Knjiga Tražeći Esmira, autora Nicka Teunissena, predstavljena je međunarodnoj javnosti 10. jula, a gdje drugo nego u Sarajevskom ratnom teatru, simbolu kulturnog otpora grada, mjestu gdje se umjetnost bori za istinu, baš kao što i Nick Teunissen svojom umjetnošću i životom pruža otpor svemu što je nečovječno i na svoj umjetnički način – knjigom, pjesmom, predstavom – bori se za ideju istine i pravde. Specijalni program, na engleskom jeziku, prenosio se uživo iz Sarajevskog ratnog teatra, uz uključivanje iz Memorijalnog centra Srebrenica. Putem YouTube linka prijenos uživo mogao se pratiti širom svijeta.

Tokom specijalnog programa o knjizi je govorio panel stručnjaka, a prvakinja SARTR-a Selma Alispahić interpretirala je dijelove knjige zajedno s mladim glumcem Dinom Hodžićem. Poznati bosanski pjevač Armin Muzaferija dao je impresivan doprinos prilagođenim muzičkim programom. Memorijalni centar Srebrenica uključivao se uživo u program s grupom od 50 studenata iz svih država Balkana.

Knjiga Tražeći Esmira bit će dostupna na tri jezika: bosanskom, engleskom i nizozemskom. Nick Teunissen (Amsterdam, 1982) nizozemski je umjetnik, književnik, glumac i reditelj koji Bosnu i Hercegovinu naziva svojom drugom domovinom. Njegova ljubav prema Bosni rezultirala je, između ostalog, međunarodnom predstavom One Way Ticket, koju igra od 2018. do danas.

U ovoj pozorišnoj predstavi Nick priča o izbjeglicama, o svom Ismiru i opsadi Sarajeva. Pohvalna recenzija s četiri zvjezdice u nizozemskom Theatrekrantu rezultirala je međunarodnom premijerom u Sarajevskom ratnom teatru (SARTR) 2019. godine. Nick je naslov magistra umjetnosti stekao na Sveučilištu u Amsterdamu. Sklonost izvođačkoj umjetnosti stekao je kod poznatog nizozemskog pjesnika Willema Wilminka, s čijom kćerkom je napravio pjesmu „Ballade van het Verlangen“. Njegovi umjetnički ideali izraženi su i u ulozi umjetničkog direktora zaklade Platform Hero i ambasadorskog posla za MasterPeace.

Pročitati Nickovu knjigu Tražeći Esmira znači biti preplavljen emocijama. Sresti Nicka, razgovarati s njim znači steći novog, dragog prijatelja, kojeg na kraju razgovora jednostavno moramo zagrliti.

U središtu Memorijalnog centra Potočari u Srebrenici nalazi se mezar mladića Esmira Mujičića, koji je ubijen u genocidu počinjenom u julu 1995. godine. Fotografija ovog mladića u vihoru rata nagnala je nizozemskog književnika i umjetnika Nicka Teunissena da istraži iz prve ruke šta se sve dešavalo u ovom dijelu Bosne i Hercegovine prije i tokom rata.

Tražeći Esmira je nefikcijska priča o ljudima Srebrenice

Volio bih svoju knjigu shvatiti kao polaznu tačku s koje mogu izraziti svoje osjećaje prema Bosni općenito. U biti, Tražeći Esmira je nefikcijska priča o tome da jednostavno trebamo biti ljudi. U Srebrenici. Čak i prije nego što su životi Srebreničana postali hladne brojke i metapolitičke priče. U knjizi pokušavam povesti čitatelja u potragu za mladićem iz Srebrenice čije ime je Esmir Mujičić.

Imao sam trinaest godina kada su se posljednji sati Srebrenice pojavili u nizozemskim vijestima, u ljeto 1995. godine, jer ja sam rođen 1982. godine u Amsterdamu. Iako su to bile uznemirujuće slike evropskog grada, meni kao djetetu to je bilo teško shvatljivo. Ali, to se promijenilo jedne noći, nakon više od dvadeset i tri godine. Prijatelj mi je poslao sliku dječaka koji se smiješi u kameru, usred potpunog pakla na zemlji. Lice koje mi je ispričalo sasvim drugu priču. Bilo je u suprotnosti s dugogodišnjim nizom poznatih nizozemskih slika na vijestima. Bio je to ljudski portret. Fotografija Esmira.

Fasciniran mnogim drugim fotografijama punim života, krenuo sam otkrivati ko je bio Esmir prije ljeta njegove smrti. Zajedno sa Srebreničanima otkrio sam životnu paletu neispričanih priča punih anegdota i lijepih uspomena. O prosperitetnom gradu. S predratnim izvorima u planinskim krajolikom koji oduzima dah. Prve ljubavi. Muzika. Teatar. Sve što nas čini Ljudima. Priča je započela jednim prijateljstvom iza bodljikave žice. I završena s Esmirovom majkom, koja prvi put, nakon četvrt stoljeća, ponovno vidi lice svoga djeteta.

