Piše: Leila Kurbegović

Iako još uvijek nije prikazao ono što kao talenat leži u njemu, glumac Kamernog teatra 55 Muhamed Hadžović iza sebe ima niz sjajnih pozorišnih i filmskih uloga. Za neke od njih bio je nagrađen na pozorišnim festivalima u Brčkom, Mostaru i Zenici. Još od studentskih dana pa sve do danas pratim njegov glumački napredak. Muhamed je svojim ulogama pomjerao svoje glumačke granice i tako otkrivao svoj osebujan glumački talenat. Na svu sreću znali su to prepoznati i njegovi profesori, pa nije izostala ni nagrada za najboljeg studenta glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu 2005/2006. godine. Umjetnost mu nije strana iako ne potiče iz umjetničke porodice. Završio je srednju muzičku školu, svira klavir i trubu, možda još poneki instrument, a glumu je zavolio slučajno i strastveno, pa joj je ostao predan do danas. Imao je, kaže, čast da sarađuje sa sjajnim ovdašnjim glumcima koji, nažalost, nisu više među živima, poput Nade Đurevske i Zorana Bečića, a njegov talenat vrlo brzo je otkrio i rahmetli Sulejman Kupusović, koji ga je još kao studenta druge godine glume angažovao u predstavi „Prvi put s ocem na izbore“, da bi ga kasnije viđali u gotovo svim Kupusovićevim režijskim postavkama. Podsjetit ću vas samo na predstave „Krokodil Lacoste“ i „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“. Sarađivao je Muhamed i s filmskim bh. rediteljima i rediteljicama. S Danisom Tanovićem na filmu „Smrt u Sarajevu“, gdje je za ulogu Gavrila Principa osvojio nagradu za najbolju sporednu ulogu na Mostarskom filmskom festivalu (MOFF), s Aidom Begić na filmu „Snijeg“, Nerminom Hamzagićem u filmu „Puni mjesec“ i drugim. Uprkos činjenici da je igrao i u čuvenoj svjetski poznatoj seriji „Legends“ Kena Billera, Muhamed se ipak najviše ponosi radom s domaćim rediteljima.

Na izmaku još jedne i početku nove godine, glumca Muhameda Hadžovića, koji aktivno igra u nekoliko predstava svoje matične kuće Kamernog teatra 55 i priprema još uloge za nova filmska ostvarenja, pitali smo o dosadašnjem radu, ali i o očekivanjima, nadanjima, kao i pogledima na profesiju prema kojoj se odnosi seriozno, baš kao i prema vlastitom životu. Na moja pitanja uspio je odgovoriti između priprema za novu predstavu, igranja aktuelnih i odlaska na manifestaciju „Dani Jurislava Korenića“.

Muhamede, zanima me kakva je za tebe bila 2018.  godina u kojoj si, čujem, započeo i neke nove projekte koji će se realizovati tek u narednoj godini?

Mnogo toga bitnog desilo se u ovoj 2018. godini. Vjeruj, po nekom mom ličnom osjećanju kao da je trajala najmanje duplo. Upravo iz razloga jer sam dosta radio, a našao sam malo vremena i za sebe, donio neke vrlo bitne životne odluke, bio na najljepšem mjestu na svijetu, i mnogo, mnogo toga. A ako pričamo isključivo o glumi, onda mi ova kalendarska godina ništa ne znači, često se dešava da se neka snimljena uloga pogleda tek sljedeće godine, jer jako puno faktora je u igri. To je kolektivni čin, mislim na film i pozorište, na neki način gradimo jedni druge i direktno zavisimo jedni o drugima. Tu je i postprodukcija, montaža, kolor korekcije, zvuk i tako dalje, i kad se sve to „zaključa“ gledamo film one tamo godine. Neki filmovi se toliko rade u postprodukciji da godinama ne znamo rezultat i kad se pojaviš na premijeri ti uopšte ne ličiš na samog sebe iz tog doba, a onda ljudi kažu „odlična transformacija, ne ličiš, čovječe, na sebe“. A ja mislim, ne ličiš ni ti na sebe od prije pet godina. Hahaha, šalim se.

