poznata i kao Julia Sancta, datira iz rimskog perioda, ali se vjeruje da je izgrađena nezavisno od Hadrijanove kapije. Temelj sjeverne kule izgrađen je u doba Rimljana, ali je gornji dio kasnije nadograđen i sadrži natpise na arapskom jeziku. Kameni portal je izrađen od bijelog mermera, osim četiri stuba koji su izrađeni od granita.

Ulicama igraju boje prošlosti i sadašnjosti, dok lagan vjetar nosi polifoniju savremenosti i melodija tradicionalne turske muzike. Spoj tradicije i savremenosti je svugdje – a po mom mišljenju je najprisutniji u izložbama i kulturnim aktivnostima pripremljenim povodom festivala. U starim kućama, koje su proglašene nacionalnim spomenicima i ustupljene gradu na upravljanje, postavljeni su radovi savremenih turskih umjetnika. Tako izložba “Nomads of Antalya” propituje koncept društva, vremena, materije, okvira – i položaja umjetnika u (de)konstrukciji svijeta. Hodajući ulicama Antalije, ušla sam u prostor oživljen radom Refika Anadola, jednog od najvećih svjetskih umjetnika novih medija i dizajnera. Njegovi projekti se sastoje od algoritama za mašinsko učenje zasnovanim na podacima koji stvaraju apstraktne, bajkovite pokretne slike. Tako je kroz rad “Machine Hallucinations: Renaissance Dreams” napravljen omaž renesansnom slikarstvu i umjetnosti – skupovi podataka o renesansi su obrađeni kroz jedinstvene algoritme koji su specifično razvijeni kako bi generisali dinamičan višedimenzionalni oblik. Dok mašina ponovno osmišljava antologijske radove uzvišene vještine, dinamična instalacija mijenja svoje oblike, boje i dizajn zvuka – a ja, zakleti klasičar, uživam u estetizaciji podataka univerzuma mašine. Stvarajući ilustrirani audio-vizuelni kanal višedimenzionalnosti putem kojeg možemo ponovno pregledati cijeli renesansni korpus, ovo djelo prikazuje potpuno nov i poetski način obnavljanja naše veze sa živim tragovima povijesti umjetnosti. Dugo mi je, poslije Anadola i izložbe digitalne umjetnosti savremenih turskih umjetnika, trebalo da se vratim dvodimenzionalnom likovnom jeziku.

Nastavila sam istraživanje Antalije kroz muzejske prostore, što je uveliko obogatilo moje znanje iz oblasti muzejske teorije i prakse. Kao primjere dobre prakse izdvajam Arheološki muzej čija je ekspozicija pojačana prigodnim muzičkim pogledom. Muzika uspijeva da fragmente prošlosti utopli i da ih, otuđene i napuštene, djelimično približi savremenom posmatraču. S druge strane, u Muzeju grada Antalije sam uočila dječiju postavku, koja jezikom stripa i reljefnog, skulpturalnog pripovijedanja približava prošlost ovog grada najmlađoj muzejskoj publici. Pažnju su mi u muzeju privukle, između ostalog, relikvije svetaca koje su čuvane s posebnom pažnjom i poštovanjem. Ove relikvije predstavljaju jedinstvenu historijsku vrijednost i pružaju uvid u duhovnu dimenziju Turske. Koegzistencija različitosti. Društveni diverzitet se njeguje kroz čuvanje historijske slojevitosti zemlje. Harmonična koegzistencija ne samo da pruža osjećaj zajedništva, već također doprinosi obogaćivanju turskog društva, omogućavajući svima da uživaju u bogatstvu različitih povijesnih i kulturnih aspekata – čime se u društvu stvara prostor za dijalog i razumijevanje.

Rubovi grada zadržavaju ton zaborava i tišine, skrivajući u sebi ostatke jednog vremena koje je odavno prošlo. Među tim ostacima nalaze se drevni gradovi Perge i Side, s elementima infrastrukture nad kojima dominira teatar. Kameni blokovi, napušteni i puknuti, postali su dio pejzaža, stopljeni sa živopisnim krajolikom. Kada se zagledate u te ruševine, možete zamisliti kako je nekada odjekivala galama i smijeh publike koja je strastveno pratila teatarske predstave ili društvene igre, uživala u hamamima, gradila. Sada, samo tihi vjetar prenosi melanholiju drevnih priča koje su ispunjavale ovaj prostor. Drevnost teatra se naizmjenično udružuje s prolaznošću vremena, postajući simbol prolaznosti svih stvari. Savršen prostor za kontemplaciju.

Došla sam u pravi čas, po iskustvo koje mi je vjerovatno trebalo. U Turskoj se obilježava godišnjica smrti Ataturka. Iz idiličnog hotelskog ambijenta sam ušla direktno u trenutak kada je Turska nakratko zašutila: spuštene su i ponovo podignute zastave. Krajnje hipnotiziranom tišinom mase, stajala sam zbunjeno, u neznanju. Objasnili su mi da će prigodni programi biti u svim dijelovima grada. Zastave Republike Turske, reprodukcije Ataturkovih fotografija u različitim formatima podižu atmosferu ceremonijalnosti. Noć je i sjedim na koncertu, istim povodom, na otvorenom. Filharmonija izvodi kompozicije na jeziku kojeg ne razumijem, ali reakcije publike i melodije su sasvim dovoljne da utonem u melanholiju. Meni, osobi koja dolazi iz postkonfliktnog društva (ako se to uopšte više može tako i nazvati), je neobično participirati u ovakvim procesijama. Ne mogu a da se ne pitam: Ko je nama heroj? Što smo se tako otuđili od historije? Hoćemo li se, kada se vratim u Bosnu i Hercegovinu, ikada makar prividno dogovoriti – oko bilo čega?

Kliše je, znam – ali ne mogu a da ne spomenem miris začina i svježe hrane, koji mami turiste u tradicionalne restorane, gdje se servira turska kuhinja. U restoranima se mogu vidjeti parovi koji dijele osmijehe i porodice koje uživaju u trenucima zajedništva. Slojevi slatkog i slanog u nespojivim kombinacijama čine Tursku zemljom koja budi čula i hrani dušu.

U srcu grada, tokom nekoliko dana boravka, istraživala sam i neformalne kulise za neopisive zalaske sunca, s kojih se prelivaju boje preko drevnih zidina i krovova. Sa svakim zamahom vjetra, osjeća se kako se priroda igra sa gradom, stvarajući savršenu harmoniju. Dok šetam uz obalu, čujem zvuk talasa koji neumorno polako udara o nestvarno lijepe plaže. Antalija je mjesto gdje se svako može izgubiti u beskonačnosti mora, gledajući kako sunce lagano tone iza horizonta. To je grad u kojem će svako naći nešto za sebe – toplo preporučujem tursko primorje i u periodima kada se samo hrabri kupači upuste u avanturu istraživanja tišine morske obale. Odmara tišina, liječe okusi, zavode mirisi, opuštaju drevni hramovi – a historija nas, paradoksalno, priprema za iskustva koja možda tek trebaju doći.