“Je suis Jednoruki” naziv je prvog romana Maje Ručević, koja je u svijet književnosti zakoračila putem poezije, proze u književnim časopisima i na internetskim bespućima.
Završila je francuski jezik i kroatistiku, te se sem pisanja bavi prekarnim novinarskim i prevodilačkim radom.
Odlučila je živjeti na relaciji Zagreb–Sarajevo i u naš glavni grad smjestiti svoj odlični roman, koji nam pomalo vraća prizore zaboravljenog Sarajeva, uz autoričinu vjeru da uprkos okolnostima, ni na individualnom ni na opštem planu nije sve izgubljeno.
Piše: Kristina Ljevak
U trenutku kad ovaj broj Urban magazina izađe iz štampe iza nas će već biti promocija romana “Je suis Jednoruki” u Zagrebu, gdje je i objavljen u izdavačkoj kući Algoritam. S kakvim emocijama iščekuješ taj trenutak i koliko je komforniji autorski svijet stvaranja od ovoga koji podrazumijeva izlazak pred javnost i razgovor o nečemu što je duboka intima, što proces svakog stvaranja u osnovi i jeste?
Velikih i intenzivnih emocija baš i nemam u ovom času prije promocije,radije čekam da se razviju tijekom i poslije nje, kad stvorim prve dojmove. Ali se, naravno, kao i svaki autor, a osobito onaj koji predstavlja prvijenac, nadam pozitivnom razvoju događaja i što uspješnijoj prezentaciji svih nas koji ćemo o knjizi govoriti. O romanu će govoriti urednik Kruno Lokotar, novinar i kritičar Srđan Sandić, Natalija Miletić, čiju ćemo zbirku priča Nisam također predstaviti, i moja malenkost. Voljela bih da prisutna publika od nas dobije taman onoliko koliko treba da im se dobro zagrije čitateljski impuls i da ju požele pročitati. Sve više od toga već bi bio svojevrstan luksuz kojem se, naravno, svaki novi autor nada, ali očekivanja zasad držim na kratkoj uzici (smijeh). Vrijeme će pokazati što je tekstu suđeno. Duboka intima pred javnošću? Kad napišeš prvu knjigu, objaviš je kod nekog izdavača i onda s njom kreneš u svijet prepun svakojakih senzacija, shvatiš da je proces u kojem se ti podrazumijevaš kao novopečeni autor, a tvoje djelo kao proizvod podijeljen na tri faze. Prva je – pisanje kao stvaralački proces – spram ostalih, još i za poželjeti. Druga – ustrajno nuđenje na čitanje uskom krugu ljudi od povjerenja, onima od pera i onima koji to nisu, potom pronalazak izdavača i najzad sama objava u izdavačkoj kući – tegobna je zato što to zahtijeva izuzetno puno živaca, strpljenja, nadanja, ambicije, itd. Ukratko, popriličan osobni angažman koji traži dosta vjere u samog sebe i bar malo nade da će se netko drugi zauzeti za tebe. Treća, faza samopromocije, guranja i pumpanja djela, načina na koji ćeš sebe prezentirati kao autora širokoj masi, koja često ima preča posla od otkrivanja novih proznih imena, također je prilično nelagodna ako nisi urođeni narcis ili netko tko prirodno uživa u eksponiranju. Sve tri su faze podjednako teške u smislu uloženog vremena i truda. Ali mislim da svatko tko jednom u Wordovom dokumentu stavi finalnu točku na kraj svog djela s namjerom da ga objavi u javnosti samim time već zna da se njegova intima sprema postati svima dostupna stvar. Tako da se treće faze, u kojoj se suočava s javnošću, nema pravo bojati, može se samo potruditi što vještije pojasniti i izložiti sve ono što je u prvoj fazi pri punoj svijesti već ponudio. Time vođena, mislim da mi s ljudima može biti samo ugodno, najteži dio posla (izlaganje nutrine) je obavljen.
Dom je tamo gdje si ga napraviš
Kako zacijeliti rane u razorenom sarajevskom svijetu naslov je jednog od tekstova povodom objavljivanja tvog romana Je suis Jednoruki. Iz onoga što možemo iščitati u djelu odgovor je otprilike ljubav. Zvuči jednostavno, ali najčešće nije. Koliko uopšte možemo graditi vlastiti svijet van onoga što nas okružuje i koliko je tvoja pozicija bila lakša ili teža, jer Sarajevo, ma kakvo da jeste, u tvom slučaju je izbor a ne nužnost?