Šta je to na čemu trenutno radiš i gdje ćemo te moći vidjeti, na ekranu ili na pozorišnoj sceni?

Imam već nekih dogovorenih stvari. Očekujem premijere filmova koje sam radio 2018. „Puni mjesec“, u kojem igram lik Kerima, policajca, vrlo zanimljiva priča, riječ je o bosanskohercegovačkom filmu u režiji Nermina Hamzagića. I film mlade rediteljice iz francuske Aude Lea Rapin „Heroji nikad ne umiru“. Pored redovnog repertoara u Kamernom teatru 55, mojoj matičnoj kući, gdje imam osam živih predstava, u januaru počinjemo raditi novu predstavu u režiji Kokana Mladenovića. Prije neki dan dobio sam poziv iz Zagreba za jedan film u režiji Aide Bukvić za jednu ulogu i to snimamo sada u decembru. A najviše što me raduje jest da bih trebao snimati film s Pjerom Žalicom, s kojim sam već radio u pozorištu Čehova „Tri sestre“. A i inače smo dobri prijatelji, svirali smo skupa u bendu i poznajemo se odlično, tako da s nestrpljenjem očekujem snimanje tako briljantnog scenarija.

Godine neminovno prolaze, postoji li nešto za čim žališ?

Zaista ne postoji. To je možda i neko gorivo koje me tjera da budem prisutan u datom trenutku. Da ne dođem u poziciju da kažem žalim za tim i tim… Možda sam još mlad za to, ali i dalje stojim iza svih svojih odluka koje sam donio. Jako se trudim živjeti gledajući naprijed, optimistično posmatrati život, i kad tako postaviš stvari, shvatiš da zaista nemaš vremena za žal. To je vrlo opasna granica, shvatiš da konstantno u nečemu oskudijevaš, da to nema kraja… I taj pritisak vremena koje neće stati, prolaznosti svega za šta misliš da je nekada imalo neku vrijednost, to je ono gdje se odlučuješ na čijoj si strani i kako ćeš dalje živjeti. Priču o vremenu i žalu za nečim teško je sažeti u jednom malom odgovoru a da neko ne pomisli da si uobražen ili da se praviš pametan. Najčešće to izgleda infantilno.

Kako i na koji način obilježavaš odlazak jedne i dolazak nove godine? I da li uopšte to obilježavaš?

Nisam neko ko slijepo slijedi neki običaj a da ga pritom ne razumije. Ja sam tip čovjeka koji voli da postavlja pitanja, tim odgovorima se više oduševljavam negoli formom koju ne razumijem, a koja može biti jako privlačna i lijepa. Naprimjer, kad sam bio klinac, ja sam volio da kvarim igračke, ne zato što sam destruktivan, već da uhvatim u čemu je fora s nekim autićem koji ide na navijanje. Pa sam poslije sličan mehanizam i sam mogao napraviti. Dakle, kada govorimo o obilježavanju Nove godine, ja je ne obilježavam.

A sjećaš li se Novih godina još kao dječak, da li su one za tebe bile čarolija i čemu si se tada radovao?

Naravno, svi smo se radovali tome. Okupljali se, gledali filmove, najviše sam se tome radovao, filmskom maratonu, ali i raznim nestašlucima s pirotehničkom logistikom. Još kao adolescent počeo sam ubrzo shvatati da ljudi imaju sve manje dostojanstva unutar takvih pravila i da misle da imaju legalno pravo na to, jer imaju osjećaj da je u toj novogodišnjoj noći sve dozvoljeno, pa i ono što bi inače bilo sramotno dan poslije. Zapravo, ako se tačnije sagleda, radi se o jednom dubokom nezadovoljstvu koje će se kanalisati u najluđoj noći, kako se Nova godina drugačije naziva. Radovao sam se okupljanju familije i nekih bliskih prijatelja, jedino je to važno i jedino tako ima smisla.

