Piše: Lejla Panjeta

Film The Two Popes (Dvojica papa) je režirao, Fernando Meirelles, brazilski nagrađivani reditelj, nominovan za Oskara, poznat po svojim izvanrednim filmovima City of God i The Constant Gardner. Pisac scenarija je Anthony McCarten, profiliran za žanr drame i biografske naracije, tekođer nominovan za Oskara, sa posljednjim uspjehom u filmu The Theory of Everything, o životu Stephena Hawkinga.

The Two Popes je do sada osvojio devet nagrada i ima trenutno 28 nominacija, među kojima i nominacije za najbolje glumce, scenarij i najbolji film za Zlatni globus. Glavne likove tumače Anthony Hopkins, kao Joseph Ratzinger Papa Benedikt XVI i Jonathan Pryce kao Jorge Bergolio Papa Franjo. Film je žanrovski svrstan u dramu i biografske fimove, no mnogo je diskusija o tome koliko su dijalozi u filmu zaista tačni. Film može biti posmatran kao priča o Crkvi, vjeri, Bogu, i slično, međutim pretenzija teksta filmske slike i teksta originalne drame govore da je riječ o komplikovanim arhetipskim razlikama, koje su dijaloškim putem rješavane u fiktivnom smislu, a ne dokumentarističkom. Izvrsna režija i montaža, koja ima ritam tanga, omiljenog plesa argentinskog Pape, kruti i precizni dijalozi, koji odgovaraju disciplinovanom njemačkom duhu, kontrapunkti u kadriranju i izboru planova drže osnovnu platformu na kojoj se razvija film kao teološko-filozofska rasprava. Ovo nije vjerski film, iako pokazuje scenografske, kostimografske i rekviziterske elemente Vatikanske predstave (ili karnevala kako ga naziva Papa Franjo) koji nisu dostupni i poznati široj javnosti.

Ovo je film o Bogu i o ljudima, koji pokušavaju naći svoje mjesto u vremenu koje im je dodijeljeno, te na najbolji način doprinjeti svijetu i ljudima oko sebe. U tome su im u startu pozicije različite: jedan je krut i rigidan konzervativac koji vjeruje u red i disciplinu, a drugi je jezuit koji vjeruje u mir i pomaganje siromašnima. Sukob tradicionalnog i modernog prate se u naraciji i odnosima likova kao u igri tanga, a dvojica glumaca nadilaze sopstvene okvire predstavljanja papa, kroz izbalansiranu igru ega i karaktera, koje donose tako vjerno i istinski, da se čini da je fikcija koju smo vidjeli realnija od dokumentarnih snimaka kojima film završava. S obzirom da su obojica glumaca nominovani za najbolju ulogu, vrlo je teško procijeniti koji od njih bi mogao dobiti nagradu. Nagrada bi se trebala dodijeliti za sveukupnost odnosa koji ne mogu postojati jedan bez drugog. Dva sata uživanja u sjajnoj glumačkoj interpretaciji dva svjetska moćnika, ali i dva jednostavna čovjeka, sa kojima se veoma lako identificirati, uz briljantne montažne vinjete čiste eisensteinovske intelektualne montaže, te vizualiziranje dinamičkom slikom šturih filozofskih koncepata, ne samo da rezultira dobrim filmom, već svjedočanstvom o vremenu u kojem treba da živimo.

Vječiti sukobi drugačijeg

Film se može posmatrati na više nivoa, a u svakom od njih poznavalac filmskog jezika pronaći će izvanradne virtuoznosti, kakve su: vođenje filmske naracije, dramaturgija teksta i dijaloga, te filozofske rasprave koje postavljaju pitanja izjavnim rečenicama, briljantna gluma koja pokazuje ogromnu količinu emocija, i koja gledaoca ostavlja bez daha i stavlja ga u poziciju učesnika, a ne posmatrača filma. Koncizne i svevremenske istine date su jasno i kratko kroz dijaloge, a odnosima likova i adekvatnom govornom radnjom, sa pomalo komičnim elementima reakcija likova ili sitnim fizičkim radnjama, kompletna ozbiljnost zadatih filozofskih tema je učinjena lakšom i pristupačnom. A ozbiljnost tema kojih se glavni likovi kroz svoje životne situcije i dileme dotiču je neprolazna i svevremenska. Takve teme su: Šta je istina? Šta je ispravno? Šta Bog želi od nas? Kako komunicirati sa Bogom?, itd.

