Piše: Alma Musliović
Foto. Tarik Đuliman

Ferhadija je jedna od najpoznatijih ulica u gradu Sarajevu. Nazvana je po bosanskom sandžak-begu, Ferhad-begu, još u 16. vijeku. U jednom takvom dragulju austrougarske gradnje, na broju 29, živi Mirsada Hasanbegović Veljović, jedna od najstarijih stanovnika ove ulice.

Ova Sarajka, rođena davne 1948. godine, po struci specijalista Opće medicine, supruga pokojnog bosanskohercegovačkog glumca Nebojše Veljovića, otvorila mi je vrata svog doma i ispričala crtice iz svog života.

“Živim u stanu u kojem sam se i rodila. Djetinjstvo sam provela s ocem Muratom, kondukterom u GS preduzeću, i majkom Nazom, te svoje četiri sestre, kao najmlađa, najvoljenija i najvragolastija od njih i sve djece susjeda.  Ovo mjesto je moje utočište, dom, azil i sretan kutak, prepun uspomena. U ovom nadnaravnom ambijentu, gotovo muzejskom, svaka se stvar brižno čuva i ne smije se maknuti iz njega, jer je u svemu tome satkan moj život, rad i ljubav koju sam proživjela, i živim je i danas.

S obzirom na to da je stan pun antikviteta i jako interesantan, moj suprug je više puta snimao u njemu za potrebe serija i filmova. Čak sam i poslije njegove smrti ustupala stan režiserima, te se kadrovi ovog stana mogu vidjeti u spotu Dubioze Kolektiv i u spotovima Envera Puškara“, priča Mirsada.

Rat i novi život

“Ratna sila me odvojila od mog Sarajeva, mog kutka, mog posla, prijatelja, popodnevnih kafenisanja, mirnog sna, budućnosti za moju djecu. Učini se čovjeku nakratko, a bilo je dugo, predugo.

Godine 1994. sa malom djecom napuštam Sarajevo put Splita, zatim Njemačke i zaustavljam se u Francuskoj u gradu Bordeaux (Bordo) gdje i danas živim i provodim šest zimskih mjeseci. Ljeti se vraćam svojim prijateljima, ulicama, uspomenama, mirisima i okusima Sarajeva.”

Povod za ovaj razgovor bilo je neobično priznanje koje ste dobili od vaših kolega. Možete li nam reći nešto više o tome?

“Mi, kolege doktori Medicinskog fakulteta u Sarajevu, već dvadeset godina organizujemo generacijske susrete i pokušavamo da se, kao jedan kvalitetan segment društva, sačuvamo na okupu i ne dozvolimo da se, barem međusobno, zaboravimo i zatomimo sjećanja na naše aktivne ljekarske dane. Svake godine okupljamo se u mjestima naših domaćina doktora, generacije koja je, eto, ratom raseljena po cijelom svijetu. Dakle, svake se godine srećemo i po nekoliko dana provodimo zajedno. Družimo se u raznim gradovima i evociramo naše i uspomene na one koji su nas, nažalost, napustili. Proslavljamo uspjeh svakog od naših kolega i kolegica i zabavljamo se kao posebna skupina običnih-neobičnih maturanata. Ove smo godine proslavili punih 20 godina druženja. Naravno, proslava je organizovana u Sarajevu i tom smo prilikom u amfiteatru Medicinskog fakulteta, kao centralni događaj ove proslave, organizirali prozivku brucoša iz generacije 1965-1970. godine. Bio je to za nas izuzetno svečan čin. Poslije ovog formalnog dijela, družili smo se naredna dva dana, onako kako to samo stara garda zna, i  tom sam prilikom počastvovana jedinstvenom zahvalnicom  ‘Najveselija i najsimpatičnija brucoškinja’. Istom prilikom proslavili smo i 50 godina od naše brucošijade na Medicinskom fakultetu.”

Sarajevski glumci u Francuskoj

“Moj suprug, Nebojša Veljović, bio je jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), ali i poveznica između Sarajeva i Bordeauxa. Godine 2003. Veljović, kao inicijator festivala Novart Bordeaux, spaja SARTR i Globe Theatre, što je rezultiralo da se predstave iz Sarajeva, sa sarajevskim glumcima, počinju igrati na francuskim daskama koje život znače, kao Ay Carmela, Silvija Plat, i druge.”

