Piše: Lejla Panjeta
Zmija je izuzetno jednostavna životinja, no veoma kompleksan i univerzalan simbol. Skoro da nema kulture u kojoj se ne pojavljuje biće bez ruku, nogu, peraja ili krila. Biće koje ne trepće. Koje skida svoju kožu i koje ima oblik tijela koji joj omogućava različite vrste pokreta. Stvarna životinja može biti opasna, ali ne ukoliko ju se ne napada. Može biti i smrtonosna, ali ne ništa više od nekih (ne)prijatelja. Za izdajnike i loše ljude kažemo da su kao zmije. U stvari, vjerovatnoća da će vas napasti zmija je veoma mala u poređenju sa mogućnošću da vas zgazi auto ili izradi jaran. Ipak, ofidiofobija ili strah od zmija veoma je čest.
Zmija izaziva jezu, gađenje, ali i fascinaciju, jer je vijekovima u mnogim mitovima i kulturama izgradila reputaciju univerzalnog i arhetipskog simbola. Zanimljivo je da naša odbojnost prema zmijama vjerovatno potiče iz judeo hrišćanskog kulturološkog miljea. Ona je nagovorila Evu da Adamu ponudi jabuku sa Drveta spoznaje i da tako upoznaju dobro i zlo. Upravo je zmija simbol i dobrog i zla. Ali i izgona iz Raja. To je reputacija koja će je nažalost pratiti zauvijek.
Univerzalna simbolika zmije
U mitologiji i živućim religijama zmija predstavlja pozitivne i negativne sile. Ona je svjetlo i tama, mjesec i sunce. Dobra je i zla u isto vrijeme. Njen otrov je smrtonosan, ali ipak svojim skidanjem kože ona je simbol uskrsnuća i iscjeljivanja. Asklepijev štap, Kaducej, načinjen je od dvije zmije. Asklepije je grčko božanstvo – zaštitnik medicinara i iscjeljivača, a prema legendi zmija mu je šapnula tajne liječenja. Koji se logo nalazi na farmaceutskim proizvodima i prodavnicama? Dvije kaducejske zmije su simbol otrova i protivotrova. Poznato je da se od zmijskih otrova i danas spravljaju se mnogi lijekovi.
Zmija je takođe i simbol mudrosti. U Egiptu, kobra je predstavljala božansku mudrost, a u mnogim kulturama ona je posrednik između božanskog i svjetovnog. U jogijskim praksama i tantričkog filozofiji, kundalini energija smještena u sakralnoj čakri je sklupčana u obliku zmije. Kundalini čeka da bude probuđena, a onda se kao i prava zmija penje po gornjim čakrama do krunske čakre, gdje energiju oslobađa u univerzum, a pri tome se doživljava prosvjetljenje. Energija u simbolu zmije se penje uz kičmu dajući mudrost na spiritualnom, mentalnom i fizičkom planu. Samo kada jogi odbaci svoje tijelo, kao što zmija odbacuje kožu, tada se dešava prosvjetljenje. Ali, ipak ono je moguće samo kroz tijelo. Ova dualnost tjelesnog i spiritualnog takođe je vezana za simboliku zmije.
U hrišćanstvu zmija ima negativnu ulogu. Bog ju je prokleto zato što je navela Evu da okusi jabuku. Za taj grijeh ona je kažnjena tako što će po svijetu da se kreće na svom trbuhu, Eva tako što će u mukama rađati potomstvo, a Adam tako što će morati da u znoju i bolu radi da bi obezbijedio hranu. Izgon iz Raja dugujemo zmiji, pa je stoga ona u monoteističkim religijama otjelotvorenje đavola. Navodno je Sotona nagovorio zmiju da šapne Evi da pojede jabuku.