Ponovnim otkrivanjem ko je bio Esmir, njegovog identiteta, da tako kažem, pokušavam mu, (uz svu skromnost), vratiti njegovo ljudsko lice, koje je definirano Esmirovom sadašnjošću i prošlošću. Pričama o njegovom djetinjstvu i kratkoj odrasloj dobi. Ne samo posljednjim satom njegove smrti. Kao umjetniku, ponovno stvaranje Esmirovog identiteta moj je osobni odgovor arhitektima genocida u Bosni općenito, jer oni i njihovi poslušnici nisu htjeli samo fizički, već i kulturološki uništiti ljude koji su kao moja porodica, moje prijatelje. Mehanizam dehumanizacije koji su smislili morao je s lica zemlje izbrisati svako sjećanje na njih i njihovo kulturno nasljeđe. Ali nisu uspjeli. Sjećanja na njihove žrtve i stoljetno multietničko bosansko društvo itekako su živa. Posvuda u svijetu. Čak i u St. Louisu u Americi, gdje su izgradili kopiju sarajevske fontane Sebilj.

Na početku knjige pokušao sam objasniti svoju ličnu motivaciju, posvećujući se kao autor i za generacije koje dolaze, za ono što možemo učiniti da se borimo protiv tog mehanizma dehumanizacije ovdje i sada. Kao djeca, mogli smo samo gledati, ali to znači da smo vidjeli! Naš zadatak kao odraslih ljudi mogao bi biti da rekonstruiramo izjave svjedoka od tada i da ih smjestimo ovdje i sada. Rekonstrukcijom njihovih osobnosti možemo ih na neki način vratiti u život. Na taj način sprečavamo da se njihov identitet svede na statistiku, koju negatori mogu lako koristiti za manipulaciju ostatkom svijeta. Vraćanje priče u njenu ljudsku dimenziju omogućuje nama širom svijeta da se emocionalno (ponovno) povežemo s ljudima u Srebrenici (i Bosnom općenito). Srce jednostavno ne laže. Nemoguće je lagati samoga sebe. Samo se osjeća. Tako to “vidi“. Tako registrira ono što doživljava i pamti. Poput suvišnog organa u našem tijelu. Emocionalno sjećanje na duh.

I upravo to je ono što se meni dogodilo kad sam bio dijete. I mnogim drugim iz moje generacije također. Nismo racionalno razumjeli ono što smo vidjeli na televiziji. Ali kao djeca osjećali smo da je ono što se događalo u Bosni devedesetih pakao na zemlji. Da je to raspad čovječanstva u evropskom gradu. Samo 1300 km od nas u Nizozemskoj.

Kontekst moje umjetničke posvećenosti Bosni i Hercegovini

Moja ljubav prema Bosni o Hercegovini rodila se prije mnogo vremena. U vrijeme kada sam pohađao srednju školu s nama je u razred išlo nekoliko izbjeglica. Jedna od učenica, Amela, ispričala je svoju životnu priču našoj nastavnici, koja ju je pretočila u pjesmu. Pitala me je da li bih je otpjevao. Naziv pjesme bio je “Bosnia”, i to je bila prva pjesma koju sam izveo na sceni. Imao sam trinaest godina i to je na mene imalo ogroman utjecaj. U godinama koje slijede u Nizozemskoj sam sreo Ismira i mnoge druge ljude iz dijaspore. Postepeno su postajali moji prijatelji i porodica. Sada sam u Sarajevu i Bosnu zovem drugom domovinom.

Moje otkrivanje suštine Bosne i Hercegovine kao zemlje koja postoji vjekovima, njene specifične kulture i društva, počelo je 2008. godine, kada sam sreo Ismira. U to vrijeme Karadžić je tek bio uhapšen, i provodili smo vrijeme pričajući o ovoj temi. Ne samo o zločinima počinjenim za vrijeme rata, prvenstveno u Ismirovom rodnom mjestu, Sarajevu, ili strahotama Srebrenice, nego i o cijeloj Bosni i Hercegovini: o onome kakva je bila trenutno i o tome kakva je bila prije rata devedesetih. Zbog mog srednjoškolskog iskustva mislio sam da sam nešto o tome znao, ali u ljeto 2008. shvatio sam da nisam znao ništa.

Povrh svega, naučio sam da nisam bio jedini koji je bio nedovoljno informiran o Bosni. Neznanje o ovom predivnom dijelu Evrope široko je rasprostranjeno među mojim zemljacima i zemljakinjama. Skoro kao da postoji kolektivna mentalna granica unutar same Evrope. Obično se zna o Hrvatskoj jer tamo možeš provesti divan odmor na moru. Za mlade generacije Dubrovnik je primamljiv jer je stari dio grada lokacija na kojoj je snimana Igra prijestolja. Međutim, izgleda da granica za mlade iz Zapadne Evrope tu i završava. Dalje su vukovi, medvjedi, nenaseljene planine i plemenski ratovi.

