Zbog njega sam izgubio prvu opkladu u životu. Možda je baš to razlog zbog kojeg se nikada nisam primio na kocku. Nisam imao početničke sreće. Do tog dana, iskreno, nisam imao ni pojma tko je bradonja u Hajdukovom dresu s brojem osam na leđima. Ne može me se ni kriviti. Jedva da sam imao sedam godina i bio sam potpuno opsjednut igračima koji su nosili crvene Veležove dresove. Pojma nisam imao ni da je rečeni bradonja samo nekoliko godina ranije nosio isti takav dres.
Igrao se nekada čuveni Veležov februarski turnir, kojim se obilježavao dan oslobođenja Mostara u drugom svjetskom ratu. 14.2. u to je vrijeme zapadni, konzumeristički svijet slavio Svetog Valentina, a Mostar se ponosio slobodom koja je, po riječima pjesnika prigodničara, u Mostar ujahala na bijelom konju. Igra Veleža tih godina bila je i metafora slobode. Sloboda je nedokučiva, ali svi smo uvjereni da je lijepa, prekrasna, a baš takva je bila i igra momaka u crvenim dresovima. Meni su djelovali nepobjedivo. Ta tko je na svijetu mogao biti bolji vratar od Vuke Petranovića? Nitko nije mogao imati bolje pokriven desni bok, koji su u Veležu dužili Sejo Kajtaz i Toza Hadžiabdić. Nitko vas nije mogao ni bolje zabaviti od Tarambe Skočajića. Nitko nije mogao djelovati autoritativnije od pokojnog Dade Matijevića i nitko, baš nitko na svijetu nije imao takvo lijevo krilo kao Velež. Djelovao je pomalo tromo, ali nitko ga nije mogao zaustaviti, on je bio Semir iz svemira, jedan i jedini Semir Tuce. Uglavnom, tih je nekoliko godina pod Bijelim brijegom mirisalo na titulu koja nikada nije došla, što mene nije ni najmanje zbunjivalo. Velež je bio najbolji. Lijep kao sloboda.
Ne mogu se sjetiti koji je točno datum bio. Znam da je bila veljača iliti februar. Nevažna utakmica, prijateljska, onoliko koliko su to utakmice između Veleža i Hajduka mogle biti. Veljača u Mostaru je obično kišovita, ali taj je dan bio sunčan, čist, zrak takav da mi se čini da i dan-danas čestice zraka koji sam udahnuo tog dana kolaju mojim žilama. Bio je to nepotrošiv zrak, onaj koji istinski ulijeva život u čovjeka. Ono što je bilo neobično jeste to što smo tog dana otišli na zapadnu tribinu. Bio mi je to prvi put da sam došao na „dedarsku“ tribinu. Uvijek smo Velež gledali s istočne tribine, popularnog stajanja, na kojoj su bili „pravi“ navijači. Kao i obično, na utakmicu sam išao s rahmetli daidžom i njegovom rajom. Čudio sam se da ponajviše govore o tom bradonji u bijelom dresu s brojem osam na leđima.
Ako se dobro sjećam, bila je sredina prvog poluvremena. Činilo se, bezazlen prekršaj negdje na tridesetak metara od Veležovog gola. Daidža je rekao: „E sad će Baka zavalit!“ Planuo sam: „Nema šanse da ga odavde da Petranoviću, to nitko ne može!“„E ajmo po sladoled da će ga dat!“, rekao je daidža. Pristao sam uvjeren da ću se ubrzo osladiti.
Tada sam prvi put čuo nadimak tog lika koji je uzeo loptu, postavio je na mjesto prekršaja i poslao je zapanjujućom putanjom ravno iza Petranovićevih leđa. Blenuo sam u čudu. Do tada sam nešto slično vidio samo u izvedbi Semira Tuce. Tako sam se upoznao s likom i djelom jednog od najvećih talenata ali i belajbegova jugoslavenskog nogometa. Kasnije sam saznao da je sklon kocki i pomalo mi je smiješno da sam opkladu izgubio baš zbog takvog lika.
Opkladu nisam platio odmah. Bio sam klinac i imao, blago rečeno, ograničen budžet. Daidža je poginuo 1992. godine, a ja mu nikada nisam kupio taj sladoled.