Međutim, u budizmu je kralj Zmija ponudio sklonište Budi. U središtu kola postojanja je zmija, koja zajedno sa svinjom i pijetlom predstavlja tri grijeha koji čovjeka vežu za svjetovno i ne dozvoljavaju mu duhovni rast. Ti grijesi su: zmija – ljutnja, svinja – pohlepa i neznanje i pijetao – strast tijela. Ipak, Buda se bio pretvorio u Nagu (hinduistički bog čuvar kućnog praga, u obliku žene sa zmijskim repom, povezan sa plodnošću, iscjeljivanjem, obnovom i kišom) kako bi iscjeljivao ljude u dobu bolesti i gladi. U aboridžinskim mitovima iz Doba sanjanja zmija je simbol obnove i poljoprivrede. U Okeaniji ona je stvoritelj, a u astečkoj kulturi takođe uzima obličje jednog od glavnih bogova – Kecalkoatla. Ona je bijeli bog koji spušta kišu. Predstavlja vječno stvaranje i beskrajno vrijeme. U islamskoj kulturi zmija je el-hajja i povezana je sa životom, onim što daje život, prema etimologiji arapske riječi. Ona je zapravo životni princip.
U skandinavskim mitovima zmija živi kraj korijena drveta Igdrasila i predstavlja zlo. U mesopotamskim mitovima zmija je božanstvo Tiajnmat, koja je prikazana i kao zmaj, što je česta zamjena simbolike ova dva mitološka bića. Ona predstavlja tamu, lukavstvo, haos i nedefinisano. Lahmu i Lahamu su dva polna principa, koji kao dvije zmije različitog pola rađaju nebo i zemlju. Boginja Ištar prikazana je sa zmijom. Meduzinu kosu čine zmije, ali one ne okamenju onoga ko pogleda u Meduzu, već to čine oči same Meduze.
U alhemiji zmija je simbol potčinjavanja životne sile. Ona prolazeći kroz krug prikazuje alhemijsko stapanje. Ciklusi promjene vezani su za zmiju simbolički, ali i preko Ourobora, simbola koji je prikazan kao zmija koja jede svoj rep. Prema kosmogonijskim mitovima zmija je simbol ciklične pojavnosti, a ono što vidimo samo je uzročna manifestacija duha. Ona je životni princip promjene.
Interesantno je da su u različitim kulturama veoma slični nazivi za zmiju. U majanskoj kulturi zmija je Nachan, na hebrejskom je Našon, na sasnkritu je Nagas ili Nadi, u sumerskoj kulturi je Nage ili Anunaki, a u anglosaksonskoj zmija je Adder, njemačkoj Natter, norveškoj Naor, gotskoj Nadr, persijskoj Maran, a u indijanskoj Nakopowa. Na latinskom jeziku Natrix je naziv za vodenu zmiju.
U dokumentarnoj seriji Ancient Apocalypse, koja je rađena prema istraživanjima Graham Hancocka, može se komparativno posmatrati simbolika zmije kod drevnih civilizacija i to u skulpturama iz Karahan i Gobekli Tepea u Turskoj, Sočikalkoa u Meksiku, kao i komplenog brda u obliku zmije u Ohaju u SAD-u (tzv. Serpent Mound). Shahmeran Hamam u Tarsusu u Turskoj povezan je sa legendom o ženi zmiji, a na jugoistoku Turske, u Adani, nalazi se Yilankale ili Zmijski dvorac, koji je tradicionalno u ovoj regiji povezan sa legendom o Šahmaran.
Priča o ljubavi i izdaji – legenda o Šahmaran
Šahmaran je riječ perzijskog porijekla, koja je sastavljena od riječi Šah, što znači kralj i Maran, riječ koja označava zmije. Shah Maran–Daulatabad je starovjekovni vijugavi sistem navodnjavanja iz Bronzanog doba, a nalazi se u jugoistočnom Iranu. Kralj zmija je mitološko biće ili Vatrena zmija, pola žena-pola zmija, a iz Irana se ova fantastična pojava koja je glavni lik jedne tužne ljubavne priče o izdaji i strasti proširila u iračku, kurdsku i tursku kulturu.
