Proslavljale smo Eninu kupovinu stana. Bila je zadovoljna cijenom, lokacijom, kvadraturom, ali je iznenadio komšiluk:

– Niko me ne pozdravlja. Kao da sam među vanzemaljcima. Pogledaju me i prođu, ni ‘dobar dan’, ni ‘muuuu’, ništa.

– Pa to je dobro, rekla sam. – Mene svi pozdravljaju. Neko psovkama, neko sa ‘muuuu’, a neko i sa ‘kako ‘te.’

– Zašto psovkama?

– Ja sam predstavnica stanara.

– Kako si to sebi dozvolila?, upitala je Ena kroz smijeh.

– Eh kako… Senada, tadašnja predstavnica stanara, jednog dana okačila je poziv za sastanak kućnog savjeta. Čak mi je pozvonila nekoliko puta da se uvjeri da ću doći. Očekivala je slab odziv, budući da je ljudi ne vole. Njena komunikacija sa komšijama svodi se na vikanje i optuživanje ljudi za kojekavke stvari. I zaista, došlo nas je tek petoro-šestoro. Odmah je prešla na stvar – ona više neće da bude kućepaziteljica. To je nezahvalan posao, stalno je u sukobu s ljudima, a kap koja je prelila čašu bila je optužba od strane nekih komšija, čija imena nije htjela da izgovori, da ona u dogovoru sa firmom koja nam održava haustor uzima neke velike pare. I taj prokleti lift, zbog njega je i bila predstavnica stanara, jer joj je važno da joj je dijete bezbjedno kada u njega uđe. Na pitanje jednog komšije zašto onda lift više ne radi nego što radi, Senada se vratila na temu odustajanja od brige za bilo šta u haustoru osim njenog vlastitog stana. I rekla nam da se odlučimo ko je sljedeći predstavnik stanara.

Nas nekolicina prisutnih koji smo već na početku sastanka spontano i u bosanskom duhu formirali kolo ispred haustora, zgledavali smo se i odmahivali glavama. Onda je Neno rekao da je jednom bio kućepazitelj i da nije lud da to opet radi. A ostali su se pravdali nedostatkom vremena, jer rade i kod kuće su tek iza 17h. Nije im trebalo puno da se sjete da sam ja godinama nezaposlena i da sam radnim danima kod kuće. Osim toga, dobija se i neka naknada, a to nije za odbaciti.

Nakon sastanka sjedila sam u lokalnoj birtiji i pušila cigaretu za cigaretom. Vidjela sam se u podrumu – obučena u plavi mantil i crne gumenjake, pokušavam pogrešnim ključem da zašarafim pogrešan ventil, a tri generacije pacova, naredanih na susjednoj cijevi, rezignirano me promatraju.

A onda je u kafić ušetao Smajo…

U sljedećem životu želim da budem Smajo. On ima šezdeset godina, vitalan je, uvijek svježe obrijan, nasmijan, duhovit, obrazovan, pronicljiv, pametan i lijep. I miriše.

Nisam ni sačekala da me pita kako sam, a već sam krenula sa plačljivim monologom o tome kako su mi komšije uvalile da budem kućepaziteljica i da me hvata panika, jer krov, od kada postoji zgrada, nikada nije renoviran, lift ne radi, u podrum mi se baš i ne ide, a mogu da zamislim šta ima tamo.

“Pa ja ću ti pomoći! Ja sam kućepazitelj u svom ulazu. Vidjela si kakav nam je ulaz, k'o bombona”, nasmijao se Smajo i pokazao dva reda zdravih zuba.

Mogla sam i da pretpostavim da on stoji iza onako sređenog haustora. Mirišljavi komšija, obučen u pažljivo opeglanu lanenu košulju i farmerice,pridružio mi se za stolom i objasnio da moram prekinuti ugovor sa lopovskom firmom koja održava moj ulaz. Zatim trebam preći u firmu koja održava njegov. On će sve vrijeme biti sa mnom, pomoći mi da to uradim i u početku dolaziti da mi pomaže. Upoznaće me sa direktorom firme i majstorima.

I tako smo Smajo i ja otkrili da od trideset i nešto domaćinstava samo njih deset plaća održavanje ulaza. Saznali smo i to da lopovska firma ima još jednu lopovsku firmu koja nam uzima veliki novac za ustupanje našeg krova operateru koji je tu smjestio jednu od svojih antena.

Kada sam po Smajinoj preporuci potpisala ugovor sa novim upraviteljem, a raskinula sve ugovore sa starim, u roku od nekoliko mjeseci na račun mog ulaza počele su da stižu pare. Sada je novac od antene išao nama. Doduše, sustizao me gnjev predstavnika firme koja nam je uzimala novac. Svakog dana bi neko pokucao na vrata i ubjeđivao me da mi ne trebamo nikakve promjene i da je sve u redu i sa liftom i sa tri stotine maraka godišnje, koliko smo dobijali za ustupanje krova operateru. Naslonjena na okvir ulaznih vrata posmatrala sam kako se grimase ljudi koji preklinju začas mogu pretvoriti u one ispunjene mržnjom.

