Piše: Tamara Zablocki

Foto: Tobias Bohm

Olga, Maša i Irina, junakinje Čehovljeve drame Tri sestre, iz svoje provincije svake noći sanjaju Moskvu, u kojoj bi se, makar kako maštaju, ispunila sva njihova htijenja. “Da odemo u Moskvu. Da prodamo kuću, da likvidiramo ovde sve i u Moskvu…” “U Moskvu! U Moskvu! U Moskvu!” Žal za dalekim, idealizovanim, gotovo mitskim mjestom već je decenijama stvarnost svih onih koji sa svog marginalizovanog, provincijalizovanog Istoka sanjaju o mitskom Zapadu. Upravo takav san o Zapadu na kojem će život napokon početi sa svim svojim slastima doveo je i Ruskinju Nellju Veremej do njenog današnjeg doma Berlina, iz kojeg će, kroz jednaku maglu kroz koju je ranije posmatrala Zapad, gledati svoj Istok.

Od tada je prošlo gotovo četvrt vijeka, a Nellja je u međuvremenu postala spisateljica koja piše na njemačkom jeziku, za koji je publici Drugog internacionalnog festivala književnosti Bookstan priznala da ga ni danas ne govori savršeno. O svom Istoku i svom Zapadu, njihovim susretima i razdvajanjima u strancima koji žive u istom gradu pisala je u knjizi Berlin se nalazi na istoku, koja je nedavno objavljena i u bosanskohercegovačkoj izdavačkoj kući Buybook, u prevodu Mire Đorđević. U romanu Nelljina pripovjedačica, koja s autoricom ima mnogo toga zajedničkog, otkriva nam da su, živeći u Rusiji, “manje poznavali život Evropejaca negoli način na koji žive stanovnici Marsa” i objašnjava znatiželju i čežnju za nedokučivim Zapadom, koja ju je i samu dovela do Njemačke.

Traganje za boljim životom

“Rođena sam vrlo daleko, kod Japanskog mora, na potpuno drugom kraju Evroazije od mjesta na kojem živim danas. Za nas rođene na tom mjestu put na Zapad značio je potragu za boljim životom. Moji roditelji su svoje karijere započinjali u Sibiru, na Dalekom istoku, gdje im je obećavano da će s napredovanjem na poslu napredovati i ka zapadu zemlje, gdje su klima i infrastruktura bili bolji. Zato je meni ta riječ zapad od djetinjstva bila važna. Govorili su: ‘Idemo na odmor na Zapad’; ili: ‘Selimo se na Zapad.’ Zapad je za mene lično od najranijih godina bio povezan s boljim životom, a kasnije, u mladosti, tome je pridodata i politička komponenta, te je to postala prava opsesija.

Tek kasnije, kad sam se smjestila u Berlinu, riješila sve praktične probleme koje čovjek doselivši se na neko novo mjesto mora da riješi i navikla se na život ondje, počela sam gledati unazad i razmišljati odakle sam ja to došla i od čega sam bježala cijeli život. To je bio i početni impuls za nastanak knjige Berlin se nalazi na istoku. Iz takve vremenske i prostorne distance prošlost izgleda vrlo čudno, vidiš je kao kroz neku maglu, kroz čarobnu optiku. Doduše, svako djetinjstvo ima tu dimenziju, jer djeca žive bez svijesti o smrtnosti i zato je djetinjstvo prostor bajke. Taj osjećaj bajkovitog djetinjstva je još intenzivniji kad je riječ, kao u našem slučaju, o djetinjstvu koje se odvijalo u zemlji koja više ne postoji”, ispričala je za Urban magazin.

Iz Rusije je emigrirala 1994. Razlozi koji su Nellju i njene brojne sunarodnjake natjerali da napuste Rusiju, kako kaže, razlikuju se od okolnosti koje nagone današnje migrante da mjesecima putuju morima i drumovima, prepuštajući svoje sudbine u ruke krijumčara, ne bi li, pobijedivši sve opasnosti i neprijateljske dočeke, doživjeli godinama sanjanu Evropu. “Moja emigracija nije bila potaknuta dramatičnim događanjima zbog kakvih se danas ljudi žele domoći Evrope. To što se tada dešavalo u Sovjetskom savezu bilo je drugačije – premda se i tada vodilo nekoliko ratova – moja generacija i ja, koji smo živjeli u ruskim gradovima, nismo bili ugroženi ratovima. Mi smo bili znatiželjni, željeli smo saznati šta se događa u svijetu. Kod vas u Jugoslaviji je bilo drugačije jer ste mogli putovati, kod nas to nije bilo tako i u mojoj generaciji su po završenom fakultetu svi otišli nekuda. Oni pametniji su došli do Amerike, a ostali su se, kao ja, zadržali u Berlinu, koji nam je bio prva stanica na putu ka Zapadu.