Decembar je mjesec u kojem obično, ne i nužno, pravimo listu planova i želja za narednu godinu. Postoji li ta lista kod tebe i šta ona sadrži ili barem hipotetički šta bi trebala da sadrži?

Nemam nikakvu listu, sve svoje planove i želje pokušavam elementarno raščlaniti i sitnim koracima približiti se cilju. Nestrpljiv sam, i onda da mi je što prije. Nisu to neke spektakularne potrebe, zadovoljan sam onim što imam. Kako kaže Sokrat: Onaj ko nije zadovoljan onim što ima nikad neće biti zadovoljan ni onim što nema. To je stvar stanja duha, a ne stvarne potrebe. Težim da budem najbolja verzija sebe, i tu nema konkurencije, a ima jako puno posla.

Iako se baviš plemenitim i kreativnim pozivom, svjestan si okruženja u kojem se nalaziš. Da li te to deprimira ili ipak motiviše za dalje i bolje?

Ja sam prestao bježati od realnog stanja u kojem se nalazimo, ali taj bijeg je karakterističan za svakog umjetnika, jer mnogi umjetnici odgovaraju baš na to suštinsko pitanje da je umjetnost bijeg od stvarnosti ili kažu moja četiri zida i tako dalje. Ja to ne radim. Ne želim nigdje bježati, nemam snage ni živaca praviti svoja skrovišta u svojim ulogama u raznim predstavama, likovima, filmovima. Volim ovaj naš mentalitet, takvi smo kakvi smo, i gotovo, tvrdoglavi, emotivni, naivni, hrabri kad treba, a kukavice kad ne treba. Pristao sam na sveukupnu situaciju, ali nisam poražen niti sam se predao. Već pronalazim neki drugi smisao, u svemu vidim prednost i ljepotu. Čovjek ne može dobiti tu borbu bježanjem. Mnogo je toga što iskače na dnevnoj bazi a da nije baš po našem ukusu. Krenimo, naprimjer, od radija, nemam više toliko ruku da prebacujem svaku stanicu u vožnji tražeći nešto po mom ukusu. Mnogo toga lijepog čovjek može vidjeti kad razbije predrasude, tačnije kad se oslobodi nekog kalupa. A za glumu je to vrlo, ali vrlo bitno.

Sve više glumaca tvojih kolega su ili politički angažovani ili društveno osviješteni do te mjere da naprave neku predstavu kojom upiru prstom u situaciju u kojoj se nalazimo, pokušavaju otvoriti oči široj društvenoj zajednici, ali, čini se, bezuspješno. Kako ti na to gledaš i voliš li politički angažovani teatar?

Ja volim svaki dobar teatar, neovisno o tome o čemu se radi i koji mu je krajnji cilj, žanr, manir… Svaka dobra predstava je angažovana. I dobra gluma je uvijek dobra gluma, to je ono što ljudi vole da gledaju, da gledaju tople, zanimljive priče. Niko ne kupi kartu da bi izašao pametniji. Dolaze jer je u čovjekovoj fitri da voli da mu se pričaju priče, još od mita i rituala iz kojih su nastale sve umjetnosti. Pozorište je uzelo samu bit te potrebe. Dobre priče su nekada okupljale ljude oko vatre, pa i dan-danas, i tako će, čini mi se, biti do samog kraja.

No, vratit ću se sada na tvoje početke. Pročitala sam negdje da ti zapravo i nisi želio biti glumac, ali da ti se to dopalo kada si posmatrao imitacije. E pa, sada ćeš se možda iznenaditi kada ti kažem da se ja još uvijek dobro i jasno sjećam tvoje studentske izvedbe na predmetu Imitacije, kada si imitirao nekog majstora koji je stalno nešto mjerio i nakon toga bi rekao „jesam li ti rekao?“. Tada sam prepoznala tvoj glumački talenat i mislila sam da ćemo te u budućnosti gledati više u komedijama, ali vidim vremenom si ipak otišao u ono što je dramaturški i glumački vrlo zahtjevno, da ne kažem „ozbiljno“, iako znam da je komedija vrlo zahtjevan žanr. Kako gledaš na te studentske dane i sve ono što si od tada do danas ostvario i u kom smjeru si išao?