Svaki čovjek kroz odrastanje shvati stvari koje ponekad kasnije preformulira u male osobne postulate, maksime kojih se drži jer su one plod nekih vrijednih iskustava. Tako ja već neko vrijeme sama sebi, ili kad me netko upita, obrazlažem izreku koju sam skovala, koja glasi otprilike: Dom je tamo gdje si ga napraviš. Nikad baš nisam najbolje shvaćala pojam patriotizma, kao ni onaj koji se odnosi na domoljublje samo zato štosi se rodio na nekom dijelu Zemlje koji ima svoju povijest, zastavu, himnu i slične ambleme koji ti konvencijom determiniraju pripadnosti koje možda i ne želiš, ili ih prosto ne doživljavaš. Što bi rekao Johnny, Prokleta mogućnost izbora mora da postoji. Pa haj'mo onda za Katmandu! Haj'mo u Sarajevo. Haj'mo živjeti na relaciji. No, kao što i sama kažeš, tu je taj svijet koji nas okružuje, i u svemu tome plivamo zajedno. Ne bi li se ponekad utopio, moraš uzeti malo zraka i što spretnije oblikovati vlastiti privatni mikrouniverzum u kojem biraš što više možeš. Nešto moraš otrpjeti, ali život isto tako dopušta da odabereš prijatelje, mjesta, aktivnosti, senzibilitete i atmosfere koje želiš u svojoj blizini. Što sretniji mikrouniverzum uzgojiš, to će ti se makroplan činiti podnošljivijim. To se podjednako uspješno može događati u Sarajevu, Kijevu, Bukureštu ili Splitu. Nebitno. Moja pozicija nekoga tko nije iz Sarajeva, a boravi u njemu sasvim je normalna. Gomila ljudi u Sarajevu ionako nije iz tog grada. Svi se jedni drugima smijemo, čudimo, volimo se, tračamo, mahalamo, a na kraju dana sve to slažemo u kockice u potpuno različitim glavama. U mikropregledima samih sebe i drugih. Pogled na sebe i te druge u dobroj mjeri zavisi o modusu na koji slažeš te kockice. Nekome je manje teže, a nekome više, nekome nije. Generalno mi je jako drago što sam se usudilanapisati roman smješten dijelom u gradu koji nije moj rođenjem, ali je moj dobrim komadom života. Mnogo sam u njemu naučila; smatram da je, koliko je god pogođen nekim sramotnim infrastrukturnim problemima koji mahom proizlaze iz poratnog lopovluka i nemara vladajućih političkih garnitura i uhljeba, ovaj grad izuzetno plodonosan u smislu čeličenja živaca. On je i apsurdan i divan, humoreskan i groteskan, sve ono što drugdjefunkcionira ovdje kao da uvijek nedostaje, ali i u tom nedostajanju esencijalnih stvari rodi se uvijek razlog za komunikaciju. Ljudi nisu blazirani, oni čekaju i zaslužuju bolji život. A ja se najiskrenije nadam da će narod uskoro izaći na jedne dobre proteste.Možda onda zacijele neke rane u razorenoj sredini, možda se neki vidovi života dovedu do nivoa elementarnog digniteta. Dino iz Jednorukog je, eto, na kraju romana pronašao nekoga s kime bi ih mogao vidati, i to je okidač za novu nadu. Sve je, naravno, podnošljivije udvoje. Samoća je podmukla bolest; nekome i izbor.
Ljudi su već malaksali
Pretpostavljam da nema velikih razlika u našim zemljama „regije“, ali koliko je taj pogled s drugačijim iskustvom uticao na vlastiti pogled na Sarajevo, koje je uz Jednorukog na neki način i ravnopravni junak u romanu? Ima li nam spasa i kako do njega da dođemo?