Za mnoge od nas to je u trenutku odlaska naprosto predstavljalo avanturu. Tek kasnije smo shvatili koliko je naš odlazak bio dramatičan za one koji su ostali, za starije ljude, za nove generacije koje, na primjer, nisu dobile učitelje ili ljekare jer su oni – jer smo mi – otišli iz zemlje. Bilo je to masovno iseljavanje, koje je za tu zemlju zapravo značilo katastrofu, ali za nas koji smo odlazili bilo je drugačije. Mi smo osjećali da smo dobrodošli bilo gdje da dođemo – jer su se u vrijeme raspada Sovjetskog saveza svi bojali u kom pravcu će raspad da eskalira – bili smo veseli u svom putovanju, zato ne poznajem brige kakve današnji migranti imaju putujući morima i pustinjama da bi došli do Evrope”, ispričala nam je Nellja.

Pisati na njemačkom jeziku

Za pisca ili spisateljicu jezik je osnovno sredstvo za rad i zato odluka da pišu na jeziku koji nije njihov maternji i koji su naučili u zrelim godinama uvijek iznova začuđuje. Čak i među samim književnicima i književnicama mišljenja o tom pitanju su različita. “Ako čovjek ne piše na svom jeziku, onda to nije isti čovjek”, čuli smo na Bookstanu od pjesnika, kolumniste i prevodioca iz Makedonije Tihomira Jančovskog kada je na predstavljanju svoje knjige upitan da li je prepreka pisati na jezicima malih naroda i da li bi bilo pametnije pisati na nekom od velikih svjetskih jezika koji broje stotine hiljada govornika. Ali, čovjek možda zaista više nije i ne može biti isti nakon što sav svoj život preseli na mjesto hiljadama kilometara udaljeno od onog na kojem je odrastao. Želja da piše na njemačkom kod Nellje je, kaže, došla prirodno, iz dijaloga s njemačkom književnošću, a ne uslijed proračunate odluke.

“Želju da pišem na njemačkom jeziku dobila sam kad sam počela da čitam na njemačkom. Uvijek sam voljela čitati, studirala sam književnost, uživala sam u ruskoj književnosti, a u Njemačkoj više nisam mogla pratiti savremenu rusku književnost. Umjesto nje počela sam čitati njemačke autore i zaljubila se u neke od njih, na primjer u W. G. Sebalda, zatim naravno i u klasike, Franza Kafku i Goethea. Potom sam i svjetsku književnost otkrivala na njemačkom jeziku, Aleksandra Hemona sam otkrila na njemačkom, Orhana Pamuka… Najbolje autore današnjice otkrivala sam na njemačkom i u toj interakciji s njihovom književnošću odluka da pišem na njemačkom došla mi je spontano, nije se radilo o svjesnoj odluci.”

Jezik je odredio i način na koji će roman Berlin se nalazi na istoku biti ispisan, jer pisanje na njemačkom podrazumijeva obraćanje prvenstveno njemačkoj čitalačkoj publici. “Odlučila sam da ta knjiga ne bude čista migrantska priča, zato što, kad pišeš na njemačkom, pišeš za njemačkog čitaoca i moraš tom čitaocu ponuditi nešto u čemu će se on prepoznati. Za to mi je poslužio veliki roman o Berlinu Berlin Alexanderplatz Alfreda Döblina, s kojim sam ušla u interakciju, pokazujući na taj način volju da uđem u njemačku kulturu umjesto da pričam sama sa sobom i bavim se isključivo svojim imigrantskim okruženjem.”