Ja sam na to potpuno zaboravio, a sada vidim da se sjećam svake riječi koju sam izgovorio u toj imitaciji. Volio sam taj semestar na akademiji, to je bio treći semestar. Mi smo kao klasa bili potpuno zaljubljeni u taj program. Nas šest ponudili smo preko dvije stotine imitacija, a samo po neke tri-četiri smo radili na ispitu, koji smo igrali na Otvorenoj sceni Obala. Istina je dovoljno duhovita i nema potrebe ići dalje, niti se dalje može ići od toga a da nije apstraktno. To je ono mjesto, ona tačka gdje se ljudi prepoznaju i vole se smijati kad god naiđu na istinu. Još kao student druge godine počeo sam raditi, i evo još nisam stao, nekako mi se sve otvorilo, sve ono što sam htio igrao sam, hvala Bogu. I taj put je nekako bio logičan za mene, ali ne i lagan. Bio sam pod pritiskom prvih par godina, učio sam zanat u hodu, u profesionalnom angažmanu nema vremena za razne analize, već direktno na scenu, pred publiku, pa ko može taj će i ostati na toj sceni. U tom periodu počeo sam živjeti sam, našao sam se u nezavidnoj materijalnoj situaciji, uvijek sam bio zreliji i htio sam uzeti život u svoje ruke s 15-16 godina. Moji roditelji nisu utjecajni, niti su iz umjetničkog svijeta. I ta moja zrelost i snaga vjerovatno su genetske. Ljudi koji imaju porijeklo iz brdskih seoskih sredina dosta su pragmatični i nemaju vremena za filozofiju i umjetnost. A gluma jeste fizički posao.

Šta te je onda zaista ponukalo da se upišeš na Akademiju scenskih umjetnosti. Decembar je mjesec kada se obilježava godišnjica Akademije, kako doživljavaš ovu visokoobrazovnu instituciju koja je, čini mi se, i više od toga, rekla bih neki dom za vas glumce?

Ne znam odgovor na to pitanje, nisam nikada pokazivao sklonost za glumu, nije mi moglo pasti na pamet da se odlučim za tako nešto. Završio sam srednju muzičku školu i sasvim je bilo logično da nastavim dalje, muzička akademija. Kao da se sve desilo u par dana. Upisao sam se u klasi profesora Senada Bašića. Prijala mi je ta promjena sredine, sve umjetnosti su blisko vezane, tako da nisam otišao daleko od svoje potrebe da se umjetnički izrazim, ali sam promijenio način izražavanja. Sve mi je bilo novo, svježe, zanimljivo, i nisam propuštao priliku da uzimam znanje sa svih strana. Imao sam nesebične profesore koji su se trudili da budemo što bolji, s njima sam danas kolega, oni su mi bliski saradnici, prijatelji. Bila je to moja druga kuća za vrijeme studija, sve mi je ostalo u lijepom sjećanju. A danas ne znam kako stvari stoje, vrlo rijetko navratim, nemam vremena.

U ovom broju Urban magazina tvoja kolegica Fatima Kazazić kaže da gluma nije posao, jer ona ne kaže idem na posao, već idem u pozorište, na set, i ne susreće se s pojmom radno vrijeme. Da li i tebi gluma upravo to znači?

Ovo jeste posao, atipičan posao, gledajući s distance i iz vizure nekoga ko se ne bavi ovim. Ne znam za Fatimu, ali ja imam svoje radno vrijeme, šalim se. Gluma je igra, teško da se igra može nazivati poslom, iako u samoj riječi posao postoji aktivitet od kojeg je gluma satkana, od akcije, od htijenja. Sve više je ljudi koji na svom streamu zarađuju novac igrajući igrice na svom PC računaru. To su profesionalni gejmeri, imaju svoje radno vrijeme.

