Politički performans devedesetih godina na prostoru raspadajuće Jugoslavije bio je radikalan, baš onakav kakvog su zahtijevala mračna vremena u kojima smo tada živjeli. Muzej savremene umjetnosti Metelkova u Ljubljani združio je snage kustosica i kustosa te zbirki iz svih zemalja nastalih raspadom bivše zajedničke države, predstavivši publici izniman pregled umjetnosti performansa devedesetih na našim prostorima, naziva Spoznaja! Otpor! Reakcija! Postavka je koncipirana hronološki, a počinje performansima koji su nastajali u Bosni i Hercegovini u kojoj je tada divljao rat.
Piše: Tamara Zablocki
Jusuf Hadžifejzović je 1991. na prvom Bijenalu savremene umjetnosti na Cetinju izveo jedan od svojih najprovokativnijih performansa, Od kiča do krvi samo je jedan korak. Umjetnik se najprije obrijao, potom je dlake umiješao u tijesto od vode i brašna kojim je zatim mazao lice. Performans je svoj vrhunac dosegao kada je umjetnik u rasparane ribe stavljao noževe, zašivao ih metalnim dugmadima, porezavši se po rukama. Svojom krvlju je na koncu na zidu ispisao: od kiča do krvi samo je jedan korak. Spoj krvi i metala, te okrutnost i radikalnost ovog performativnog čina, označili su ne samo prekretnicu u Hadžifejzovićevom umjetničkom djelovanju, već i najavili brutalni, krvavi rat kojim će biti obilježen veći dio decenije koja je tada tek započinjala.
Hadžifejzovićev performans predstavlja početnu tačku najplodonosnijeg perioda performansa u historiji umjetnosti naše zemlje kojom je Bosna i Hercegovina predstavljena na izložbi Spoznaja! Otpor! Reakcija! Na postavci je svoje mjesto zaslužio i performans koji je isti umjetnik izveo tri godine kasnije, također za Bijenale savremene umjetnosti na Cetinju, naziva Strah od pitke vode. U njemu, Hadžifejzović tematizuje susret sa svojom porodicom, majkom i rođacima koje nije vidio godinama, budući da su ih razdvojile nacionalističke politike i ratne okolnosti.
Pored Jusufa Hadžifejzovića, bh. boje na izložbi koja predstavlja izniman pregled umjetničkog djelovanja tokom devedesetih godina u svim bivšim jugoslovenskim republikama, branili su i Nebojša Šerić Šoba sa svojim radom Ispod svih tih zastava iz 1999, koji je bio promptno cenzurisan u vrijeme kad je nastao, zatim Maja Bajević s performansom Dressed Up, u kojem od mape zajedničke države ugušene u krvi šije haljinu, kao i Alma Suljević, Enes Sivac, Danica Dakić, Kemal Hadžić, Ante Jurić, Jusuf Pašić i drugi.
Izložba, otvorena 24. juna, a inicijalno najavljena do 3. oktobra, ali zbog interesa publike produžena za dodatnih sedam dana, temeljito pretresa devedesete, za našu regiju izuzetno teško desetljeće, dajući posjetiteljkama i posjetiocima i hronološki podsjetnik na najvažnija politička dešavanja tokom svih deset najtežih godina. Označene ratovima i nacionalizmima, devedesete su se, sa popratnim pojavama revizionizma, korupcije, partitokracije, tranzicije u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji pa i Sloveniji na neki način produžile sve do današnjeg dana. Umjetnost performansa je na krvava i destruktivna dešavanja devedesetih morala reagovati jednakom snagom, poručuje nam postavka Spoznaja! Otpor! Reakcija! Politički performans tokom devedesetih na tlu bivše Jugoslavije je, svakako, u svojoj osnovi bio vid otpora vojnoj mašineriji, pod kojom na ovom mjestu podrazumijevamo učešće svih pozicija moći, od državnih, institucionalnih, do identitarnih i jezičkih.
Taj otpor se dešavao usred korjenitih političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih promjena koje su uticale na sve aspekte života u nekadašnjoj zajedničkoj državi. Izložba Spoznaja! Otpor! Reakcija! na jednom mjestu predstavlja rezultat tog otpora: više od 120 umjetničkih djela, arhivski materijal i video dokumente iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije fokusirane na teme rata, nacionalizma, tijela, novih prostora, demonstracija, države, teritorija, novih granica, drugosti i Drugog, feminizma i medija.
