Povijest nogometa zapamtila je mnoge igračke trijumvirate na terenu ali teško da je ijedan ikada bio opušteniji i zabavniji od jednog drugoligaškog trija sastavljenog isključivo kako bi privukao publiku na jedan mali londonski stadion. Sva trojica su bila već pomalo prešla svoj igrački zenit, ali bili su stari partneri u tulumarenju, i to je ono što je garantiralo apsolutnu zabavu. Bili su poput Harlem Globetrotera. Radili su to da kako bi publika sa stadiona otišla s osmijehom na licu. Milan je puno kasnije imao nizozemski trijumvirat u osobama Gullita, Rijkaarda i Van Bastena, ali oni su bili tu kako bi osvajali trofeje. Napoli je sastavio trio Maradona, Giordano, Careca kako bi se dokopao titule prvaka Italije. Oni momci iz sredine sedamdesetih nisu imali pritisak rezultata. Na legendarni Craven Cottage došli su kao otpadnici, veličine koje nitko više nije želio. Besta i Marsha nitko nije htio zbog životnih navika, a onog trećeg, vjerojatno jedinog stvarnog nogometnog plemića ikada, nitko nije htio jer je njegova pojava bacala preveliku sjenu preko svega. Njegovo ime bilo je Robert Bobby Moore, a i ono jednostavno Bobby bilo je već dovoljno, tada je i taj česti nadimak bio dovoljan da se zna o kojem se točno Bobbyju radi.
Rečeni trijumvirat trajao je svega 15 utakmica, ali kakvih je to 15 utakmica bilo! Čista zabava. Na terenu se redao vic za vicom. Znali su čak startati jedan na drugog i oduzimati si lopte doslovno umirući od smijeha dok su to činili. George Best i Rodney Marsh su prednjačili u tome, ali i Bobby Moore je dao svoj obol tom nogometnom cirkusu. Bio je ponovno sretan nakon što su mu u West Hamu slomili srce. Postao je veći od kluba, a to se nije sviđalo niti predsjedniku niti menadžeru West Hama. Kad je već prešao igrački zenit, to mu je postala sudbina. Bila je to velika nepravda prema čovjeku koji je s kapetanskom trakom na ruci odveo Englesku do jedine titule svjetskog prvaka.
Nogometni navijači su veliki tradicionalisti i u svojoj suštini romantici koji uvijek čeznu za nekim davnim obećanjima slave. I danas navijači West Ham Uniteda govore o nečemu što nazivaju „the West Way“, o nekom načinu na koji bi njihov tim trebao igrati a da malo tko zna o čemu zapravo pričaju. A „the West Ham way“ seže davno, u šezdesete godine prošlog stoljeća, u doba Bobbyja Moorea. Klinci rođeni poslije njegove smrti tako i dalje maštaju o nekoj nejasnoj nogometnoj formuli koja bi mogla izdignuti njihov klub iznad prosjeka. Igraju i danas u West Hamu neki vrlo ozbiljni igrači, igrali su i nakon odlaska odbačenog kapetana ali tada je to ipak bilo nešto drugo. Tada je West Ham imao Bobbyja i Greavsyja, to partnerstvo iz snova koje je donosilo magiju i radost na nedavno srušeni Boleyn ground. Jimmy Greaves bio je jedan od najboljih napadača svog vremena, a Bobby je bio vanzemaljski nadaren obrambeni igrač, vjerojatno prvi igrač na toj poziciji koji je zbog svojih elegantnih obrambenih rješenja i čistih uklizavanja, anticipiranja igre stao u istu rečenicu s veznim igračima i napadačkim zvijezdama.