Glumci su nekada bili svojevrsni boemi, ali čini mi se da se danas od glumca traži mnogo – da bude atleta, vodi o sebi računa, da zna jezike, jednostavno da mora mnogo ulagati u sebe. Kakva su tvoja iskustva?

Treba pratiti model vremena u kojem živimo, i potrebe, sve dok je to prihvatljivo za organizam, za biće čovjeka, i sasvim je logično da ako želite raditi morate biti unutar ovog vremena i prostora. Dakle, morate biti spremni da se adaptirate na razne promjene. Ljudi danas gledaju serije, manje dijaloga, više akcije, teško da će koji boem zaigrati u akcionoj seriji s čašom vinjaka i cigarom u ruci. Danas je to tako, a sutra ko zna šta će biti model koji ćemo pratiti.

Koliko ti je muzička naobrazba i sviranje instrumenata bila prednost za dobijanje neke uloge?

Nisam to koristio, čak sam i odbio par uloga na početku, nisam htio da svoju karijeru gradim na tome. Vještina je dobra za glumca, ali treba imati balans, uvijek postoji opasnost da te se okarakteriše po nečemu na početku i onda se samo to traži od tebe.

Spomenula sam u uvodu ovog teksta da si još 2005/2006. proglašen najboljim studentom glume, koliko ti je to dalo vjetar u leđa?

To mi je mnogo značilo. Nisam bio neki uzoran srednjoškolac, što do mene, što do sistema obrazovanja, nastavnika i profesora koji znaju tako inertno etiketirati učenike, i kad bih znao za veću ocjenu nikad je ne bih dobio, to je bilo frustrirajuće. Na akademiji sam bio ponosan na to, sjećam se. To mi je bila prva nagrada za ulogu u predstavi „Ujka Vanja“, igrao sam lik doktora Astrova.

Iako sam, kako sam ti na početku rekla, očekivala da ćemo te gledati u komedijama, vremenom se to nije pokazalo, nego imaš sjajne uloge u sjajnim predstavama, poput „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“, „Šta smo to učinili“ , „Naš razred“ i slično. Da li si ti birao uloge ili su uloge birale tebe? 

Ja ne volim da biram uloge, više volim da budem podijeljen za neku ulogu, izazovnije mi je tako.

Igrati na sceni Kamernog teatra 55 za glumce je veliki izazov, razumljivo, publika oko tebe na korak i slično, no koliko te to dodatno motiviše da daš sve od sebe i da li ti se dešavalo da čuješ iz publike neki simpatičan komentar, a moraš ostati dosljedan ulozi koju igraš?

Bude raznih komentara, simpatičnih upada, nisu to namjerne upadice, riječ je o organskim reakcijama. Navikneš se i na to, velika je koncentracija na ono što radiš na sceni, tako da sve to negdje u podsvijesti odbacuješ, filtriraš, jer kad bi pristao sve da čuješ teško bi predstava došla do kraja. A bude i većih reakcija, u smislu ako igraš neki negativni lik dobro, znaju ljudi pričati naglas. Ali to je sve odbrambeni mehanizam. Nerijetko čujem i prijetnje, pogotovo za lik Nikole Terzića u predstavi „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ Abdulaha Sidrana u režiji rahmetli Suleta Kupusovića. Kasnije se ti isti ljudi izvinjavaju, i kažu da je bilo tako realistično i uvjerljivo da naprosto povjeruju u cijelu tu priču. Ali to je većinom znak da si ulogu odigrao vjerodostojno.

Imao si priliku da radiš sa sjajnim glumcima koji danas nisu tu, kao što je Nada Đurevska, Zoran Bečić, pa s rediteljem Sulejmanom Kupusovićem, s kojim si sjajno sarađivao i učio, nedostaju li ti takvi znalci vašeg posla i boli li te činjenica da kada odu budu brzo zaboravljeni? 