Već sam jednim dijelom zakoračila u ove tvoje misli/ pitanja u svom prethodnom odgovoru. Zaista sam malo znala o Bosni kada sam ju prvi put posjetila. I kao junak mog romana u Budimpešti, koji znanje o zemlji isprva svodi na opća mjesta: Balaton, čardaš, papričice, Dunav, gulaš, itd., tako svi mi koji ne provodimo ovdje duže i konkretnije vrijeme često svodimo stvari na bureke, Andriće, ćevape, Srbe, Bošnjake, Hrvate i opći kaos ili stereotipe o Muji i Hasi. Ispod svega toga je jedan živ organizam od nekolikomilijuna ljudi koji spavaju, jedu, dišu, vole i tuguju, kao i tamo neki u Brazilu. Sve je to trebalo otkriti i razumjeti.Izuzetno me nerviraju plitka poimanja koja ljudi stvaraju na osnovu lapidarnih informacija kojima barataju. Sarajevo me je zanimalo, brzo sam shvatila da ispod arabeskne i šarmantne vanjštine čaršije i humora, koji kao krovni epitet krasi raju, čuče i obični životi puni svakodnevnih briga i nadanja. To se nimalo ne razlikuje od onih zagrebačkih. Kad mislim o zemljama regije, ispada da je najveća nevolja Bosne iHercegovine ta nesretna tripartitnost na konto koje sva politička dramaturgija ubire poene i iz dana u dan preko leđa naroda, koji je izmoren svakodnevnim dovijanjem kako spojiti kraj s krajem, valja jednu te istu farsu. Usavršili su je do iznemoglosti, ali ne svoje (demagoški scenarij već je odavno naučen napamet, samo se lako promijeni tema), negoonih ljudi koji ih biraju na vlast. Začaranog kruga itekako ima, ali ako pogledamo stvari crno-bijelo, jednostavno je: sve što oni rade prolazi nekažnjeno. Ne znam postoji li generacija, bilo kakva ideološka skupina, postoji li uopće podjednako intenzivna i odlučna volja svih ljudi preko svih nesretnih entitetskih granica da zajedno izlaze na ulice u borbi za svoja prava. Danas je teško govoriti o revoluciji, jer uz tako dobro organiziran kriminal u svim porama društva mora postojati briljantna planska strategija demonstracija i apsolutno neposustajanje kritične mase kojoj je prekipjelo. A ljudi ne da su posustali, negosu malaksali. Meni je teško odgovoriti na pitanje gdje je spasenje, ali vjerujem da se koliko-toliko nazire barem u prvom pokretu naroda, jer iza njega apsolutno nitko ne stoji.
Je li Sarajevo, kako sam u osvrtu na tvoj roman napisala, na neki način postalo zamjena za kolektivnog opipljivog neprijatelja i krivac za sve naše neuspjehe?
Ma ne mislim da je stvar Sarajeva. Ne može se pod ime jednog grada svoditi sav prljavi manevar koji su izveli imenom i prezimenom dobro znani ljudi i mašinerija zvana masa, koju je povukao zao zanos. Sarajevo u neku ruku trpi jer je centralno, jer je glavni grad. Kad si glavni, bivaš izložen. Em svi hoće u tebe, em nikom nisi dobar. Ima toga svugdje. I naravno, kada se u jedan konglomerat slije svih mogućih ljudi sa svih strana, bude zagušljivo, bude tijesno, pa i bijesno. Kao na festivalu. Samo što život u jednom ovakvom gradu pogođenim koječime nije festival, nego žestoka borba za samoodržanjem i batrganjem s podjelama, etiketiranjima, zlim jezicima, itd. To je dobar ambijent za svaljivanje krivice. Na nešto što je veće od nas, na nešto što nikako ne možemo promijeniti. Ali to je samo okvir za ljude same. Ako je prije dvadesetak godina Sarajevo bilo opasano ratnim obručem, sada bismo se trebali truditi da srušimo sve ograde između i oko nas. U ovom gradu ima jako puno ljudi koji to i rade. Oni zaslužuju sve pohvale jer im mozak vidi dalje od zatrovanih palanačkih (anti)ideala.
Da li je invaliditet tvog glavnog junaka nakon uspješne pijanističke karijere metafora za sve naše osakaćenosti ili djelimično i potreba da se ukaže na važnost onoga što imamo i što ne smatramo privilegijom sve dok ne izgubimo?
Definitivno oboje, i odlično si to uočila. Taj invaliditet mu se (pomalo paradoksalno, a opet i ne tako čudno jer život ironiju spuca uvijek u pravi čas) dešava taman kad pomisli da je nešto hvale vrijedno ostvario. On se kao takav, tragičan, savršeno uklapa u sve ostale agonije iz kojih je pobjegao. Takvom obogaljenom neće mu preostati ništa drugo nego da se u njih ponovo vrati i s njima stopi, i to je okidač za tjeskobne stranice romana. Njegov prestanak sviranja odražava i kolektivan prestanak nadanja i motivacije, ali u nekom dubljem značenjskom kontekstu pokušava ukazati baš na to o čemu govoriš. Dok je bio zdrav, bio je prilično zaokupljen samim sobom, vodila ga je ambicija. Nije zastajao da razmisli ni o čemu drugom. Sada ima vremena napretek, i kako i sam kaže, samo razmišlja, pušta bradu i mudruje. No, pišući kraj romana, imajući sve crnjake od mogućnosti na izbor, odlučila sam namjerno priuštiti mu nadu. Koliko to god klišejski zvučalo, Dino će od sebe bojažljivo napraviti neku vrstu pokidanog feniksa. Negdje izgubiš, negdje dobiješ, da se poslužimo narodnim diskursom (smijeh).
