Čudno je kako se stvari mijenjaju. Barem u nogometu. Igra napreduje skoro brzinom tehnologije. Toliko brzo da ne stignete ni primijetiti da su neki ranije udomaćeni pojmovi nestali iz uhokruga. Ne čujete za momčadi, kao da su u zemlju propale. Upravo to se dogodilo sa Škotskom i njihovom čuvenom Tartan armijom koja je pratila reprezentativnu momčad posvuda. Nestali su i njihovi najveći klubovi u ovim kasnojesenskim terminima europskih natjecanja. Opće je mišljenje da je škotski nogomet upao u nekakvo letargično stanje, već odavno kao da ga je zahvatila depresija pa ga drži izoliranog i nebitnog u međunarodnim okvirima. Još samo tamo iznad Hadrijanovog zida ljudi donekle mare za slavne Celtic i Rangerse ili Aberdeen, kojeg je proslavio sir Alex Ferguson.
Čudno je to, kako rekoh, jer upravo su otuda, iznad Hadrijanovog zida, potekli neki od najvećih umova koje je nogometna igra ikada imala. Tamo su bili rođeni u ugljenoj prašini, redom potomci radničke klase, socijalisti po političkom uvjerenju čije su ideje oblikovale način na koji su njihove momčadi funkcionirale na terenu i izvan njega. Spomenuti veliki sir Alex obilježio je jedno dugačko razdoblje ne samo otočkog nego i svjetskog nogometa i sigurno će ga povijest upamtiti kao čovjeka koji je oblikovao suvremeni način vođenja nogometnih momčadi. Stvorio je određeni model igre i onda kroz dvije i pol decenije na svake četiri godine na travnjak puštao novu generaciju pobjednika koje je sam birao, tako da se njihov igrački profil uklapa u njegovu davno stvorenu viziju. S čuvenom klasom ‘92. vjerojatno je zadnji pobjednik Lige prvaka koji je to postigao s igračima koje je njegov klub sam odgojio uz minimalna ulaganja sa strane. Model koji je Ferguson uspostavio u Unitedu možda je najbliži onomu koji je onaj čuveni Nizozemac, veliki igrač i namćor, uspostavio u Barceloni. Ali nema se danas više vremena za takav način rada, novac se mora stalno stvarati u sve većim količinama i možda je to razlog što je i škotski nogomet, baziran na modelu stvaranja umjesto kupovanja vrijednosti upao u depresiju. Ali bilo je i prije Alexa onih koji su veliki a došli su sa sjevera Otoka. Bio je tu veliki Jock Stein, čovjek koji je učinio Celtic prvim britanskim klubom koji je osvojio Kup šampiona. Učinio je to s momcima koji su svi rođeni u Glasgowu i okolici. Pokušao je kasnije i nešto bitno učiniti i s najboljom generacijom koju je Škotska ikad imala u reprezentativnom smislu, ali nije išlo iako je na terenu imao i Denisa Lawa i Kennyja Dalglisha i onog nezgrapnog Archieja Gemmila. Oh, da, bio je s njima i Graham Souness, i taj je znao lopte, i to kao malo tko. Ali nije išlo pa nije išlo. Svejedno Škoti su bili redoviti sudionici velikih natjecanja sve tamo do početka novog stoljeća, a onda je, valjda, njihov model postao zastario. Znajući koliki su tradicionalisti ljudi na Otoku, to im je vjerojatno odmoglo u mijenjaju pristupa i nogomet im je lagano otklizao u letargičnu prosječnost. Nije više bilo šanse da tamo neki Aberdeen dođe do europskog trofeja makar na klupi sjedila tri Alexa Fergusona.
Englezi, njihovi najstariji rivali, nevoljko su, ali ipak jesu, već tamo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća krenuli u promjene i liga im je postala najatraktivnije nogometno natjecanje u Europi. Reprezentativni nogomet im je patio, ali izgleda da su pronašli lijek i za to. Ulagali su u grassroots nogomet i eno sada imaju dječake koji svi redom znaju nogomet a najbolji Škotski igrač je tek bek, možda najbolji na svijetu, ali ipak tek lijevi bočni, onaj Robertson koji je odnedavno počeo i zabijati golove osim što ih nemilosrdno pakira. A odavno Škoti nemaju ni veliki trenerski um pored terena. Zadnji je, eto, bio sir Alex, a nekada su bili revolucionari, kao pravi buntovni rudari socijalisti, tako su pored Jocka Steina funkcionirali i veliki Matt Busby, onaj što je stvorio veliki United. A i ovaj, ponajviše nalik socijalizmu, veliki, za mene najveći klub stvorio je Škot, mudrac i mrgud Bill Shankly. Ta su trojica zadnje spomenutih rođena davno u krugu svega pedesetak kilometara u rudarskom bazenu, mogli bismo reći da su izmiljeli iz iste rupe. Malo je tko toliko utjecao na poimanje nogometa kao životne filozofije poput njih. Dobro, puno su tu dodali i neki Južnoamerikanci, ali ova su trojica nogometu pristupali kao borbi protiv nacizma, takvi su bili, onaj tamo rat ih je odredio i eto njih kao socijalističkih proroka pored zelenog travnjaka, a danas nam to, vjerojatno se okreću u grobu, pruža, barem na razini utiska, jedan Nijemac, onaj koji je programirani Shanklyjev nasljednik na klupi Liverpoola. Posljednji potencijalni veliki um na koji se moglo računati a da je dolazio iz Škotske bio je nasljednik sir Alexa na klupi Uniteda, ali nije se snašao i David Moyes se potpuno izgubio.
Nestao je radnički socijalistički nogomet s mape. Škoti se i dalje sporo mijenjaju i nije ni na vidiku njihovo moguće uskrsnuće. Stvari su u jednom trenutku došle do toga da su njihova dva najveća kluba Celtic i Rangers razmišljali o priključivanju engleskom Premiershipu i možemo samo zamisliti kakva bi depresija zahvatila škotski nogomet u tom slučaju. Na koga bi se tada nabrijavali spomenuti Aberdeeni i drugi Heartsi i slični?
Krut je nogomet. Vrlo tradicionalan. Čak i kad su sredine iz kojih potječu klubovi progresivne, nogomet je onaj koji se teško mijenja, on treba tu da bude relikt, simbol sredine, njezin odraz. Ali nogomet se ipak mijenja i očito je da u ovakvom svijetu bez mijene nema ni opstanka na određenoj razini, a kamoli napretka. A upravo zbog one tradicije lijepo je vidjeti Tartan armiju na tribinama i momke u tamnoplavim dresovima koji jurišaju po terenu kao da sutra na postoji. Zato se valja i nadati da će odnekud iskrsnuti kakav škotski Ralf Rangnick i da ćemo opet gledati navijače koji se vesele i luduju na tribinama, i koji su, kad prate reprezentaciju, što je za navijače rijetkost, svugdje rado viđeni gosti, oni koji piju, pjevaju i vesele se kakav god rezultat njihova momčad ostvarila. Nekako, činilo bi se tada da je na ovom i ovakvom svijetu sve još uvijek na mjestu na kojemu treba biti.