Dala bi se samo od anegdota o Blažu Sliškoviću napisati knjiga. Nekoliko sam godina živio u Splitu i čuo bezbroj mitova i legendi vezanih uz lik i djelo mostarskog belajbega, koji je i dan-danas omiljeni Hajdukov igrač svim generacijama navijača splitskog kluba. Postati amblem, legenda još za života nije lako, naročito u sredinama specifičnim poput Mostara i Splita. Ono što možete na terenu nije dovoljno. Tu je ljudima još bitnije da ste jedan od onih koji su bili veliki a da zapravo nikada nisu do kraja ispunili svoj potencijal. Jednako kao u kopačkama Baku je lako zamisliti u kavani s čašom viskija i kutijom cigareta.
Tko zna ne mora trčati. To je navodno jedna od Bakinih izjava. Nju mi je dijelom potvrdio Ivica Osim. Pritisak je bio ogroman, splitski mediji utjecajni u Jugoslaviji pa su, vrlo često neugodno po Osima, uporno javno lobirali da se Baku redovito poziva u reprezentaciju. Švabo je popustio pod pritiskom. Pozvao je Baku. Prvi trening na okupljanju uvelike je počeo, a Baka se pojavio na terenu sa zakašnjenjem i to u nekada čuvenim papučama „boroletama“. Osimu je to bilo dovoljno za definitivni kraj suradnje. On je gledao u budućnost, žmirio je poput mačke, a tamo nije bilo mjesta za igrače boeme kakav je bio Blaž Slišković.
Bakino je prvo vjenčanje bilo estradni događaj. Neke priče kažu da je njegovo vjenčanje s tada najboljom rukometašicom svijeta Cecom Kitić bilo izrežirano od ljudi koji su vodili Crvenu zvezdu. Htjeli su ga pošto poto namamiti u Beograd. Baka je ipak iz Veleža otišao u Split. Nikada nije volio biti daleko od Mostara, a Split ga je prihvatio kao nikada nikoga u povijesti.
U počecima seniorske karijere važio je za najboljeg mladog igrača svijeta. Ali Baka se nikada nije ozbiljno doživljavao. Znao je vlastite mogućnosti, možda se prema njima odnosio neodgovorno, ali on je volio nonšalanciju i opuštenost tako tipično za ovaj naš mali komadić Mediterana. Mnogi se ljudi kunu da bi Baka postao najbolji igrač svijeta tih godina, veći čak i od Maradone, samo da ga se moglo disciplinirati.
Za jednog sportaša Baka živi buran život. Promijenio je masu klubova kao igrač. Kao trener znao je izazvati podsmijeh, ali i podignuti prašinu svojim izjavama. Zakačila su ga i nesretna politička vremena, ali je rijetka zvjerka, pravi mostarski mangup kroz sve to prošao uspravno i čistog obraza. A nije mu uvijek bilo lako. Ljudi lako zaboravljaju, pa su ga i navijači Veleža popljuvali nakon što je Baka kao trener sa Zrinjskim osvojio prošlosezonsku titulu prvaka BiH. Bio je to ružan napad na čovjeka koji je operiran od nacionalizma i sličnih gluposti, čovjeka koji se i dan-danas fotografira u Veležovom dresu, čovjeka koji se odazvao pozivu u reprezentaciju Bosne i Hercegovine u vrijeme kada to nije padalo na pamet mnogom današnjem patrioti. Ali to je sve na dušu svijeta u kakvom živimo. Bakin obraz je uvijek ostao čist.
Prije Bake u Splitu je omiljeni nogometni boem, Baka za nešto starije generacije, bio Sula Rebac. I rijetko su igrači iz Veleža odlazili u klubove velike četvorke, a kada bi i otišli, onda su uglavnom odlazili u Split. Po toj liniji blesavih mediteranskih gradova prirodno je bilo da Baka završi u Marseju. Zadržao se tu samo jednu sezonu, koliko je uglavnom i provodio u inozemnim klubovima za koje je igrao. Uglavnom, u to vrijeme na tribinama marsejskog stadiona sjedio je dječak koji će u godinama koje dolaze postati jedan od najvećih u povijesti. Taj je dječak kasnije rekao da mu je idol iz djetinjstva bio upravo Blaž Slišković i uvrstio ga je u najboljih 11 svih vremena marsejskog kluba. Taj dečko je postao ono što je Baka mogao biti. Jedan od pet najboljih svih vremena. Zove se Zinedine Zidane. O Baki kao igraču nitko više od toga ne treba i ne može reći. Osim ako nema namjeru o Baki napisati knjigu, a u njoj do u detalje opisati putanje lopte iz kornera u gol. Rijetki su to mogli napraviti. Blaž Baka Slišković jedan je od njih.