Prema predanju, u Šahmaran se zaljubi čovjek po imenu Džamsab (u nekim varijantama Džamasp, Tahmasp i Jamislav, a na turskom Camsab). Kada je pokušao sa prijateljima da ukrade med iz pećine, zaglavio se, a prijatelji su pobjegli i ostavili ga. Istražujući pećinu naiđe na leglo zmija čija je kraljica živjela tu i prihvatila Džamsaba zaljubivši se u njega. Podučavala ga je mudrostima liječenja i korištenja biljaka u iscjeliteljske svrhe. Džasab se zaljubio, ali mu je nedostajao vanjski svijet. Otišao je uz obećanje da nikome neće reći za nju. Prošle su mnoge godine, a jednog dana Sultan u Tarsusu se razbolio. Njegov vezir otkrio je da je za izlječenje potrebno tijelo Šahmaran. Nakon što se okupao u hamamu, a na tijelu mu se ukazala zmijska koža, doveden je pred vezira i mučen dok im nije otkrio gdje se nalazi Šahmaran. Šahmaran je ponudila svoje tijelo u tri dijela ljudima koji su došli da je ubiju. Prvi dio je pojeo Sultan i ozdravio, drugi je uzeo vezir i umro, a rep je pojeo Džamsab i stekao mudrost. U nekim pričama svi koji su jeli njeno tijelo su odmah umrli, osim Džamsaba, koji je preživio. On se izuzetno pokajao što je izdao Šahmaran, a samo pokajanje bila mu je doživotna kazna. Postoje mnoge varijacije ove priče, u osnovi radi se o izdaji i prevarom stečenoj mudrosti. Ukoliko je glava Šahmaran bila zmijska, to znači da je Džamsab pojeo ljudsko tijelo, a u obratnom slučaju znači da su kanibali Sultan i vezir. Kurdi, Arapi, Iranci i Turci ovu legendu imaju u svojoj kulturi i umjetničkim djelima, kao što su slike na tapiserijama, ornamenti na keramici, skulpture, tepisi i slično. Priča se nalazi i u „Hiljadu i jednoj noći“ pod nazivom „Sultan podzemlja“. Danas je slika Šahmaran postala zaštitni znak LGBT populacije u Turskoj. Netflix 2023. godine emituje prvu sezonu serije Shahmaran, a u pripremi su još dvije sezone.
Odbačena zmijska koža
Cjelokupna priča koju ste pročitali gore je ogroman spojler za seriju Šahmaran. Zapravo, bilo kome ko poznaje legendu sve je poprilično jasno, međutim ako gledate seriju bez imalo znanja o ovoj starovjekovnoj legendi, bićete iznenađeni količinom specijalnih efekata koji iz prevelike ambicije u veoma skupoj i bogatoj produkciji mogu uništiti jedan arhetipski simbol. Kako je moguće da se od svih gore navedenih metafora koje zmija predstavlja, napravi nešto što je toliko šuplje i nebitno. Cijela serija je veoma veliki produkcijski poduhvat. Ali, nažalost, rezultat je zmijska koža. Ona koju zmija odbaci. Prava suština je „odgmizala“ autorima ove serije.
Serija se sasvim pristojno „bindžuje“. Svaka epizoda traži novu, ali ne na ofucani to be continued način, sa nekim cliffhangerom, koji izigra povjerenje publike nakon treće epizode. Serija se gleda u komadu zato što je na veoma zbunjujći način predstavljena priča. Previše ambicije u dočaravanju svih aspekata legende o Šahmaran ostavlja nepoznavaoca, ali i poznavaoca ove priče u nimalo napetom rapoloženju, već u zbunjenom. Dodavanjem previše misterije i suspensa epifanija u konačnom raspletu je potpuno izostala. Tokom cijele serije, do pretposljednje epizode, provlači se pitanje: „Ko je ko?“ Radi se u nadnaravnim elementima, koji se pripisuju određenim grupama ljudi. Ali suštinski gledalac nema pojma ko je ko u ovoj priči.
