Neki nogometaši za vrijeme karijere ostvare mnogobrojne statističke rekorde. Sva ta postignuća, ne uvijek ona pozitivna, učini ih legendama nekog kluba, reprezentacije, cijele lige ili javnog života općenito. Mnogo je onih koji su status legende stekli zbog gafova i nezaboravnih kikseva. U legendu su tako znali ući vratari koji su sami sebi davali urnebesne autogolove ili su jednostavno izgledali kao da su potpuno zalutali u sport. Neki braniči taj su status zaslužili samo zbog toga što su mnoge veznjake i napadače slali u bolnice i banje na dugotrajne oporavke. Neki napadači zbog običaja da promašuju stopostotne prigode. A za ponekog nogometaša neupućenima je jako teško objasniti zašto ih smatrate legendom. Nisu oborili niti jedan rekord. Nisu postigli puno golova u karijeri. Nisu rekorderi po broju odigranih utakmica niti po broju postignutih zgoditaka. Nisu potpisivali najveće ugovore niti su se oženili najpoznatijim starletama, niti su javno obznanili da su homoseksualci. Nisu mijenjali klub svake sezone i tako postavili rekord po broju klubova za koje su nastupali. Nikad se nisu gurali pred kamere niti bili najglasniji na terenu kad se trebalo svađati sa sucima. Nisu prosvjedovali zbog trenerskih odluka. Nisu sakupili najveći broj kartona. Svejedno ima među tim naizgled neprimjetnim likovima s nogometnih travnjaka onih koji su uistinu zaslužili status legende. A sve samo zbog toga što su svoj posao obavljali jako dobro, što su to činili konstantno kroz dugački niz godina. Takav je i glavni lik ovog teksta. Kroz cijelu je seniorsku karijeru postigao ukupno 12 golova. Točno toliko sezona je proveo na terenu kao nogometaš s potpisanim profesionalnim ugovorom. Treneri su ga znali podcjenjivati, znalo se dogoditi da ne zaigra u klubu i po dva-tri mjeseca, ali kad bi se dokopao svog mjesta na lijevom boku obrane svoje momčadi bio je teško zamjenjiv. Mogao je igrati i još koju sezonu, ali u tome ga je spriječila teška ozljeda prepona koju nikako nije uspio zaliječiti. Povukao se tiho. Nije dobio spektakularan oproštaj a, ako mene pitate, bosanskohercegovački nogometni savez trebao mu ga je omogućiti. Zato što je bio tip na koga se može računati. Pouzdan, miran, pravi primjer uzornog profesionalca kojemu niti jednog trenutka nije palo na pamet da se bahati i ponaša kao osloboditelj svijeta niti na terenu niti izvan njega, pred navijačima ili među običnim pukom
Saša Papac je jedan od likova za čiji bi ljudski i profesionalni profil čovjek volio da opisuje cijelu Bosnu i Hercegovinu. Značilo bi to da živimo u miru, bez puno stresa, savjesno obavljamo svoj posao, pristojni smo i svjesni svih svojih kvaliteta, ali i mana koje se trudimo ispraviti marljivošću ili pak slušanjem onih koji o danoj temi znaju više od nas. Negdašnji lijevi bek bosanskohercegovačke reprezentacije ni po čemu nije bio spektakularan igrač. Bio je od onih koji su savjesno obavljali svoj posao, zbog čijih poteza se nije padalo u euforiju, ali niti njegovi kiksevi nisu izazivali srčana oboljenja. Ono što nije mogao zbog tehničkih i tjelesnih kapaciteta nadoknađivao je izrazitom nogometnom inteligencijom. Suigrače nije ostavljao na cjedilu. Nikad se nije gurao pred kamere, bio je pristojan, tih i korektan poput nekog lika iz neke male i sretne države. Saša Papac ni po čemu nije sličio na BiH, a bilo bi dobro kad bi sve nekako bilo poput njega. Tada sigurno ne bismo živjeli u agresivnom i frustriranom okružju. Ne bi se i djeca i njihovi idoli bahatili niti na ulici niti u javnosti. To sam shvatio tek kada sam proveo jednu večer u istom ugostiteljskom objektu u kojemu je, tada već umirovljeni, sjedio i Saša Papac. Držao se toliko jednostavno da sam pomislio da je nepristojno čak i da mu priđem i zamolim ga za intervju. Večer je bila zatvorenog tipa. Tu se noć u jednom mostarskom lokalu predstavljao čuveni slovenski vinar Simčič. Papac je došao u automobilu čiji sam tip zaboravio koliko je to bio automobil