Ne, ovo nije priča o Francescu Tottiju. Titula princa u Rimu, u njegovom crvenom dijelu, je nasljedna. Vučica ima dinastiju sačinjenu od njenih omiljenih sinova. Znaju proći mnoge generacije dok se ne ustoliči princ Rima. Titula nije prijelazna. Ona u srcima navijača Rome čeka novog proroka. Nekada i cijelo desetljeće. Valja biti strpljiv. Valja čekati nekog novog dječaka s ulica vječnog grada, nekoga tko loptu udara drugačije, nekoga tko je s loptom srastao, nekoga, pa jebiga, poput Francesca Tottija, nekoga tko će biti utjelovljenje svega što navijači Rome vole misliti o svom gradu, o sebi, o Rimu. Rečeni Totti tek je drugi igrač koji se okitio titulom princa Rima. Prvi, originalni, danas je pomalo zaboravljen. Prašinu s njegovog imena povremeno izbrišu tek nogometni nostalgičari izrasli na stablu koje je u nogometnu literaturu posadio veliki urugvajski pisac Eduardo Galeano.
UNICUSANO FONDI, u tom klubu, za koji nitko nikada ne bi čuo da na njegovoj klupi ne sjedi upravo prvoustoličeni princ Rima, Giuseppe Giannini provodi svoje dane. Daleko od očiju javnosti, reklo bi se, iako ga se sve češće pominje u nostalgičnim zapisima novinara diljem Europe. Serie D nije mjesto za legende, rekli bi mnogi, ali baš se na takvim skrovitim mjestima legende najbolje čuvaju, kao tajna, kao uspomena, kao nešto što možeš izvući na svjetlo dana tek u nekakvom sentimentalnom raspoloženju.
Rub romingo dresa bio je zlatne boje. Serie A još nije postala nogometna NBA liga. Bila je 1982. godina kada je Giannini prvi put zaigrao za svoju voljenu Romu. Bilo je ono tužno doba godine, sam konac siječnja, Roma je izgubila od Cesene bez postignutog gola, s jednim primljenim. Bila je to otužna utakmica, sumorno vrijeme, tvrd talijanski nogomet, teško da je itko mogao pomisliti da svjedoči nečemu velikom, da su promatrajući tu utakmicu zapravo prisustvovali rađanju legende. Giannini je imao svega 18 godina. Pred njim je bilo toliko toga. Pojavom je već bio utjelovljenje talijanske elegancije, vječnog grada, ali tek je trebao pokazati da loptu udara drugačije od drugih, da zna plesati na travnjaku.
Malo tko se danas sjeća, jebiga, Nizozemci su na tom turniru konačno pomeli sve pred sobom i bili toliko dominantni da se malo tko sjeća da je u najboljih 11 europskog prvenstva 1988. godine bio i tada već ustoličeni princ Rima Giuseppe Giannini. Uspio je s Italijom doći do polufinala. To mu je, čini se, bio domet u seniorskoj vrsti azzurra. Na domaćem terenu, na Mundijalu 1990, Italija je također stigla do polufinala, Giannini je bio u momčadi. Svoj jedini gol na tom turniru dao je pred svojima, na Olimpicu u Rimu, protiv Sjedinjenih Američkih Država. Upisao je kasnije i dvijebitne asistencije, ali dalje od polufinala Italija nije mogla. Polufinale se igralo na Maradoninom domaćem terenu, u Napulju. Italija je izbačena od one Argentine kojoj je već ranije trebala presuditi Osimova Jugoslavija, one Argentine koja je igrala s toliko muke da je čovjek bio uvjeren da gleda biblijske patnje prenesene na nogometni travnjak. Argentini je muke prekratila osvetnički nastrojena Njemačka, a Italija se morala zadovoljiti brončanom medaljom. Gianniniju jednostavno nisu išla finala. Uspio je ipak ostvariti snove navijača Rome. Uspio je dignuti pokal namijenjen prvaku Italije. Ali nije imao sreće igrati u finalu Kupa prvaka 1984. godine. Roma isto tako nije imala sreće. S druge strane je bio Faganov Liverpool. A Phil Neal je ugasio Romine snove iako se finale igralo na njihovom Olimpicu. Bila je to teška, ali velika utakmica. Princ u njoj nije sudjelovao, nije imao ni šansu promijeniti sudbinu svog kluba, koji će kao uklet čekati Gianninijevog nasljednika kako bi se uopće domogao nove domaće krune. Finale Kupa prvaka više nisu vidjeli. Odigrali su, doduše, finale kupa UEFA-e, u sezoni nakon Mundijala. Opet nisu imali sreće. U dvije utakmice bolji je bio milanski Inter.
Igrao je Giannini još jedno finale. Godine 1986. igralo se europsko prvenstvo za igrače do 21 godine. Italija je došla do finala onako kako već Italija dolazi do finala. Tamo ih je čekala Španjolska. Odlučivali su penali. Čudno je kada penali završe rezultatom 3 prema 0, a upravo to se dogodilo. Stefano Desideri, Marco Baroni i, da, junak ove priče, Giuseppe Giannini redom su promašivali svoje udarce. Princ Rima je dobio tek utješnu nagradu, kao i mnoge kasnije.
Kretao se elegantno. Vidio je teren kao nitko drugi u to vrijeme. Njegovi su pasovi bili, kako se kaže, kirurški precizni, a znao je i postići pogodak. Imao je sjajan šut izvana, ali znao je i pokupiti otpatke u maniru pravog talijanskog centarfora. Bio je klasična onovremena desetka. I bio je vjeran svojoj Romi punih 16 sezona. A onda je došlo vrijeme rastanka. Nakon četristotinjak utakmica i preko 50 golova u crvenom dresu sa zlatnim rubom Giannini se zaputio na sjever, u Austriju, gdje se rađala nova nogometna dinastija. Tamo, u Grazu, čekao ga je Ivica Osim s ludim planom da od Sturma napravi europski konkurentan tim. Giannini nije dugo izdržao. Tek jednu polusezonu, iako sam uvjeren da bi s njim Osimov Sturm imao dodatnu dimenziju. Gianninija je poput kakvog Brazilca tresla nostalgija za domom. Htio je natrag u Italiju, iako od nje nije daleko odmakao. Princ se htio vratiti svome kraljevstvu, ali nije se vratio u Rim i Romu. Mamurni od snova koje su sanjali s Maradonom Napolitanci su trebali novog proroka, ali on nije došao u liku Giuseppea Gianninija. U Napolijevom dresu upisao je tek četiri utakmice. Karijeru je završio u Lecceu skupivši 47 nastupa i postigavši pri tome četiri gola. Sigurno je čeznutljivo gledao prema Rimu, ka Olimpicu, gdje je vidio odrastanje svog nasljednika, novog princa Rima. I mogao je biti sretan. Stvorio je dinastiju prinčeva, proroka, koji će tek ponekad ostvariti snove navijača Vučice. Onako kako ih je i Totti, njegov legitimni nasljednik, ostvario podignuvši trofej prvaka Italije. Svaki Romin princ, kao u bajci, morat će zauvijek imati kosu koja prekriva vrat, morat će hodati uspravno, trčati ispravljene kičme, vidjeti cijeli teren sa svojih tisuću nogometnih očiju, morat će znati opaliti loptu izvan šesnaesterca, znati precizno poslužiti suigrača i biti neupitni vođa, kapetan onako kako je to svojim primjerom zacrtao Giuseppe Giannini.