Nellja danas piše isključivo na njemačkom, a iskustvo praćenja prevoda na svoj maternji tek je čeka, jer knjiga Berlin se nalazi na istoku još nije prevedena na ruski. Ne odbija naučiti ni druge jezike: pet godina života u Novom Sadu na prelazu u novi milenij iskoristila je da nauči naš jezik, pa smo i ovaj razgovor vodile čavrljajući kao sunarotkinje. Pripovjedačica u njenom romanu obavještava nas da emocije i danas ipak iskazuje na ruskom. Na ruskom i psuje. Nellja potvrđuje da je u stvarnosti zaista tako. “Postoji špijunska serija o Sovjetskom savezu koja prikazuje sovjetsku špijunku koja savršeno govori njemački, a razotkriju je tako što na porođaju progovori svoj jezik, ruski. U trenucima uzbuđenja i jakih emocija i sama se vraćam ruskom jeziku. To je možda prepreka i za pisanje, pa mi pisanje dijaloga najslabije ide od ruke, dok mi opisivanje situacije ili neke slike ide sasvim dobro. Živa, emocionalna riječ jeste najveći problem pisanja na drugom jeziku.”

Imigrantski glasovi

Dobra volja da prigrli njemački jezik i njemačku književnost pomogla je Nellji Veremej da postane dijelom savremene njemačke književne scene, te da prije tri godine dobije nagradu Adelbert von Chamissos, namijenjenu piscima i spisateljicama kojima njemački nije maternji jezik. Cilj nagrade koju dodjeljuje Robert Bosch Stiftung jeste učiniti da se čuju imigrantski glasovi u njemačkom društvu. “Adelbert von Chamissos je nastala osamdesetih, u doba gastarbajtera u Njemačkoj, s namjerom da podstakne pisanje u tom svijetu proletarijata i prvi dobitnici su zaista bili muškarci koji su radili u fabrikama i na građevinama. Dio obaveze dobitnika i dobitnica nagrade su predavanja po školama, jer je cilj problematiku imigrantskih tema približiti mladima, cijelom društvu. Ove godine je nagrada posljednji put dodijeljena, dobio ju je Abbas Khider, jer se fondacija ubuduće želi fokusirati na probleme današnjice, na izbjeglice koje žive u Njemačkoj i progurati kulturu u njihove zajednice, koje nerijetko žive vrlo loše.”

U Berlinu Nellja je radila kao njegovateljica starijih osoba, nastavnica ruskog jezika i novinarka, a nagrada Adelbert von Chamissos omogućila joj je da posljednjih godina kako-tako živi od svoje književnosti. To je privilegija rijetkih, napominje. “Pisanje je danas dostupno svima i pisaca je u Njemačkoj puno, previše. U mom slučaju, svoj status mogu zahvaliti nagradi Adelbert von Chamissos, jer kada dobijete nagradu, Robert Bosch Stiftung na sebe preuzima obavezu vaših honorara i zbog toga vas više pozivaju na književne manifestacije u Njemačkoj i inostranstvu, jer ste jeftiniji za organizatore. Od toga ne možete baš lijepo da živite, ali možete da pokrijete osnovne životne troškove. Od same književnosti i u Njemačkoj žive samo autori i autorice prve klase, možda njih stotinjak u cijeloj zemlji. Ostalima pomažu stipendije i rezidencijalni boravci, ali se od njih zasigurno neće obogatiti.”

Uspjeh koji je postigla pišući na njemačkom jeziku, priznanje publike i kritike, dodaje, podstrek joj je u pisanju, a i prevazilazi sve ono što je sanjala da će zateći i uspjeti uraditi na dugo željenom Zapadu. Za vlastiti identitet danas kaže kako je on mješavina svega što je proživjela u više od pet decenija života, od kojih je polovinu provela u Rusiji. Previše da bi se smatrala Njemicom. “Identitet zavisi od uzrasta u kojem ste promijenili mjesto boravka. Ja sam otišla kad sam imala 28 godina i vrlo mi je teško za sebe danas reći da sam Njemica. Puno je migranata koji se žele u potpunosti odreći svog mentaliteta, ali kod mene je vjerovatno bilo suviše kasno za takvo nešto. Ako me pitate gdje mi je domovina, gdje sam kod kuće, to je Berlin. U Rusiji više nemam ništa i nisam danas vezana za Rusiju. Osim uzrasta u kojem ste došli u neku zemlju, koji zasigurno određuje način na koji gradite svoj identitet, mislim da nas posao određuje: ondje gdje radite, gdje se osjećate korisnim za društvo, gdje nastojite napraviti, izgraditi nešto u životu, tu ste kod kuće. Ako sjedite negdje gdje vas niko ne treba, ne radeći ništa, pa makar to bio i New York, ne možete se osjećati dobro. Za mene je pravi osjećaj doma u Berlinu počeo kad sam počela raditi kao novinarka, kad sam dobila prvu nagradu za kraće tekstove, to je podsticajno i budi osjećaj zahvalnosti.”