Razgovarala: Elma Hodžić
Foto: Nikola Blagojević

Kako je izazovno napraviti uvodnik za intervju sa Nedžadom Begovićem! Iako je formalno filmski reditelj i scenarista, Nedžad Begović uspješno djeluje na svim poljima umjetnosti. S impresivnim rezultatima, Begović djeluje u domenu filmske i likovne umjetnosti. Tokom opsade Sarajeva dao je doprinos dokumentiranju svakodnevnog života u ratu. Njegova djela su prikazana na prestižnim svjetskim festivalima, a osvojio je brojne značajne nagrade i priznanja. Kako Nedžad Begović analizira svoj stvaralački put? Kao pokušaj da se bavi tajnom umjetnosti, koja je toliko zanimljiva, intrigantna, ezoterična da joj vrijedi posvetiti život. Uživajte u razgovoru s Nedžadom Begovićem, umjetnikom koji u svemu što napravi pokazuje izuzetnu sposobnost analogijskog uvezivanja svijeta, umijeće pripovijedanja i snagu da kontinuirano istražuje potencijale umjetnosti.

Kako ste počeli da se bavite filmom? Možete li nam ispričati kako su izgledali Vaši prvi koraci u svijetu filmske umjetnosti?

Sve je počelo, ako se ne varam, 1976. godine kada sam se učlanio u Filmski klub „Riječi mladih“. Uz člansku kartu moglo se besplatno gledati pedesetak filmova godišnje. Projekcije su počinjale s uvodnom riječju i diskusijama nakon filma. Duško Dimitrovski, filmski kritičar, je primijetio da sam uporan oko projekcija, pozvao me u klub. Rekao mi: „Hajde, dođi“. I ja došao. Te dvije riječi su mi promijenile život. Kao filmadžija otišao sam u penziju. Treba reći da je tada skoro sva mlađa kulturna, filozofska, novinarska, umjetnička elita tog vremena bila „naslonjena“ na Klub. Dolazili su na projekcije i učestvovali u razgovorima. Iz Kluba je izašla čitava jedna generacija koja je kasnije činila okosnicu druge generacije profesionalne bh. kinematografije (Ivica Matić, Zlatko Lavanić, Mustafa Mustafić, Nikola Stojanović, Ratko Orozović, Amir Hadžidedić, Mirko Komosar…). Danis Tanović je bio član Kluba. Kusturica je, koliko znam, u klubu „Riječi mladih“ realizovao film kojim je konkurisao za Akademiju u Pragu.

Imali smo i kurseve na kojima smo učili osnove filmskog jezika, a onda super 8mm kamerama pravili svoje prve i sljedeće filmove. Tada nije bilo filmske akademije u Sarajevu.

Tajna umjetnosti

Ko su Vaši filmski uzori i kako su oni utjecali na Vaš rad? Od koga ste učili?

Skoro u potpunosti, moj socijalni ambijent činili su ljudi iz Kluba s kojima sam dijelio strast prema filmu. Gledali smo sve filmove, čitali kultni filmski časopis Sineast, pa Mali ekran i analizirali kritike filmova i intervjue velikih reditelja. Pravili smo amaterske filmove, išli na festivale, osvajali nagrade. Svake godine smo išli na Pulski festival, neko je to plaćao. U Puli bi uvijek bila organizovana “Ljetna filmska škola”, gdje su predavači bili najreferentnija filmska imena Jugoslavije. Danas bi se reklo: master class. Mi smo osvitali u diskusijama s našim predavačima. Jednostavno, 15 dana ne spavaš i vratiš se kući mršav, skoro providan. Iz nas je curila strast za filmom.

Kao član Uprave kluba, imao sam priliku da utičem na repertoar, pa smo iz Kinoteke naručivali filmove koji su obilježili epohu. Od braće Lumiere, Meliesea, Vertova, Eisensteina, Janscoa, neorealizma, crnog talasa… Tako sam učio.

A kad sam pogledao “Amarcord” Felinnija, imao sam osjećaj da nikad više nijedan film ne moram pogledati. To je za mene bilo to. Naravno, nisam Felinni, ali po unutrašnjem filmskom osjećaju ja sam takav. Kao kad neko sebe nađe u nekoj pjesmi, ili knjizi.

Zbog širokog spektra Vaših umjetničkih interesovanja, ne mogu a da Vas ne pitam: šta je za Vas umjetnost? Zašto Vam je likovna umjetnost zanimljiva i kako je istražujete?