Poznato je da Papa Franjo, pokušava osavremeniti doživljaj Crkve u svijetu danas, a time i reformirati krute dogmatske poglede na vjeru. O njemu su već napravljeni brojni filmovi. Njegova savremenost i ljudskost, izvanredno su opisani u ovom filmu, ne samo kroz doživljaj ličnosti, već doživljaj svete figure kao običnog čovjeka. Upravo ta čovječnost kojom odiše Pryceova interpertacija, kroz mnogobrojne komične situacije, koje rezultiraju identifikacijom kod gledaoca, donosi poruku filma o povezanosti običnog i svetog u javnom prostoru koji je voljan i sklon opraštanju i shvaćanju. Crkva, kao i svi ljudi, spremni su razumjeti i shvatiti, vrline jednako kao i mane. Tako se u filmu transparentno pokazuje glasanje za Papu, loše stvari se ne sakrivaju pod tepih, navodi se uvođenje celibata u Crkvu, kao i pojava anđela, a loše odluke za radi ostvarivanja viših ciljeva su jasno predočene (kakve su sklapanje saveza sa diktatorima ili zataškivanje pedofilije), no transparentnost grijeha već u startu je na putu iskupljenja i oprosta, barem u oku posmatrača, tj. gledaoca. U jednom od dijaloga, čak se na komičan način kaže da je Bog sklon zaboraviti, tj. toliko je Njegova ljubav velika, da on prije zaboravlja i oprašta grijehe od nas smrtnika. Ljudi su ti koji su loši i pokvareni. No film ne zauzima manihejističke stavove stroge podjele na dobro i zlo, već se više oslanja na neoplatonizam, u kome je odsutvo svjetlosti, tj. jedinstva ili Boga, zapravo zlo tj. mrak. Dijaloškim i karakternim suptilnim sukobima film na kraju poručuje da je Bog sve, okrećući se možda misticizmu i holizmu. Film je stoga ne samo svjedočanstvo o jednoj vjerskoj biografiji institucije Pape. Pozadinu zbivanja u Sikstinskoj kapeli može zamijeniti bilo šta, bilo kakva scenografija, a uniforme ovih svetih ljudi, čije su duše napaćene i pročišćene, može zamijeniti bilo kakva simbolička kostimografija neke druge religije. Sukob između liberanog i konzervativnog, krutog i opuštenog, emocije i razuma na kraju je pomiren, na takav način da je svejedno da li je jedan htio pomoći pojedincu, a time ugrozio masu, ili je jedan htio spasiti masu, a time izdao pojedince. Grijesi su takvi kakvi jesu, pa sa jednakim uvidom u različitost dva pristupa dolazimo do jedne istine. Bog je ljubav, a njegovi planovi nisu ljudima uvijek jasni. Čak ni Papi. U tom smislu gledalac postaje svjesniji Božijih planova za oba naizgled nepomirljva stava u odnosu prema životu i Bogu. Gašenjem svijeće i uzdizanjem dima uvis, jasno je da je onaj za koga stereotipski mislimo da je rigorozan, zapravo žrtva okolnosti i sopstvenih odricanja i discipline, kojom je na kraju postigao ogromno zadovoljstvo kod samog Boga.

Istina u različitosti i razumijevanju

U govoru Pape Franje metaforički je objašnjena komunikacija sa Bogom. Ponekad prijemnik nije dobar, pa antenu treba malo bolje namjestiti kako bi se dobio dobar kontakt sa Njegovom ljubavlju i mudrošću. Ovo namještanje antene, iako naizgled predstavljeno kao slabost Pape Benadikta, s obzirom da u svojoj ispovijedi kaže da Boga više ne čuje, zapravo je dio velikog plana za spajanje naizgled nespojivog i prije svega razumijevanje drugačijeg. Pomirenje dva principa na kraju filma daje veoma jasnu poruku o prisutnosti Boga u svemu i Njegovoj bezgraničnoj ljubavi. Ljubav je u razumijevanju.