Nismo sami i najbitniji
Koliko često nam se, kao u Dininom slučaju, treba desiti veliki lom kako bismo postali svjesni da život postoji, a ne da je tu kako bi prolazio mimo nas?
Pa budući da nitko od nas nema vremena niti stremi tome da danonoćno razmišlja o krhkosti naših postojanja i udara filozofske temelje vlastitom identitetu, čini mi se da se život pobrine za to da nas tu i tamo žestokim lomom podsjeti na to. O tome koliko često se to kome dogodi ne znam ništa, individualne su to i mutne stvari. Ali jedno je sigurno, svi mi razne okolnosti, ljude, postupke, navike nerijetko uzimamo zdravo za gotovo, to je svojstveno ljudskoj prirodi. A onda te pogodi. Svakom njegovo. Netko se tada naziva manje sretnim, netko više. Je li to stvar sreće ili sudbine? O tome se vjekovima raspreda. Iz moje sasvim osobne perspektive mogu samo reći da je potrebno što više uzgajati empatiju, svjesnost da ne možemo sami i da nismo najbitniji, ni na društvenoj mreži, a kamoli u svijetu. Nekako mi se čini da život čini interakcija s drugima, koliko god ona zapadala u interesne, koristoljubive i tome slične sfere. Uvijek se može odvojiti trenutak u kojem misliš na nekog drugog i pokušaš mu uljepšati dan. Davanje je jako bitno. Taj će drugi, ako si siguran u njegovu vrijednost, biti tu kad te pogodi lom, trebao bi biti, vjerujem. To život čini podnošljivim.
Tvoje junake trajno je odredilo traumatično iskustvo, kao uostalom i sve nas van književnosti. U Dininom slučaju, to je prinudni prestanak pijanističke karijere, u Brankinom, koju kasnije sreće i koja ga u određenom smislu spašava, to je trauma zlostavljanja u djetinjstvu.Koliko nas upravo ono što nismo birali, a ponajmanje željeli, određuje? I koliko je teško, ma koliko život nudio razloga za radost, odmaći se od onoga što je traumatično iskustvo i nastaviti dalje?
Nikad ne nastavljaš dalje, samo naučiš živjeti s iskustvima koja te obilježe. Taj protok vremena od traume nadalje možemo zvati nastavkom, ali ne nužno i napretkom. Vrijeme uvijek, baš uvijek, koliko god mislili da neka bol neće proći, odradi svoje i intenzitet patnje naposljetku jenjava. To nije nikakav napredak nego ljudska sposobnost kakve-takve regeneracije. Koliko god ću sad možda zvučati otrcano ili patetično, u mom kozmosu je jako bitno imati čisto, bijelo srce, što bi u prijevodu značilo uvijek težiti biti što bolja osoba bez zlih primisli i skrivenih motiva u interakciji s ljudima. Netko će uvijek misliti da si lud, smiješan ili naivan. Nekome ćeš biti trn u oku. Netko će te jako voljeti, netko ti zavidjeti. Kako god, stalno vježbanje napuštanja negativiteta (ako se on već nakupio) znači brže smanjenje jačine boli, patnje i svega što ostane kroz traumatično iskustvo. Za to postoje ventili, terapije, hobiji. Preusmjerenje fokusa. Tempo, okolnosti, globalna (ne)svijest, sve što živimo je ionako stresno. Stalno treba pronalaziti male rupe kroz koje ćemo promoliti glavu i prodisati. One ne padaju s neba, njih voljom i odlučnošću da živimo sretnije pronalazimo sami. A o tome koliko nas nešto što nismo željeli ni birali određuje nema potrebe ni govoriti. Određuje li neki nevidljivi i neprisutni otac senzibilitet sina koji će odrasti bez njega? Ili pak neka posesivna majka izbor kasnijih partnera u životu svoje djece? Primjera je bezbroj…
Današnjica traži sasvim privatne forme umjetnosti
Smijemo li, uprkos okolnostima kakve pogađaju tvog glavnog junaka, odustati od umjetnosti?