Postavka prati različite pravce razvoja političkog performansa na ovim prostorima, polazeći od pitanja šta je taj performans donio, značio ili promijenio u širem području umjetnosti postjugoslovenskog konteksta devedesetih godina. Izložba propituje veze između performansa i tadašnjih političkih i ideoloških struktura. Istovremeno je ljubljanska izložba i pokušaj ponovnog otkrivanja emancipatornog potencijala političkog performansa devedesetih, kao i neminovno traganje za vezama između tadašnjeg političkog performansa i našeg današnjeg vremena.
Premda predstavlja posvetu performansu, izložba Spoznaja! Otpor! Reakcija! pružila je prostor i drugim medijima, poput ilustracije i karikature, najbolje predstavljenim na naslovnicama medija koji su u devedesetima bili na pravoj strani, protiv rata: ljubljanske Mladine, splitskog Feral Tribunea, beogradskog Vremena. Na drugom spratu Muzeja savremene umjetnosti u Ljubljani, na kojem se opsežna postavka smjestila, mogli smo se prisjetiti i antiratnih akcija mirotvornih aktivistkinja i aktivista poput Žena u crnom i Borke Pavićević u njenom Centru za kulturnu dekontaminaciju, ovjekovječenih na fotografijama i dokumentima. Otpor ratu postojao je i bio je glasan. Ali nije uspio.
Kustosica izložbe Bojana Piškur je uz pomoć Jasmine Založnik, Roka Vevarja i čitave čete kolegica i dvojice kolega iz drugih republika nekadašnje Jugoslavije izložbu pripremala duže od dvije godine, što dovoljno govori o zahtjevnosti poduhvata kojim se željelo na pravi način osvijetliti najproduktivniji period performansa na našim prostorima. „U Jugoslaviji je performans nastajao izvan institucionalnih okvira, u takozvanim alternativnim prostorima, već od šezdesetih godina. Premda nismo imali izrazitije tradicije političkog performansa, pod tim terminom možemo podrazumijevati tadašnje akcije, happeninge i situacije koje su izvodili grupa OHO, Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Raša Todosijević, Vlasta Delimar, Marina Abramović“, podsjetila je Piškur na pretpovijest perfomansa kod nas.
Kustoskinje i kustosi izložbe su se posvetili odnosu između estetike i političke odgovornosti budući da je performans u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji upravo zbog svoje efemerne prirode i minimalnih sredstava bio ultimativni gest otpora protiv nasilja i uništenja. Vidimo tako, između ostalog, Sarajliju Antu Jurića, koji je u znak protesta protiv nasilja u periodu od dvije godine pucao u kositrenu površinu na simbolično izabranim zgradama i agresoru time poručivao: „Pucajte u materijal, a ne u ljude.“ Na dan primirja Jurića je snajperista ranio u ruku. Hrvatski umjetnički par Slaven Tolj i Maria Grazio, koji je svjedočio okupaciji Dubrovnika, se godine 1993. u Helsinkiju predstavio performansom Hrana za preživljavanje. Radilo se o napisu na konzervama iz humanitarne pomoći, a umjetnik i umjetnica su prehrambeni prah nanosili na svoja naga tijela i zatim ga, u igri erosa i tanatosa, jeli s kože onog drugog. Njihov zemljak Mladen Stilinović je tih godina radio na svom ciklusu s madracima, koji je na kraju zaključio performansom Pokapanje boli, pitajući se da li je moguće pokopati bol jer iza pokopa ostaje grob, a iza bola uspomena. U Srbiji je Dah teatar na pozornici postavljao Brehta, a u Sloveniji je Laibach snimio album NATO, koji je odsvirao na koncertu u Sarajevu na dan potpisa Daytonskog sporazuma.
Niz dokumentarnih, fotografskih i video dokumenata nas provodi kroz antiratni angažman umjetnica i umjetnika, kroz radikalnost u praksi koja je nerijetko značila rizikovanje vlastitog zdravlja i života, te radikalnost u osmišljavanju lokacija i izvedbi u nemogućim okolnostima rata i sveopšte nemoći. Istovremeno, postavka ističe i neminovne razlike među bivšim jugoslovenskim republikama u košmarnim devedesetima. I dok je kustosica zadužena za dio izložbe kojim je predstavljen bosanskohercegovački performans, Asja Mandić, pravilno naglasila da je i svaka posjeta izložbi tokom rata sama po sebi bila performans koji su izvodili svi prisutni, budući da su dolaskom ugrozili vlastiti život, u isto vrijeme su u Sloveniji, gdje je rat završen u nekoliko dana, performansi nastajali uz nemali odmak od političke angažovanosti. Svojevrsno ignorisanje događanja u najbližem susjedstvu je tokom svoje posjete Ljubljani 1994. prepoznao i teoretičar plesa i pedagog Michel Uytterhoeven, rekavši: „Nigdje drugo se rat ne čini tako dalekim kao u Ljubljani. Imam osjećaj da se Ljubljana ponaša kao da uopšte nije rat.“ Na rat koji je buktao u nekadašnjoj zajedničkoj državi ipak su svojim projektima upozoravali Aina Šmid, Marina Gržinić i Marko Kovačič, a glumica Dragica Potočnjak je s teatarskom trupom Nepopravljivi optimisti pomagala mladim bosanskohercegovačkim izbjeglicama koji su utočište od rata našli u Sloveniji, na šta Spoznaja! Otpor! Reakcija! također podsjeća.