Zaplet je scenaristički urađen kao iz savremenih vampiriskih filmskih priča. Ljudi su po danu, a po noći nisu. Bića imaju svoje skivene moći i misterij se razvija zbog nepoznavanja prirode bića i priče koja stoji iza njihove „neljudskosti“. Međutim, do samog kraja nije jasno ko je Šahmaran, ko su Mari (ljudi zmije), ko je prodavačica mlijeka koja se predstavlja kao njema, a u stvari je neka veoma važna figura u zajednici ljudi-zmija, a najmanje je jasno da li je Maran pozitivan ili negativan lik. Ipak, sjajna scenografija, koja podsjeća na Louisianu i vudu kultove Kreolaca, je sjajnom fotografijom i dobrim izborom uglova snimanja sama po sebi estetski dovoljna da bi se serija grozničavo pratila. Predivni kadrovi predjela oko Adane i vizuelna estetika melanholije dočaravaju jedan misteriozni svijet, ali nažalost već puno puta viđen. Izuzetno je dobra gluma dvoje glavnih likova, kao i djeda/oca. Ostavlja bez daha svaki kadar u kome je prava glumačka emocija uhvaćena skoro u maniru neorelizma. Erotika odiše u naglašenim kadrovima tijela glavnih glumaca (i to u veoma dobroj kondiciji), a specijalno glavne glumice, više ima francuskog filmskog uticaja. Odnosi likova i socijalni aspekt tipično su turski. Specijalni efekti pripadaju klasičnom hororu fantastike. Produkcija i režija, pretjeranom težnjom ka univerzalizaciji sadržaja za Netflix i globalno tržište, uništavaju cijelu mitologiju priča o zmijama, kao i njenu simboliku.
Posljednja epizoda ne odaje utisak nekakve napetosti ili iščekivanja rješenja u sljedećoj sezoni, niti želju za ponovnim boravkom u atmosferi ove serije. Naprotiv, papazjanija objašenjenja ostavlja gledaoca u stanju prevare. Sve je već u stvari viđena priča na zapadno-konzumerski način, u koju je štošta udrobljeno za nepoznavaoce originalnih mitoloških obrazaca i legendi. Bez obzira na mješavinu svih stilova i ogroman trud glumaca, reditelja i direktora fotografije, serija ne ostavlja nikakav specijalni utisak. Analogija sa Vječnim Židom, Židovom koji je osuđen da živi zauvijek, jer je Isusu na putu za Golgotu odbio dati čašu vode, je na silu ugurana u priču o Šahraman. Mudrost koju je Šahraman podarila voljenom, nije analogna vječnom životu. Prema legendi zmija je Džamsabu dala mudrost. Ako mudrost interpretiramo kao razlikovanje dobra i zla, zmija je nudeći jabuku oduzela vječni život u Raju. Međutim prema Netflixovoj verziji sada ga vraća?
Još jedno totalno glupavo objašenjenje i uvođenje simbolike na silu je u samom raspletu. Šahraman je mrtva, međutim gola žena oko koje su zmije i koja se pojavljuje u insertima snova i priviđenja kroz cijelu seriju je zapravo sestra od Šahraman, koja se zove Lilith!!! Lilith je starozavjetna legenda o prvoj Adamovoj ženi, koja nije mogla imati djece, pa ju je Adam ostavio. Za odmazdu ona je postala sukubus – vampir ili mora koja isava seksualnu i životnu energiju). Obično kao demon napada muškarce po noći, a odgovorna je za dječiju smrt u koljevci. Vampirica povezana sa zmijom… Imaju bar nešto zajednično. Očnjake.
Serija je lakrdija filmske horor i mistične mitologije kroz prerađene teme koje su već popularizovane i iskorištene do te mjere da su se u potpunosti udaljile od svoje suštine i postale ofucane priče, zahvaljujući filmskoj industriji koja je orijentisana, prije svega, na finansijsku dobit. Zato je predivna priča o Šahmaran u Netflixovoj verziji izblijedjela varijanta bilo koje od gore navedenih priča i mitova o zmijama. Univerzalnost i polivalentnost mita o zmiji potpuno je uništena zbog prevelike ambicije i profitabilnih aspiracija produkcije i scenarista priče. Ono što je u ovoj priči moglo biti istinski originalno i iskonski metaforično iz turskog folklora iskliznulo je iz ruku tvorcima ove varijante legende o zmiji. Zmija se presvukla i ostavila im svoju sasušenu košuljicu.