Osoba istinski sklona umjetnosti nikad od nje ne odustaje, na ovaj ili onaj način. Dino je doživio (s)lom, ali kraj romana nije kraj Dinine priče. Nju svatko može zamisliti na svoj način. A mimo te knjige, općenito, zašto bismo ikad odustali od umjetnosti? Zato da bi nama potpuno zavladao globalistički koncept ropstva, siromaštva, ugnjetavanja, kapitalističke diktature? Da bismo umjesto slikarstva, fotografije, književnosti, kinematografije po cijeli dan buljili u najnovije Trumpove tweetove ili polugole starlete na naslovnicama tabloida? Da bismo čitav tjedan gledali crnjak od dnevnika umjesto da navečer poslušamo koncert? Da bismo u kafani razglabali o tome tko je i zašto završio u ludnici? Da bismo, već ionako sluđeni, transparentno poludjeli od količine šunda kojom smo izbombardirani? Bavili se umjetnošću ili ne, na svijetu, srećom, još uvijek ima dovoljno inspiracije da bismo je uočili, stvarali i živjeli. Umjetnost danas, usudila bih se reći, ima čak i jednu drugu semiotičku dimenziju. Forme su raznovrsne. Umjetnost je ostvariti i normalan partnerski odnos. Ljubav je apstraktna kategorija, mnogo ljudi se ne snalazi u tome. Zašto je ranije bilo normalno imati dugoročan brak? Zašto danas pucaju? Tome možda kumuje mnogo razloga, ali jedan je zasigurno i nedostatak umjetnosti kompromisa. Kao da današnjica traži nove, sasvim privatne forme umjetnosti…
Iako to formalno jeste, tvoj roman ni po čemu nema karakteristike prvog. Danima, i zbog nekih drugih okolnosti, razmišljam kako su najglasniji/e oni koji to ne bi trebali biti i obrnuto. Koji su razlozi, osim objektivnih prevodilačkih i novinarskih, zbog kojih smo dugo čekali na tvoje prvo čedo?
Pišem dugo. Nekako sam oduvijek bila vezana za čitanje i pisanje, ponekad čak u šali kažem daživim u Wordovom dokumentu i izlazim u njega, što i nije tako daleko od istine. Znaš ono kad pričaš s ljudima šta je tko volio u osnovnoj? Neki su mrzili pisati zadaćnice i sastavke, a voljeli matematiku. U srednjoj su prezirali jezike, a pomno pratili fiziku. Ja sam iz ove prve grupe knjiških moljaca(smijeh). A s fakultetom koji je podrazumijevao studije francuskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu shvatiš da je to stvarno ono što najviše voliš. Gutati knjižurine, o njima raspravljati, razmišljati, pisati i sve što već ide uz to… Dugo sam pisala poeziju, dobila i neke nagrade za neobjavljene zbirke, a onda sam, nakon nekoliko godina, samo prestala. Napustila sam taj izričaj jer me njegova forma naprosto više nije uzbuđivala. Uvijek ću je čitati, pjesništvo je prijeko potrebno, ali sama ga više ne prakticiram. Bilo je tu i kratkih priča, objavljivala sam na internetu i u književnim časopisima. Čak i jedno duže prozno čedo koje nisam nikad htjela nigdje gurati. Jednorukog je zapao romaneskni okvir jer je ono o čemu sam htjela pripovijedati tražilo širinu koju roman dopušta. Razlozi zbog kojih je on stigao tek sad (mada je knjiga dovršena 2013.) naprosto su ovi iznad pobrojani. Pisalo se uvijek, objavljivalo rjeđe, a nešto do čega mi je zbilja bilo stalo ponuditi javnosti desilo se tek s romanom. O egzistenciji neću ni pričati. Dok dovršiš formalno obrazovanje, odrasteš, radiš… Jednostavno, prođe vrijeme. A onda za neke stvari i dođe.
Za svoj uspjeh se boriš
Kada sam kod tvojih primarnih zanimanja, a što je opet česta slika današnjih (ne)prilika koje podrazumijevaju da se život od pisanja može najčešće samo sanjati, a računi plaćati zahvaljujući drugim poslovima, u tvom slučaju novinarskom i prevodilačkom, koliko rad na drugoj vrsti tekstova odmaže radu na literaturi i koliko je za autoricu nezahvalna pozicija koja podrazumijeva prevođenje, koje je, znamo, kao pisanje nanovo?
