Piše: Duška Amidžić

Foto: Edvin Kalić

Nihada Kreševljakovića, historičara, direktora Festivala MESS, reditelja,  dobitnika ovogodišnje nagrade Kairos, jedne od najprestižnijih evropskih kulturnih nagrada, pokretača programa „Modul memorije“ i višegodišnjeg  direktora SARTR-a – Sarajevskog ratnog teatra nije potrebno posebno predstavljati. Iza njega ali i pred njim su festivali, teatarski projekti, filmovi, tekstovi u različitim publikacijama,  jednom riječju umjetnost koju ćemo uvijek prepoznati i cijeniti.

Iako Nihada znam dugo, svaki put kada se sretnemo saznam nešto novo o njegovom profesionalnom životu i uočim neku novu crtu njegove osobnosti. Odgovoran, šarmantan, nasmijan, jednostavan, društven, da ga čovjek poželi imati ne samo kao sagovornika nego i kao druga. Ja ga tako i doživljavam.

Sreli smo se na kafi, ali, kako to obično biva, nijedno nije pilo kafu nego čaj. Vrijeme je da se i o zdravlju povede računa.

Toliko je toga dobrog i kreativnog vezano za Nihada da bih mogla napisati knjigu, a ne samo članak u magazinu. Zato se odlučujem postaviti nekoliko konkretnih pitanja i vjerovatno mnogo toga izostaviti, ali i ostaviti još jedan trag o čovjeku koji je u „pravom trenutku karijere“ dobio jednu od najprestižnijih evropskih kulturnih nagrada Kairos, nazvanu po grčkom bogu pravog trenutka Kairosu.

A svaki razgovor s Nihadom pa i ovaj je „u pravom trenutku“.

Nedavno je održan 59. MESS, jedna od najstarijih kulturnih festivalskih manifestacija u BiH. Čime se u raznim domenima djelovanja i statusa javne ustanove izdvaja baš ovogodišnji i po čemu ćete ga pamtiti?

Svaki MESS je posebna i podjednako lijepa priča. Otkad smo obnovili Festival 1997. godine pa do danas svaki MESS bio je stvarni podvig u uvjetima u kojima je to trebalo realizirati. Na taj način doživljavam i ovogodišnji MESS. Ovogodišnji MESS je, kao i mnogo puta do sada, imao svoje specifičnosti, bar kada je u pitanju borba da se onima koji odlučuju pokaže da ne smijemo zapostavljati ono što postoji decenijama. Ipak, volio bih da 59. Festival MESS ostane upamćen po predstavama koje su izvedene, bilo da se radi o glavnom programu, pratećim programima ili programu Mali MESS.

Na temelju uvida i praćenja međunarodne teatarske produkcije, koju MESS ostvaruje već šest decenija, gdje se danas po Vašem mišljenju nalaze bosanskohercegovački pa i regionalni teatri?.

Puno je zajedničkih problema, ali i razlika. Ako govorim o Bosni i Hercegovini, zanimljiva je priča da smo po uvjetima u kojima rade naši teatri, umjetnici i umjetnice, od finansijskih do tehničkih, negdje na samom dnu ne samo o Evropi već i u čitavoj regiji. S druge strane, ako sudimo o teatru kroz djela koja su producirana unutar bosanskohercegovačke teatarske scene, jasno je da imamo velike reditelje i rediteljice, glumce i glumice, scenografe i scenografkinje, kostimografe i kostimografkinje… Jasno je da imamo ljude koji vole teatar i koji uspijevaju unatoč svim teškoćama bh. teatar učiniti važnom slikom prostora i vremena u kojem živimo.

Šta sve određuje i ograničava selekciju predstava za MESS? Tradicionalno  MESS ima visoke estetske ciljeve, prezentiranje teatarskih traganja i eksperimenata u svijetu savremenog i aktuelnog teatra… Jesu li to isključivo ili pretežno materijalne mogućnosti i podrška Festivalu?

Jesu. Mi smo od 1997. do danas uspjeli izgraditi pravu mrežu prijatelja i prijateljica Festivala koji nam pomažu u tome da sačuvamo status MESS-a ne samo kao najstarijeg već i kao  jednog od najboljih teatarskih festivala u ovom djelu Evrope. Zahvaljujući vrlo dobrim umjetničkim selekcijama, u tome smo uspjeli iako imamo značajno manji budžet od teatarskih festivala u regiji.