Meni je umjetnost SVE. Ja ništa drugo ne znam. Prvi put mi se “zamantalo” od Amarcorda, a drugi put kada mi je otac kupio Jansonovu historiju umjetnosti. Sve sam ja to istabirio i učinilo mi se da u likovnoj umjetnosti ima mjesta za moje kreativne prostore. “Šarao” sam i po filmskim žanrovima i po likovnim medijima, tragajući za zrncima umjetničke svježine i uspostavljanjem vlastitog stila. Sebi sam dao u zadatak da svaki dan nešto umjetnički uradim. Time održavam umjetničku kondiciju i nalazim smisao u svakom narednom danu. I tako već šestu godinu – iz dana u dan postavim po jedan rad na Facebook. Ne bih volio da išta ostane u meni.

Inače, smatram da je umjetnost samo za posebnije ljude. One darovite. Ti daroviti stvaraju umjetnost i, kako bi rekao Aristotel, umjetnost dovršava stvari koje priroda ne može napraviti. Misija umjetnosti je da oplemenjuje, da nas čini boljim ljudima, da daje sadržaj životu.

Prošle godine, kada sam (administrativno) odlazio u penziju, pa podvukao jednu životnu epizodu, napisao sam:

Kad me unuk/e budu pitali: Šta si ti, dedo, u životu radio, ja ću reći: Bavio sam se tajnom.

– Kakvom tajnom?
– Tajnom umjetnosti.
– Pa, jesi li je otkrio?
– Nisam.
– A šta ti je tajna umjetnosti?
– To je tačka u kojoj se dvije paralelne linije sijeku.

Ako kažu da razumiju – u redu je. Ako kažu da ne razumiju – i to je u redu. I sam sam takav.

Eto, ova tajna umjetnosti je toliko zanimljiva, intrigantna i ezoterična da joj vrijedi posvetiti život.

Film kao svjedok vremena

Okušali ste se u različitim poljima stvaranja dokumentarnog filma. Čini mi se da je dokumentarni film podcijenjen na domaćoj sceni i da se nerijetko zadržava samo u  uskom krugu publike. Ipak, dokumentarni film je izuzetno važna platforma za otvaranje dijaloga u društvu – a može biti korišten i kao historijski izvor, recimo. Šta je to najprivlačnije u radu na dokumentarnom filmu? Kako biste Vi definirali dokumentarni film? IlI, šta je to specifikum dokumentarca kao medija?

Za mene je dokumentarni film fragment života koji nosi osnovnu vrijednost, a to je istina. I smatram ga najsuperiornijim žanrom. I mislim da u dokumentarcima ljudi najčešće mogu pronaći sebe. Vjerujem da svaki čovjek nosi film u sebi. Nisu svi životi jednako sadržajni i uzbudljivi, pa dokumentaristi tragaju za malo neobičnijim ljudima da bi ispričali neku istinu i neku univerzalnu vrijednost.

Dosta sam putovao po festivalima dokumentarnog filma i uvijek je bilo publike. Tako vam je i danas. SFF i AJB festivali imaju publiku. Ne mogu se održati u bioskopima, ali to je druga priča. Deset godina sam bio uposlenik FTV-a, u Redakciji dokumentarnog programa. Pravili smo značajne i dobre dokumentarce. Znam da smo bili baš gledani. Zasigurno je i danas tako.

Dali ste izuzetno važan doprinos portretiranju života za vrijeme opsade Sarajeva. Kako je izgledalo praviti filmove u gradu u kojem je nedostajalo elementarnih sredstava za rad? Kako danas gledate na taj dio Vašeg života i stvaralaštva?

Već sam rekao da je za mene dokumentarni film ISTINA. Poznato je da se dokumentarni film definiše i kao svjedok vremena. U vrijeme agresije i opsade Sarajeva, mi, filmadžije, okupili smo se oko producentske kuće SAGA i tu smo, sve vrijeme opsade, svakodnevno pravili filmove. Politički, a niti vojno, nas niko nije „dirao“ niti bilo šta od nas tražio. Mi smo sami, po vlastitoj intuiciji, išli za pričama koje je svakodnevica namještala. Bilježili smo vrijeme, priče i događaje. Koliko znam, u periodu rata, naši filmovi su prikazani na oko 600 različitih festivala, specijalnih projekcija od Meksika, Norveške, Estonije, Amerike, UK, Australije… S punom empatijom prema stradalnicima i sveukupnom patnjom, čiji sam dio bio, na nivou stvaralačkog uzgona i adrenalina, odlično sam se osjećao. Tada sam, u punom smislu, osjetio odgovornost umjetnika prema vremenu i obavezu da o tome svjedočim u prostoru svoje umjetničke vještine.