Oba ta posla, i novinarski i prevodilački, odmažu u najvećoj mjeri jednostavnom činjenicom da kad cijeli dan radiš – budeš umoran kao pas. Danas rijetko tko sjedi odmoran na osunčanoj verandi s otvorenim laptopom i štanca bestselere. Pisanje iziskuje vrijeme, neopterećenost egzistencijalnim dovijanjem i sabran fokus. Ilustracije radi, posljednjih nekoliko mjeseci sam radila dva posla i navečer ne znaš ni kako se zoveš, a ne gdje si stao u književnom tekstu, koji kao neki sakati embrij čuči u kompjuteru i čeka da mu se posvetiš. Tu je naravno i vid tekstova koje u glavi procesuiraš cijeli dan. Novinarski ne odmažu u nekoj ekstremnoj mjeri, ali mogu utjecati na stil onoga što pišeš, može se dogoditi i određenoosiromašenje u estetskom smislu. S druge strane, ponekad donesu konciznost koja je potrebna svima onima koji se svoju knjiškost libe štrihati. To je možda olakotna okolnost ako si tzv. barokni kičer. A prevođenje (moja velika ljubav, umijeće koje je u našim krajevima, po meni, izuzetno potcijenjeno, a često i potplaćeno) je već druga stvar. Prevodim svakojake tekstove, ali s naglaskom na beletristiku. Dosad sam prevela tri knjige s francuskog jezika i, moram biti subjektivna, mislim da to na književni izričaj ne može utjecati negativno, već naprotiv. Konkretno francuski jezik ima izuzetno bogat leksik i ponekad se prilično moraš dovijati ne bi li mu našao ispravne i salivene ekvivalente. To te može samo obogatiti, u pogledu vokabulara, stila, sintakse, itd. Prevoditelji približavaju svjetove. Upoznavajući tuđe pismo možeš samo razvijati svoj osobni pečat.
Osim što je svakako neobična tvoja odluka da živiš na relaciji Sarajevo–Zagreb, Sarajevo za književnicu nije baš najpoticajnije okruženje. Posebno ako govorimo o ženama čiji su glasovi na književnoj sceni gotovo nečujni. Koliko su takve okolnosti demotivirajuće?
Ovisno o kojim poticajima govorimo. Novcu se slabo možeš nadati u našoj regiji. Ako zaista stremiš pisanju kao nekoj karijeri, najprije novac prekrižiš, pa se kao unaprijed determinirani pesimist možda nekoj mrvici kasnije i razveseliš – velim, možda. Što se tiče ostalih poticaja, ako govorimo o sredini i onome što ona nudi u smislu inspiracije, Sarajevo je, po mom mišljenju, apsolutno poticajno, kao i ostatak zemlje. Ovdje se itekako ima o čemu pisati, što lijepom, što problematičnom, ovdje ima nektra (smijeh). S rodnim ulogama, feminizmom i tim pridavanjima određenih sudbina ili stigmi pojedinom spolu nikad nisam najbolje baratala. Svatko je jedinka za sebe. Ne mislim da ženskost impliciranečujnost, zapravo uopće o tome ne razmišljam. Svoditi sebe na nešto manje vrijedno ili sposobno samo zato štosam istog spola kao i polovina Planete mi je danas smiješno, zatekla se žena u Sarajevu ili na Marsu. Historija je obavila svoje, patrijarhalan predznak koji nose naše sredine neminovna je činjenica. Bih li ja sad zbog toga trebala plakati i u nekoj opskurnoj šupici pisati lamentacije pod svjetlom svijeće? Radije bih napisala roman s protagonistom muškarcem, nasmijala se i ponudila ga izdavačima na objavu. Vrijeme je u smislu samopromocije doista nemilosrdno, moraš raditi upravo suprotno od nečujnog – biti sveprisutan i eksponiran. Koliko god to katkad ne odgovaralo tvom senzibilitetu, moraš se čuti. Zbilja to ne vežem za pitanje spola niti se imam namjeru baviti demotivirajućim okolnostima koje se, istini za volju, često hrane atavizmima iz prošlosti ili pak običnom letargijom, stereotipima i sl. Za svoj uspjeh se boriš. Možeš pobijediti ili izgubiti.