Pored toga, MESS bi bio nemoguć da nema podrške naših kolega i kolegica, a prije svega domaćih teatarskih kuća koje su već decenijama ključni partneri Festivala. Vjerujem da je MESS važan prevashodno kao jedan prozor u svijet koji pomaže našim profesionalcima da budu u toku s onim što se događa na scenama van naše zemlje i kao takav je sigurno koristan svima. MESS nas drži vezanim za cijeli svijet. Također, mi nastojimo pomagati i domaću produkciju kroz Scenu MESS-a unutar koje se već bližimo broju od sto produkcija i koprodukcija. Posljednjih godina izdvojio bih važnu suradnju s Narodnim pozorištem u Sarajevu, s kojim smo realizirali predstave u režijama Diega De Breeja „Kralj Lear“ i Paola Magiellija „Kavkaski krug kredom“. U posljednje dvije godine ostvarili smo koprodukcijske saradnje s Bosanskim narodnim pozorištem u Zenici i Narodnim pozorištem u Tuzli.

Sve očiglednija dimenzija programske orijentacije MESS-a, njegovog obuhvatnog  kulturološkog značaja i djelovanja je i projekt „Modul memorije“. Čini se posebno važan za historiju kulture i života u najtežim godinama našeg Sarajeva i čitave zemlje. „Modul…“ je prostor za izučavanje i istraživanje koji se otvara na neiscrpan i  historijski obavezujući, čak nadahnjujući i opominjući način.

„Modul memorije“ je veoma važan projekt Festivala MESS zbog mnogo stvari. On je važan i kao jedan od prvih programa u Evropi koji se sistematično bavi kulturom sjećanja i odnosom između prošlosti, posebno radikalnih iskustava, i umjetnosti. Od 1995. do danas u okviru „Modula memorije“ realizirano je preko 150 programa i taj festival iz godine u godinu raste i ima sve brojniju publiku. Ipak, ono što je najvažnije jest to da na osnovu iskustva iz kojeg je sam program nastao vjerujem da je najvažnije to što afirmira umjetnost u kojoj je estetika neodvojiva od etike. Živimo na prostoru gdje je odnos prema prošlosti jako važan kada je u pitanju slika naše budućnosti i zbog toga je bitno da ovaj program postoji.

U istom kontekstu su i izuzetno pozitivne reakcije na upečatljivo humanističko svjedočenje o nužnosti borbe za slobodu i ljudsko dostojanstvo, ostvareno u kratkom filmu „Umiješati se, jedina je mogućnost da se ostane realističan“?

To je kratki film koji sam radio u povodu godišnjice Heinrich Boell Fondacije u BiH i moram reći da sam u njemu uživao iz dva razloga. Prije svega imao sam zadovoljstvo razgovarati s  divnim ljudima koji bude nadu u budućnost. Drugi razlog je to da veoma cijenim rad Fondacije Heinrich Böell i njihove aktivnosti kada je riječ o borbi za ljudska prava, a posebno borbi za podizanje ekološke svijesti i važnosti zaštite naše okoline od svake vrste zagađenja, materijalnog i duhovnog.

U Hamburgu Vam je dodijeljena  evropska nagrada KAIROS  za 2019.  godinu. Dobili ste jednu od najprestižnijih internacionalnih nagrada, koju njemačka Fondacija Alfred Toepfer dodjeljuje uglednim evropskim umjetnicima i naučnicima iz različitih djelatnosti kulture i umjetnosti.

Nagrada Kairos je jedna od najvećih evropskih nagrada i ona mi zaista puno znači. Vrlo je važno kada neko prepozna nečiji trud, rad… Naravno da znam da je tu nagradu zaslužilo vjerovatno puno ljudi s obzirom na to da kandidati dolaze iz cijele Evrope, ali ne mogu reći da se čovjek ne osjeća beskrajno počašćenim kada od svih tih kandidata neko odluči da ste vi onaj kojem će je te godine dodijeliti. Cijelo to iskustvo mi se i danas čini kao neki san, a ono što znam je da takva priznanja zapravo povećavaju odgovornost koju imamo prema onome čime se bavimo, te su svakako motiv da čovjek nastoji posao koji radi raditi još bolje.

Koliko Vam  direktorsko iskustvo u vođenju SARTR-a pomaže i olakšava sadašnje djelovanje u organizaciji i postojanju Festivala, u ne baš komfornim uslovima i okolnostima u kojima se kultura danas tretira i nalazi?