Otišla je ta stara plejada glumaca i pozorišnih radnika. Ja sam svoj prvi profesionalni angažman dobio u Narodnom pozorištu na drugoj godini studija, u Suletovoj predstavi „Prvi put sa ocem na izbore“.  Zahvalan sam na ukazanom povjerenju koje mi je pružio. Danas je rijetkost da mladi glumci dobiju priliku igrati. Sule je imao hrabrosti da dovede deset mladih glumaca u samo jednoj predstavi. To je velika stvar. Danas to radi Kamerni teatar 55 na čelu s Emirom Hadžihafizbegovićem. On je širom otvorio vrata svima koji žele da rade. Poslije toga smo Sulejman Kupusović i ja počeli saradnju, radili smo par predstava i neki tv serijal. On je imao sve više povjerenja, a ja sam dobijao sve bolje uloge.

Šta si od spomenutih naučio i po čemu ćeš ih pamtiti?

Strast za poslom i jednostavnost. To je ono što mi se čini dominantnim. Pokojna Nada Đurevska nam je priredila doček u Narodnom pozorištu kao mladim glumcima, kupila tortu. To je za nas bila velika stvar i to su te stvari koje nikada neću zaboraviti.

Imao si priliku da igraš i na filmu, pa si tako radio sa istaknutim bh. rediteljima Danisom Tanovićem, Aidom Begić i drugim, kakva su iskustva s filma i, naravno, kako je raditi s našim rediteljima?

Ja iskreno najviše volim raditi s našim ljudima. Danis Tanović mi je bio profesor. Aida Begić također. Najljepše je to da možemo preskočiti cijeli taj formalni dio upoznavanja i preći na kreativni, zato je prednost raditi s ljudima koje poznaješ. Sve je opuštenije, do rezultata se brže dolazi. To da radiš s ljudima koje poznaješ je rijetkost, obično radimo s nepoznatim ljudima, i zato je posebna ova relacija poslovnog i privatnog. Ali to se desi par puta u karijeri da se tako stvari poslože.

Koji su tvoji glumački izazovi, da li postoji nešto  što bi volio da prikažeš, a još nisi? Ja nekako očekujem još uloga koje će pokazati tvoj osebujan talenat.

Ja znam da još nisam pokazao nijedan djelić onoga što nagomilavam u nekoj svojoj riznici iskustva, životnog i glumačkog.  Volim uloge koje su ekstremnije, i čini mi se da se dobro snalazim u tome. Većinom  igram onu drugu stranu čovjekove prirode, negativnu. Za mene je to izazovnije, to je dalje od onoga što ja jesam privatno. Treba naći motive i opravdati taj karakter a da ga na licu mjesta  ne kritikujem, jer svaka lična kritika karaktera u trenutku igranja na sceni ili u kadru uništava glumu. To se vidi i to ljudi osjete čak i kad ne mogu konkretno uperiti prstom u problem, ne mogu ga identifikovati kao kritiku ili otklon od lika, ali osjete i znaju da je to laž i da gluma nije dobra.  To je vrlo jednostavno, dobar glumac je dobar provodnik, a kad je gluma lošija došlo je do nekog kuršlusa, do otpora, to je otpornik priče koju gledamo u teatru, na filmu, televiziji. U svakom slučaju, volim pričati plemenite priče, priče koje su za sva vremena,  koje su usko vezane za ljudsku prirodu, za suštinske čovjekove potrebe, strahove, radosti, slabosti i strasti. Mnogo je zanimljivih dramskih tekstova koje bih volio raditi. Ozbiljna  glumačka karijera traje četrdeset godina, pa i više, a ja ne žurim, treba dozirati i čuvati se.  Ako se čovjek optereti, može doći do kontraefekta, nekada od silnih karaktera čovjek se izgubi, potroši i postane prazan na sceni, a i privatno. To zna biti vrlo opasno.

Nama koji se ne bavimo pozivom glumca uvijek je zanimljivo kako pamtite tekstove. Postoji li neka metoda pamćenja svega toga i dešava li se da možda na nekoj predstavi kažeš tekst iz neke druge predstave?