The Bobby Moore tackle, uklizavanje kojim je na svjetskom prvenstvu u Meksiku, 1970. godine na stadionu u Guadalajari oduzeo loptu neprikosnovenom kralju nogometu Edsonu Arantesu do Nascimentu, poznatom kao Pele, zauvijek će ostati pokazna vježba obrambenog genija Boobyja Moorea. Pele dolazi s polubočne pozicije i u odlasku pokušava lomiti Moorea lažnim kretanjem lijevo i desno, Moore mu ne prilazi blizu, drži se podalje od njega i uzmiče korak po korak ne prateći Peleove pokrete. Sve to vrijeme Moore gleda samo loptu. I kada se magični Brazilac približio vrhu šesnaesterca – buuuum! Moore prestaje uzmicati i laganim kretanjem prema Peleu uzima čistu loptu. Bio je to svega djelić sekunde u kojemu je Pele izgubio potpunu vlast nad loptom. Moore se nije ni osvrnuo. Uzeo je loptu i odnio ju prema sredini igrališta. Engleska je ipak izgubila 1 prema 0. Na kraju utakmice Moore i Pele su razmijenili dresove, a Kralj i danas tvrdi da je Bobby Moore najbolji obrambeni igrač protiv kojeg je ikada igrao. U tom oduzimanju lopte sažeto je sve Mooreovo umijeće. Elegancija kojom je oduzimao loptu otada nije viđena sve do pojave Fabija Cannavara i Paola Neste. Njegova mirnoća i tehničke sposobnosti bile su ispred vremena. Znao je odmah po oduzetoj lopti samo krajičkom oka pogledati prema naprijed i poslati savršenu dugačku loptu prema svom napadaču. Učinio je to i u finalu svjetskog prvenstva, onom na Wemblyju koji Englezi ni danas ne zaboravljaju čak i ako se još nisu bili ni rodili. Svi su se uhvatili za glavu kada je Moore pri vodstvu Engleske od 3 prema 2 u svom kaznenom prostoru spustio jednu loptu prsima na teren umjesto da je panično nabije bilo kuda kao što je to činila većina obrambenih igrača u to vrijeme. Ubrzo nakon toga Englezi su se opet hvatali za glavu jer je ovaj mirno iznio jednu loptu iz obrambene linije, hladnokrvno kao da igra na školskom dvorištu. Do kraja utakmice ostalo je još par desetaka sekundi. Engleski navijači su gledali u nevjerici što Moore radi i zašto, k vragu, ne napucava loptu prema tribinama. U toj panici valjda nitko osim Moorea nije vidio Geoffa Hursta u sjajnoj poziciji za jedan na jedan kontru. Moore je poslao savršenu loptu. Hurst, njegov klupski kolega, primio je taj savršeno upakirani poklon i zapečatio utakmicu. Preostalo je još da kapetan Moore dobro obriše svoje blatnjave ruke o sveti engleski dres kako ne bi zaprljao kraljičine bijele rukavice kada mu bude predavala pokal namijenjen svjetskim prvacima.
Uslijedili su dani slave kakvu do tada nogometaši uglavnom nisu uživali. Odjednom su bili okruženi glazbenim i filmskim zvijezdama. Mooreova žena se sjeća kako je bila u šoku kada je shvatila da je Sean Connery cijeli dan čuvao njihovo dijete. Bobby je kao i svaki otočki dječak volio zaglaviti u pubu, samo što je odjednom svako njegovo pijanstvo bilo javno. Uzalud je bilo što bi naredni dan prvi došao na trening i radio kao luđak da iznoji otrove iz sebe. Javnost voli vidjeti zvijezde u blatu, pale idole.
Pele i Moore su se susreli još jednom. Ovaj put na filmskom platnu u velikom hitu „Bijeg u pobjedu“. Bilo je lijepo makar na filmu vidjeti ostvarenje snova, najboljeg obrambenog i najboljeg špic igrača svih vremena.
Moore se nakon karijere mučio. Svi vlasnici klubova su se plašili njegove karizme. Nitko mu nije davao šansu kao treneru. A malo tko je znao da je ono svjetsko prvenstvo Moore osvojio nakon što se izborio s tumorom testisa. Ista životinja došla je po pomalo razočaranog i izgubljenog Moore i početkom devedesetih, kada je radio kao radijski komentator. Ovaj put nije ju uspio pobijediti. Kapetan je otišao s ovozemaljskih stadiona u svojoj 51. godini.