Život u tuđini

“Vrlo je težak izbjeglički život, a najteže mi je pala prekinuta komunikacija sa mojim suprugom i porodicom. Kada sam došla u Bordeaux, tadašnji mediji na francuskoj televiziji nisu baš mnogo pričali o ratu u Sarajevu, što mi je dodatno otežalo situaciju. Vidite da zgrade i kuće gore, da su djeca ubijena i teško ranjena, vidite strahote ratnim prokletstvom zarobljenih ljudi u vašem gradu, a ne možete ništa… Taj osjećaj nemoći, nebitnosti i kratkotrajnosti, osjećaj užasa, bola i nijemog vrištanja za nepoznatim nastradalima, vama bliskim ili poznatim ljudima, stvarao je pakao. Ali, sve bude i prođe… čovjek sve nekako preživi.”

Život u Sarajevu

“Nemam uslove da se vratim u Sarajevo i, u konačnici, tu živim samo povremeno, nažalost. U Francuskoj imam sređen život, penziju sa kojom mogu  priuštiti pristojan život, poneko putovanje, kupovinu, druženje sa prijateljima u Francuskoj, a i moja djeca i unučad su mi blizu.

Teška je situacija u Sarajevu. Svaki put nekako sve više, pogotovo u zdravstvu. To je moja struka, čujem i od kolega, a i vidim. Došlo neko jadno vrijeme, naročito za penzionere. Da sam ostala ovdje i da moram živjeti od bh. penzije, ne bih mogla ni glavu sačuvati. Vjerovatno, dnevni meni sastavljen od lijekova ne bih mogla dopuniti ničim. Skupe participacije, skupi lijekovi, neorganizovana zdravstvena zaštita bez primarne zaštite, a o sekundarnoj i tercijarnoj da i ne govorim… Nažalost, jer mnogo je ljudi dalo živote da budućnost bude bolja, a ne ovako nesigurna, siromašna i besperspektivna.”

Politika kao teret cijelog društva

“Politiku ne volim, upravo zbog toga što se krije iza naciona, koristeći poštene pripadnike naroda kao štit za ostvarenje sopstvenih, isključivo ličnih i porodičnih interesa. Kada se sretnete i kada upoznate napredno demokratsko društvo koje prepoznaje sopstvenu snagu da mijenja politiku u smjeru koji odgovara stanovnicima te zemlje, i kada u takvom okruženju živite, tek tada možete primijetiti koliko smo kao država retrogradni. Pod državom podrazumijevam i aktuelne politike, ali i sve i jednog stanovnika, uključujući i mene. Za mene postoje ljudi i neljudi. Sve ostalo je stvar izbora o pripadnosti, o imenu, o porodičnim nasljedstvima, odgoju, obrazovanju… Meni su svi isti i jednaki. Razlikuju nas samo postupci, želje, mogućnosti i načini.”

Egipatski sladoled najviše volim pojesti sa…?

Imam mnogo prijatelja, ali jedna osoba velikog srca, mogu reći moja sestra, s kojom putujem i s kojom najviše provodim vremena u Sarajevu, je moja Mirjana Deak. Kugla Egipatskog s njom, slađa je i draža od svih ostalih sladoleda na svijetu.

Kako smo Veljo i ja zaradili naš prvi BMW u Francuskoj?

Veljo, kako smo zvali mog supruga, bio je umjetnički veoma nadarena osoba. On, ne samo da je izvanredno glumio, već je i slikao i vajao. U Francusku je došao 1995. godine, i to tako što je gostovao u Oslu sa SARTR-om, a zatim iz Osla došao kod nas u Francusku. Odmah se prihvatio slikanja ikona koje Francuzi jako cijene, naročito kada su unikatne, i počeo je izrađivati skulpture. Prvi profesionalni angažman u Francuskoj iz tog dijela njegovog umjetničkog stvaralaštva, realizirao je u pozorištu lutaka, gdje je izrađivao marionete i udahnjivao im život. To je volio, to ga je činilo sretnim, i od toga smo kupili naš prvi BMW.

I za kraj, da li je Mirsada sretna?

“Da. Veoma sam sretna i ostvarena osoba. Imam sređen život; zdravu, sposobnu i samostalnu djecu. Imam i četvero unučadi, i s ponosom ističem da mi se unuka Morgane Veljović, koja nosi titulu šampionke Francuske u Muay Thai boksu za juniore, pred moj dolazak u Sarajevo, udala. Njen mlađi brat, Saba Veljović, nosilac je titule u Muay Thai boksu za kategoriju šampiona novih nada regiona Francuska za 2016. godinu. Ta sportska postignuća najbolje govore o mojoj djeci i unucima. Na kraju, želim da spomenem i moju Malenu, najslađeg psića od nekih tri kilograma (koja vizuelno odgovara meni od 37 kg). Ona je moj vjerni pratilac, suputnik, moja zabava i jedina ozbiljna obaveza u ovim poznim danima. Da, ja sam Mirsada Veljović, i veoma sam ostvarena, sretna i zadovoljna doktorica stare doktorske garde. Neka mi svi dugo, zdravo i sretno požive.”