Umjetnice, umjetnici i kolektivi zastupljeni na izložbi:
Arkzin | Art Publishing group (Bojan Bahić & Sanda Hnatjuk) | Autonomna tvornica kulture – Attack! (Autonomous Cultural Center – Attack!) | Maja Bajević | Damir Bartol Indoš | Aleksandar Battista Ilić, Ivana Keser, Tomislav Gotovac | Faruk Begolli | Matjaž Berger | Goran Bertok | Iva-Matija Bitanga & Bijesne gliste | Zoran Bogdanović | Marko Brecelj | Mateja Bučar | Centar za izveduvački umetnosti Multimedia (Performing Arts Center Multimedia) | Centar za kulturnu dekontaminaciju (Center for Cultural Decontamination) | Suzana Cerić & Anela Šabić | Predrag Čančar | Ivica Čuljak (Satan Panonski) | Dah Teatar | Danica Dakić | Vlasta Delimar | Iskra Dimitrova | Dodona Teatri (Dodona Theater) | Eclipse | Feral Tribune | Tomislav Gotovac | Igor Grubić | Grupa Elementi (Biljana Petrovska Isijanin, Ljupčo Isijanin) | Marina Gržinić & Aina Šmid | Kemal Hadžić | Jusuf Hadžifejzović | Emil Hrvatin (Janez Janša) | Ištvan Išt Huzjan | Irwin | Sanja Iveković | Sanjin Jukić | Robert Jankuloski | Ante Jurić | Božidar Jurjević | Kanal 103 | KOHA | Zlatko Kopljar | Marko Košnik, Inštitut Egon March (Egon March Institute) | Marko A. Kovačič | Ema Kugler | Bojana Kunst in Igor Štromajer | Laibach | Le Cheval | Led art | Maja Licul | Goran Lišnjić (LEBENSFORMER) | Magnet | Mala Stanica | Saša Marković Mikrob | Goranka Matić | MAXUMIM (Eldina Begić, Suzana Cerić, Alma Fazlić, Zlatan Filipović, Anur Hadžiomerspahić, Almir Kurt, Damir Nikšić, Hamdija Pašić, Samir Plasto, Rachel Rossner, Anela Šabić, Nebojša Šerić Shoba, Dejan Vekić, Ajna Zlatar) | Ana Miljanić | Mirovni inštitut (The Peace Institute) | Mladina | Peter Mlakar | Montažstroj | Mreža za Metelkovo (The Metelkova Network) | Oliver Musovik | Muzej biciklističkog ustanka (Museum of the Bicycle Uprising) | Nepopravljivi optimisti (The Incorrigible Optimists) | Novi kolektivizem (New Collectivism) | NSK | Edin Numankadić | Organizirane ženske skupine Slovenije (Organized Women’s Groups of Slovenia) | Irena Paskali | Nusret Pašić | Marko Peljhan | Alenka Pirman, Vuk Ćosić, Irena Woelle | Tadej Pogačar | Ivana Popović | Arjan Pregl, Miha Štrukelj, Marko Zatler | Franc Purg | Agim Qena | Radio Študent | Vlado G. Repnik | Sarajevski New Primitivs (Sarajevo New Primitivs) | Schmrtz Teatar | Enes Sivac | Mustafa Skopljak | Maja Smrekar | Soros centar za sovremena umetnost Skopje (Soros Center for Contemporary Arts Skopje) | Aleksandar Stankoski et al. | Mladen Stilinović | Sven Stilinović | Saša Stojanović | Alma Suljević | Bojan Šarčević | Nebojša Šerić Shoba | Škart | Ive Tabar | Radoslav Tadić | Slaven Tolj | Igor Toševski | Srđan Veljović | Vreme | Sonja Vukićević | Petar Waldegg | Žene u crnom (Women in Black) | Dunja Zupančič::Dragan Živadinov | Janja Žvegelj