Primijetila sam da velika antena na krovu ima tragove oštećenja, ali noževi i kliješta komšije Žike nisu bili dovoljno jaki. Žika zvani “Ne dam” moj je komšija od kada znam za sebe i za ovu zgradu. Nikada nije plaćao održavanje ulaza, živi na zadnjem spratu, koristi lift, zajedničku prostoriju koju nikome ne da, jednu polovinu krova (ispoljava nezadovoljstvo ako se još neko od komšija pojavi na terasi jer se tu sunčaju njegova djeca, a gospođa supruga suši veš), smetljarnik, podrum i sve ostalo što koriste, ili zahvaljujući njemu ne koriste stanari ulaza. Kaže da ne plaća održavanje ulaza jer mu antena zrači iznad glave. Sretan je jer sada ima opravdanje. Da kojim slučajem iznad njegove glave rastu tratinčice, to bi takođe bio valjan razlog da nam ne da ni novčića.

Dok sam se ja bavila Žikom i njegovim “Ne dam” pa probala da dođem do zajedničke prostorije kako bi je mogle koristiti i druge komšije, Izudin s prizemlja odlučio je da sa svojim majstorima popravlja krov. On ima firmu, radnike, znanje, volju i želju i ubijeđen je da je u istoj vertikali, na petom i prvom spratu, ali i u njegovom stanu problem u slivniku na krovu. Stanari imaju problema sa vlažnim zidovima iz razloga što je slivnik star i treba ga popraviti. Nisam stigla ni da kažem da niko osim firme za održavanje ulaza ne smije ništa popravljati u ulazu, a Izo & Co potopili su još dva stana.

I tako sam prvo morala otvoriti nalog za sanaciju krova. Šetkajući se po terasi i ometajući majstore, Žika je konstatovao da je to davno trebalo da se uradi.

Zatim smo kupili novi lift. Senada je pjenila i govorila kako je užasno spor. Nisam je podsjećala da za njenog vakta lift ne da nije bio spor, već uopšte nije radio. Samo sam je pustila da se ohladi. Bila je uplašena i stalno je ponavljala: “Ako iko bude govorio da ja ništa nisam radila, da sam krala pare…”, a ja je tješila: “Firma koja je održavala ulaz nas je potkradala, ti s tim nisi imala nikakve veze.”

Dok me Senada mrzila, neke druge komšije su me voljele. Jednog jutra srela sam komšiju sa petog sprata i on oduševljeno reče: “Veli mi juče mlađi sin: ‘Otkad je Nina na vlasti, ovaj ulaz je super’. I onda mi je sinulo. Sve ovo sa komšijama i održavanjem haustora odnekud mi je poznato. Ovo je država u malom, a moje komšije su glasači. Kada sam postala predstavnica stanara, ljudi koji nikada nisu plaćali održavanje ulaza, odjednom su to počeli raditi (izuzev Žike “Ne dam”). Jednog dana jedan novopečeni platiša reče mi kako nikada nije volio Senadu, “došlju”, ali je zato volio moju pokojnu majku, i u ratu su se kod nje okupljali svi i jeli praznične kolače napravljene od onoga što bi dobili u humanitarnom paketu. Onda mi je još nekoliko komšija reklo da iz sentimentalnih razloga prema mojoj majci žele da me podrže te učestvuju u renoviranju i održavanju našeg ulaza. Ni dan-danas mi nije jasno kakve veze ima preminula osoba sa njima, živim ljudima, koji trebaju da se postaraju za svoju i sigurnost vlastite djece tako što će uplaćivati novac od kojeg će se popravljati lift, čistiti podrumi, održavati stubište… Mogla sam biti najgora kućepaziteljica na svijetu, a oni bi me, zbog moje majke, i dalje podržavali.

Primijetila sam još jednu vrstu “glasača”. Oni mi dođu na vrata da pokažu kako su uplatili održavanje ulaza, i to tri mjeseca unaprijed. A onda siđu na treći sprat, pozvone komšiji i požale se na mene jer nisam primijetila vodu u podrumu.

Najveću zagonetku predstavljaju “glasači” kojima u stanu lije voda niz zidove, a oni šute. I čekaju da samo od sebe prođe. Kada počnu kantom izbacivati vodu iz spavaće sobe, ipak odluče da mi se obrate za pomoć.

Nakon nečijeg bezuspješnog pokušaja obijanja podrumskih brava, morala sam ih zamijeniti i dok sam čekala da majstor donese kopije ključeva, “glasači” su među sobom zaključili da više nemaju pristup svojim šupicama. Nije im palo na pamet da me pitaju o čemu se radi. Oni bi se pomirili s tim da više ne mogu ući u podrum, bez obzira na to što su tamo prostorije koje im pripadaju.

– Sada kada si me upoznala sa svojim komšijama ubila si svaku želju u meni da upoznam moje, rekla je Ena. – A šta je bilo sa Smajom?, upitala je. – Uvela si ga u priču kao veličanstvenog lika, a onda je iščezao u gomili tih čudaka-glasača.

– Pa zaista je iščezao. Onako prekrasan i pametan, dobio je ponudu da bude direktor staračkog doma u rodnom gradu. I objeručke je prihvatio.