srednje klase kakvog voze ljudi prosječnih primanja i za čijim volanom nismo naviknuti gledati ni tranzicijske skorojeviće, a kamoli jednog profesionalnog nogometaša koji je u mirovinu otišao kao lijevi bek slavnog Glasgow Rangersa i reprezentativac svoje zemlje. Ni tu se kao ni na terenu nije trudio da bude primijećen. Običan, normalan, lijepo odgojen gradski dečko. Nije mala stvar igrati za Glasgow Rangers, makar „policajci“ danas nisu ni blizu statusu velikog europskog kluba. Nogomet je vrlo tradicionalan i konzervativan, pa će Rangersi ipak zauvijek ostati europski velikan, s te ih liste ne može nitko maknuti, pa ni oni koji se ogromnim količinama novca trude ugurati na taj nezvanični popis velikana euronogometa. Papac je seniorsku karijeru počeo u Širokom Brijegu, otkuda je 2001. godine otišao u prosječni austrijski prvoligaš Karnten. Za momčad iz Klagenfurta igrao je tri sezone i postigao je tri pogotka. Bio je standardan na mjestu lijevog bočnog. Godine 2004. Karnten ispada iz najvišeg razreda austrijskog nogometa, pa Papac seli u Beč u momčad Austrije s kojom u narednih par sezona osvaja tri titule, jednu namijenjenu prvaku Austrije a dvije pobjedniku austrijskog kup natjecanja. Prvak s Austrijom je postao 2006. godine. Konstantno dobre partije koje je tijekom tri sezone pružao u bečkoj momčadi preporučile su ga ljudima iz škotskog nogometnog diva. U jesen 2006. godine Mostarac Saša Papac seli u glavni grad Škotske, gdje potpisuje za veliki Rangers. I tamo je sjajno igrao, u jednom trenutku njegovo ime se u novinama povezivalo i s drugim otočkim klubovima, ali onima iz najjače lige na svijetu. Dolazak Sir Waltera Smitha na klupu Rangersa za Sašu je značio selidbu na klupu. Sir Walter ga naprosto nije volio. U par mjeseci u kojima je dobivao malu minutažu na terenu stizale su mu ponude iz drugih klubova. Njegov prelazak u veliki Saint Etienne po novinama je bio gotova stvar, ali Papac je želio i dalje igrati u Glasgowu. Na otoku je nogomet ipak nešto više nego u ostatku Europe i svaki iskreni ljubitelj nogometa uvijek bi izabrao igranje na otoku nauštrb boljih uvjeta u nekom klubu iz kontinentalnog dijela Europe. Papac je želio i dalje igrati na čuvenom Ibroxu, gdje je tijekom šest sezona upisao 161 nastup, postigao šest pogodaka, osvojivši za to vrijeme tri titule prvaka Škotske, jednu onu pobjednika Kupa i jednu Liga kupa.
Bilo je lijepo u reprezentaciji imati takvog igrača iako je prvenstveno po svom ponašanju Saša Papac odudarao od ostatka momčadi. Držao se nekih ljudskih principa i nije se htio vratiti u nacionalnu selekciju nakon što su ljudi iz saveza napravili sprdnju s Mehom Kodrom. Saša je bio tih, ali se držao osnovnih ljudskih principa i pravila lijepog odgoja kad su stvari u savezu postale toliko gadljive da se smeće iz krovne organizacije prelilo u javnost. Od takvog smo lika sigurno mogli dobiti više u izabranoj vrsti BiH, ali to što u najboljim godinama karijere nije nastupao za reprezentaciju nije njegova greška. Bio je primjer nepisanog pravila da kod nas oni najbolji najčešće nisu na mjestu koje im po svemu pripada. Zbog toga ispaštamo na nogometnom terenu, ali i kao društvo u cjelini jer nas posvuda vode mediokriteti i prevaranti. A bilo bi lijepo da smo onakvi kakav je Saša, da smo mala, pristojna država koja sve što radi obavlja s maksimumom kapaciteta, da uspjesi ne dolaze nakon slučajnog pjesničkog zanosa, nego kao plod sustavnog razvoja i rada. Bilo bi lijepo da nam se bahatost i nepristojnost ne obijaju o glavu, nego da vozimo lijep, koristan auto, sjedimo jednaki među drugim pristojnim zemljama Europe i kušamo dobra vina. Da ne radimo samo za sebe nego za cijelu momčad i da naši trijumfi budu trijumfi pravde kojom smo počašćeni zato što smo pristojni i marljivi. Da uđemo u legendu zbog principijelnosti i korektnosti. Kao Saša Papac, čovjek koji ne nalikuje rodnom gradu i zemlji, a bilo bi lijepo da grad i zemlja karakterom liče na njega.