Zanimljivo je i treba reći da nije tačno da šira javnost u Nizozemskoj nije zainteresirana. Upravo suprotno. Kada nas posjete nizozemski prijatelji i saznaju o Bosni kao državi općenito, posjećuju njene gradove, susreću se s njezinim ljudima, doživljavaju njezinu historiju i prekrasnu prirodu, vrlo često se pozitivno iznenade vlastitim iskustvom. Pitaju nas odakle potječe ova kulturološka slijepa tačka. Objašnjenje ovog fenomena leži u određivanju razlike između opće nizozemske javnosti s jedne i sistema koji njome upravlja s druge strane. Jedan od takvih elemenata sistema su glavni mediji.

Nizozemci žele znati. Znatiželjni su i zainteresirani. Ali informacije koje dobijaju od medija su nedovoljne. Bosna je za nizozemske glavne medije sinonim za rat. Pored toga, njihov narativ o bosanskom ratu fokusiran je gotovo samo na Srebrenicu. Osim flagrantnih povijesnih pogrešaka poput “bosanskog građanskog rata” ili “muslimanske vlade”, ratna priča o Srebrenici svodi se na Dutchbat, statistiku i nizozemsku stranu politike. Nikada ne čujemo ništa o ljudskoj strani ljudi iz Srebrenice i samog grada, osim izraza „muslimanska enklava“. To je jedan od razloga zašto vrlo teško objašnjavam svojim nizozemskim prijateljima da je slika ove regije, kao djelića dvorišta Evrope u kojem se neprestano vode plemenski ratovi, gdje se ljudi međusobno ubijaju zbog svoje etničke pripadnosti, flagrantna povijesna laž koju je izazvao propagandni stroj korišten za dehumanizaciju bosanskog naroda.

Da je potpuno obrnuto. Da je Bosna (povijesni) simbol i primjer evropskih principa multietničnosti za koji su se mnogi ljudi borili i umrli devedesetih. Ta je Bosna, i to je od 12. stoljeća nadalje, multietničko društvo bez ikakvih etničkih sukoba sve dok nacionalistički ekstremisti nisu iskoristili svoju propagandu tokom devedesetih da uvjere svijet da to nije slučaj. A da je etnička podjela Bosne kakva postoji danas rezultat rata iz devedesetih, ali ne i uzrok.

Upravo je to razlog zbog kojeg pokušavam koristiti svoj umjetnički rad kao način borbe, da zaustavim jednostranost i kulturnu pristranost, uravnotežujući priče koje pričam. Ne samo pokazivati lice okrutnosti već, kao u Tražeći Esmira, ugrađivati sjećanje na bosansko društvo prije rata. I osjećaje i mišljenja samog bosanskog naroda. Pa da počnemo razgovarati s njima, umjesto da razgovaramo o njima. Kako bismo pobjegli od medijskih karakterizacija „žrtve“ budući da su to snažni ljudi. Simboli krajnje otpornosti. Borbe za normalan život, sve do danas.

I da Evropa može učiti iz ove regije i njene kulture. Da bi mogla uzeti bosansku kulturu kao primjer za (ponovno) povezivanje s duhovnim umjesto krajnjeg individualizma i materijalističkog redukcionizma jer u zapadnom dijelu Evrope patimo od nedostatka duhovne povezanosti sa sobom i okolinom. Stoga često koristim izraz “rahatluk”. Način definiranja unutarnjeg mira. Stanje sreće, koje izgleda kao bosanski filozofski način života. Iako je gotovo nemoguće pronaći drugu riječ za to na nekom drugom evropskom jeziku, mislim da je „sreća“ najbliža. Jer definicija sreće je cijeniti ono što imate u životu, za razliku od primjerice „uspjeha“, koji se definira kao dobivanje onoga što želite. Moja domovina je daleko (i u povijesti je to uvijek bila), zemlja vođena novcem, dok je Bosna zemlja kulturno usmjerena. Možda je zato koncept tako specifično bosanski. Smiješno: na nizozemskom čak i ne postoji riječ poput “rahatluk”. To sve govori.

Bosanski profesionalci su već prihvatili knjigu i žele napraviti međunarodnu teatarsku predstavu, omogućavajući nam da putujemo i pričamo priču o Esmiru (i o Srebrenici u cjelini) i u drugim zemljama. Počeli smo raditi na dramaturgiji knjige jer su knjiga i predstava naravno dva različita kreativna “proizvoda”, koji zahtijevaju različite kreativne oblike i pristupe.