Humanizam i duboka filozofska pitanja, koja su postavljena kao platforma na kojoj počiva dramaturgija sukoba između apolonskog i dionizijskog, konzervativnog i liberalnog, osjećaja i racionalizovanja, uporište ima u premisi da filozofija i vjera zapravo kazuju isto i tragaju za istim istinama. Suptilnim jezikom kamere (i to kroz naglašene fokuse, kompoziciju i kontrapunkt statičnih kadrova i kamere iz ruke, smjenom ekstremnih detalja i totala, igranog i dokumentarnog) uspostavljena je atmosfera filma koja odiše arhetipskim suprotnostima, koje se kroz film analiziraju, argumentiraju, diskutuju, te predstavljaju u svim svojim lošim i dobrim stranama. Narativni tok filma prati dramaturške zakone aristotelovske postavke likova, antagoniste i protagoniste, te emanaciju dobra i zla, koji se u priči smjenjuju, a čije postupke, odluke i uzroke djelovanja, koji su van kontrole pojedinca doživaljavamo kao ovozemaljske, ali uz mudro rediteljsko rješenje odsustva filmskog prikazivanja Boga, čime se Njegova dobrota i moć još više čine prisutnim. Ljudi, a ne funkcije koje obnašaju pokazani su kroz emotivnost glumačkog izražaja i odnosa dva suprotstavljena stava tj. lika. Obojica protagonista (od koji je jedan stereotipskim i dramaturškim nužnostima) okarakteriziran kao nacista, konzervativac, grub, krut i namćorast, pokazuju promjenu likova kroz dijaloge koji ih otkrivaju i zbližavaju. Njihova zadatost i životi koje su vodili, prikazani su ljudski, ali okolnosti u kojima su se našli stvaraju atmosferu koja je uzrokovana višim djelovanjem, ali uvijek u nastojanju da se čovjek pokaže kao čovjek, ne nužno grešnik, već kao ljudsko biće, sa svim svojim manama i vrlinama, kojemu Bog i ljudi opraštaju, a možda važnije od oprosta, kojeg ljudi razumiju. Dobar će otkriti svoje pogrešne postupke kojima je podržavao Zlo, a onaj kojeg doživljavamo kao zlog, postaće u svojoj krutosti i potrazi za istinom i razumom, tragični lik, heroj koji se bori sa svojim sopstvenim demonima, dok Bog očito ne traži toliku žrtvu od njega. Kroz niz komičnih situacija, ovaj lik, u izvrsnoj interpretaciji Hopkinsa, emanira empatiju i poštovanje prema unutarnjem sukobu koji nije u skladu sa vremenom u kojem živimo. Iz tog razloga on postaje simbol poštovanja u samoodricanju i želji da se Bog spozna i razumije. Razumjeti i prihvatiti promjenu u čovjeku i svijetu oko njega, i znati pravilno djelovati, je jedna od osnovnih karakteristika ideje ovog filma.

Ljudskost iznad svega

The Two Popes može se posmatrati i kao hommage posvećen dvojici velikih grčkih filozofa, Sokratu i Platonu. Iz tog razloga ovaj film nije samo film o hrišćanstvu, Crkvi ili papskom životu. Ovo je film o naizgled sukobljenim dualizmima koji se mogu naći svugdje i u svakoj kulturi. Ovo je film o disciplini sopstvenog ega, i prihvaćanju različitosti i promjene u svijetu, kao i u sebi samom. Niti jedan od dvojice papa nisu pretjerano zainteresirani za formalizme. Jedan održava formu jer njegov karakter nalaže da tako mora, a drugi je krši jer ne vidi razloga da je čuva. Nijednom forma zapravo nije draga. Scena u kojoj Papa Franjo naručuje pizzu u Sobi suza pokraj Sikstinske kapele, te izlazak Pape Benedikta među turiste koji je posjećuju, pokazuje da stereotipske razlike među njima ne postoje. Iako Hopkins čini sve da ga mrzimo, pomalo uzimajući od svog Hanibala, a pomalo od Van Helsinga, svojom interpretacijom posvećenog čovjeka koji vjeruje u Boga i Njegov plan, ma kakav da je, te koji promišljeno realizuje taj plan, ovaj brilijantni glumac izvlači od gledaoca veliku količinu empatije. Je li to zbog poštovanja prema čovjeku koji još uvijek govori latinski, iako ga samo 20% kardinala razumije? Ili zato što ostavlja prostor novom i savremenom, i što se trudi da ga razumije iako se ne slaže sa njim? Ili zato što na svoj komično uštogljeni način potvrdjuje izreku Amor vincint omnia. Papa Benedikt je u dramturškom smislu heroj ovog filma. Njegovo traganje za istinom rezultira ljubavlju kakva je opisana u poslanici sv. Pavla Korinćanima: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ Njegova odluka o povlačenju nije rezultat kukavičluka, žrtve ili odbačenosti, već samoodricanja i ljubavi prema Bogu i svijetu kakav tek treba da bude.

Nada i vjera u Božanski plan i našu odgovornost, te shvatanje različitog, učenje o drugačijem i Ljubav u razumijevanju, sveprisutni su u odnosima dvojice Papa. U suptilnim i komičnim sukobima, koje će na kraju ove priče riješiti pomirenje u shvatanju onog drugog, potvrdiće se da prava Ljubav pobjeđuje u ovoj teološko-filozofskoj raspravi, a da je život jedna dobra fudbalska utakmica, kojom film završava.

Argentince su pobijedili Nijemci. Dvojica Papa uživaju u pivu i fudbalu ispred TV-a. Komplikovane životne i teške filozofske teme kroz izvanrednu glumu, režiju, kameru i montažu pretvorene su u izuzetno zabavan film, koji ulijeva nadu u razumijevanje i pomirenje različitosti.