Iskustva rada u pozorištu i u Festivalu, a u kojem zapravo radim praktično od 1995. godine su različita, ali postoje stvari koje su zajedničke. Mislim da mi je iskustvo rada u MESS-u dosta pomoglo kada sam došao na čelo Sarajevskog ratnog teatra, ali mi je i četverogodišnje iskustvo direktorovanja u teatru  pomoglo da neke stvari primijenim u Festivalu. Iako bi o tome bolje bilo da govore drugi, osobno sam zadovoljan stvarima koje sam uspio napraviti. Iza mene su u SARTR-u ostale neke važne  predstave, a i u MESS-u sam uspio uraditi neke stvari koje su bile problem godinama, a danas funkcioniraju dosta dobro.

Nesumnjivo je da interes i ljubav za pozorište sežu i u najranije godine. Kako to vrijeme izgleda u Vašem iskustvu? Raduje nas činjenica da MESS posvećuje pažnju najmlađima, njegovanju, školovanju i teatarskom obrazovanju nove publike…

Kao i mnoge druge, i nas su roditelji vodili na predstave koje su se subotom igrale u Pozorištu mladih. U pozorište smo kasnije išli i u srednjoj školi. Zahvaljujući starijem bratu Hamdiji, koji nam je bio uzor kada je riječ o umjetnosti, znali smo još kao djeca da je MESS nešto posebno, a moje prvo istinsko teatarsko iskustvo bilo je gledanje predstave „Mjesečeva predstava“ u režiji Mladena Materića, za koju mi je karte dao upravo stariji brat. Mislim da je jako važno djecu od najranijih godina navikavati na teatar, jer teatar je jedan izuzetno lijep, intelektualni prostor koji afirmira komunikaciju, koji oplemenjuje i ljude čini otvorenijim, maštovitijim… Siguran sam da bi bilo koje istraživanje publike koja posjećuje teatre pokazalo da se radi o ljudima koji imaju izraženiju svijest o društvu, njegovim problemima, i koji su svjesni važnosti djelovanja u društvu u kojem žive.

Znamo i da ste zajedno s bratom Seadom suosnivač lokalne nevladine organizacije  „Videoarhiv – Biblioteka Hamdija Kreševljaković“. To je ogromna i prebogata zaostavština Vašeg djeda, pa vrijedi čuti kako teče i dokle je došao posao u ovom po mnogu čemu značajnom i važnom domenu izazovnog i plemenitog naučnog djelovanja.

„Videoarhiv – Biblioteka Hamdija Kreševljaković“ je nešto što je čista ljubav prema knjigama, prema filmu, prema historiji i njenom značaju u smislu one definicije koja kaže da je historija dijalog između prošlosti i sadašnjosti o budućnosti. Uvijek imam potrebu spomenuti ne samo dedu Hamdiju i nanu Raziju već i oca Muhameda i mamu Fetanetu koja je najzaslužnija da imamo prostor u kojem se ta biblioteka nalazi. Porodične biblioteke ove vrste su rijetkost kod nas i naša želja jeste da je putem online platformi učinimo dostupnom svima, a paralelno s tim bavimo se produkcijom filmova i izdavaštvom. Tako sam kao rezultat rada na tom polju nedavno završio dokumentarni film „Don't cry for me Sarajevo – Susan Sontag u Sarajevu“ te smo objavili i predivni roman Edina Krehića Znaš li Nunu Montiljo koji je nastao inspiriran jednim istinitim, posebnim događajem iz naše prošlosti koji sarajevski Jevreji, na našem ladino jeziku, zovu Purim De Saray, tj. Sarajevski Purim. Radi se o događaju od prije 200 godina, kada su sarajevski muslimani oslobodili nepravedno optužene sarajevske Jevreje i ovaj događaj je pravi primjer one Bosne o kakvoj i danas sanjam, a to je Bosna u kojoj ljudi svoje različitosti doživljavaju kao Božiju milost i poklon, a ne kao kaznu.

I na kraju: planovi za sutra, za narednu i naredne godine, za budućnost… Da li se nađe vremena i za  odmor toliko potreban da bi čovjek u ovakvom radnom i stvaralačkom tempu bio dovoljno odmoran i spreman za daljnje napore?

Uvijek imam višak planova, a organizacione sposobnosti mi definitivno nisu usklađene sa brojem ideja.  Ipak, ono što bih spomenuo kao važno je to da ljudi koji ovdje žive moraju početi što više raditi na razvijanju svijesti o zaštiti prirode, zraka, voda… Vjerujem da mi koji ovdje živimo trebamo više putovati ovom divnom zemljom kako bismo shvatili koliko imamo sreće da smo rođeni ovdje. Zbog toga, najpametnijom stvari smatram svaki odlazak u prirodu, posebno na bosanskohercegovačke planine.