Na čemu trenutno radite? Kojim temama se bavite?

E sad, teško mi je odgovoriti. Kao da pretjerujem. Prvo da kažem da ja vjerujem da umjetnost nastaje iz talenta, osjećaja i (ne)znanja. Formalno znanje, zanatsko – to ne pikam. To može svako.

U zadnje vrijeme promišljam muziku na nivou čuda kao medija. Zanima me kako to da je muzika najbrži put do srca. Šta nas to ponese da na dobar stih, ili foršpil neke pjesme, skačemo sa stolice, pijemo, plačemo, ježimo se, grlimo, plešemo, stišćemo. Knjige traže čitalačko vrijeme da se uspostavi neka emocija ili odnos, film isto, a muzika – odmah. To mi je misterija. I kao što vjerujem da svaki čovjek nosi film u sebi, tako vjerujem da i muziku nosimo u sebi. Ritam nam je zadat majčinim otkucajima srca, prije rođenja. Imam petero unučadi i gledao sam ih kako, kao sasvim mali, reaguju na ritam i muziku.

Sarađujem s Branom Likićem, uglazbio je četrdesetak mojih tekstova, a i sam pravim neke muzičke teme za svoje filmove. Radim(o) projekat MUSIC PATCHWORK. Možda bude, možda ne bude, ali mi je trenutno opsesija. Mada, nikad ništa ne radim uzalud.

Nema čekanja!

Kako, po Vašem mišljenju, izgleda filmska scena u Bosni i Hercegovini? Koji su najveći izazovi rada i stvaranja u savremenom društvu?

Filmska scena ne izgleda nikako. Očekujem da nova vlast to popravi. BH Telecom je dao ozbiljan novac za serije i održao nas na je okupu, da se ne raspemo i ne pogubimo u borbi za egzistenciju.

A sada, na mikroplanu: Kako se nosite sa konkretnim preprekama koje mogu nastati tokom procesa snimanja filma?

Koliko god je bilo moguće, zaobilazio sam prepreke. Iz kućne radinosti napravio sam dugometražni film SASVIM LIČNO, pa kad se pojavio mobitel sa malo više pixela, snimio sam film koji se zove FILM MOBITELOM, pa handy kamerom dugometražni film SVUKUDA, pa sam u koroni snimio sam Iphoneom IZOLACIJU (samo ja u stanu, bolje je reći po stanu). Već sam “oldtimer” i ne mogu čekati na procedure i rezultate raznih konkursa. Troše mi vrijeme. Imam handy kameru, dron, kvalitetan mobitel, FINAL CUT i snimač tona. Meni je to dovoljno da se realizujem.

Ne zagovaram ja ovaj način rada. Vlade, ministarstva i fondacije moraju uspostaviti sistem i dovoljno novca da kinematografija funkcioniše i da filmadžije normalno žive od svoga rada.

Kako gledate na pojavu vještačke inteligencije i digitalnu transformaciju u filmskoj industriji. Da li će ta promjena utjecati na Vaš rad?

Nove tehnologije nose i novu osjećajnost, sve je drugačije i treba se tome prilagođavati.

Ja sve manje mogu da se prilagođavam. Sve što ima više od tri dugmeta, meni već postaje komplikovano. Ustvari, vrlo skromno ponešto savladavam zahvaljujući kćerima i zetovima. Ali, kad mi nešto pokažu, neke aplikacije, onda ih umjetnički cijedim koliko god mogu. Besmisleno je i uzaludno opirati se. Može to zasigurno pomoći, ali talenat će ostati konstanta umjetnosti.

Koji savjet biste dali mladim filmskim režiserima koji žele da započnu svoju karijeru u filmskoj industriji?

Prvo moraju imati ubjeđenje da nisu oni izabrali film, nego da je film izabrao njih. Drugo – nema čekanja. Čekanje unosi sumnju, pa se ideja, ako predugo stoji, može učiniti “kvarljivom robom“. Treće – misli tako da film učiniš mogućim, kao da fondacije ne postoje. Četvrto – uvijek se nekako nađe nekih para, ako je scenarij/film dobar.