Ja nikada nisam sjeo da učim tekst. On nekako dođe sam kad se poslože neke druge stvari, krenuvši od ideje komada, od toga da se istinski zapitaš zašto radim ovaj komad, ovog lika. I kad tačno odgovoriš na to shvatiš da je to tvoj tekst i da postaje organska cjelina onoga što činiš. I tekst je samo jedan mali vidljivi dio onoga što se naziva potreba da ukažeš na neki problem. Taj verbalni djelić predstave čvrsto je isprepleten sa svim drugim elementima jedne pozorišne predstave. I on bude neodvojivo tkivo, u tim okolnostima teško ga je zaboraviti. Ja bih više volio da zaboravim neke tekstove predstava koje više ne igram. Nemam problem s pamćenjem tekstova. Lako ih pamtim, ali zato teško zaboravljam.

Obično oko glumaca u nekom periodu njihovog života bude raznih skandala, sočnih priča, rekla bih dizanja prašine oko svega, međutim ti nikada nisi bio u toj vrsti priče, kako to postižeš?

Znam šta želim i prosto nisam taj tip čovjeka. Vjerujem da se čestitim radom i zdravom ambicijom može postati i što je još važnije opstati. Jer se gradi na čvrstim nogama, a ne na staklenim, jednokratnim blic skandalima. To je jeftino.

U konačnici, djeluješ mi kao jedan samozatajan glumac, glumac koji čvrsto stoji na zemlji, nisi dozvolio ništa da te ponese, pa ni da te učešća na svjetskim projektima ponesu. Kako to uspijevaš i jesi li ponosan na to?

Jako sam ponosan, ali opet ponavljam, tip sam čovjeka koji poštuje i druge i sebe, tako je ljepše živjeti, lakše se živi. Smatram da je skromnost vrlina a da je ambicioznija i od same ambicije koja zna prevariti, osujetiti razne želje, to je definicija frustracije, osujećena želja. Ja sam se odlučio za ovu zdraviju verziju i uživam u tome.

Znam da si miljenik žena i da neke čak idu gledati predstave znajući da ti igraš, koliko ti to imponuje i imaš li problem s tim?

Nemam problem sa tim. Ljudi dolaze iz raznih razloga u pozorište i taj mi se razlog čini sasvim legalan.

Ne znam da li voliš dugoročna planiranja, ali me zanima kako vidiš sebe u budućnosti, odnosno s čim bi bio sretan u poslovnom ali i privatnom životu?

Želio bih ubrzo osnovati porodicu, i tome se radujem, a na poslovnom planu će doći ono što me ne mogne zaobići. Ja ću se i dalje truditi biti bolji i bolji, vidjet ćemo gdje će me to odvesti.

Možda da podijeliš s nama i anegdotu s nekog snimanja?

Jednom prilikom, nisam snimao, ali sam bio spreman jer sam trebao snimati sljedeću scenu. Jedan stariji glumac Tony i ja bili smo nazad, nešto smo razgovarali, tačnije šaptali u mraku za stolom uz neku malu lampu koja je samo osvjetljavala hranu postavljenu na stolu jer uvijek neko može proći i uzeti komad ovoga ili onoga. Tony je sve češće bio za stolom i jeo kikiriki. Prozivaju ga na motorolu da izađe na set, a on se sagnuo i počeo pipati po podu. Ja ga pitam šta traži, je li nešto izgubio, on kaže da jest. Ja ponovo pitam, šta, on ne odgovara. Krenem i ja tražiti iako ne znam šta. Njega po drugi put pozivaju na set, a on se preznojava, i išao bi i ne bi, a mora. Onda svi počinju tražiti Tonyja, a Tony traži nešto što je svima misterija. Upališe se sva svjetla u tom ogromnom filmskom studiju, naravno kikirikija nema na stolu. Tony ustaje s poda, ja mu kažem „hajde idi ti, reci nam šta da tražimo“, a on se nasmije i kaže „ako negdje vidite navlaku ovog prednjeg zuba kojeg više nemam, zovite“. Svi smo se satima nakon toga smijali.