Banjalučku spisateljicu Lanu Bastašić upoznali smo kroz njene prozne zbirke Trajni pigmenti i Vatrometi, poetsku zbirku Naivni triptih o Bosni i umiranju, knjigu za djecu Nastja crta sunce, te dramu Bajka koju idiot priča, kao i kroz brojne književne nagrade kojima je ovjenčana. Naoružana obrazovanjem, talentom, ambicioznošću koja se kao po pravilu uvijek bolje isplati tamo negdje, u dalekom svijetu, te neiscrpnim interesom za izučavanje književnosti, ova vješta pripovjedačica je prije nekoliko godina otišla živjeti u Barcelonu i ondje s Borjom Bagunyom pokrenula školu u kojoj podučava književnost, Escolu Bloom. U međuvremenu, srećom, nije prestala pisati na našem jeziku, te Lanine priče možemo čitati u književnim časopisima Polja, Povelja i Putevi, dok čekamo na njen prvi roman koji će biti objavljen ove jeseni. Najavu romana iskoristili smo da s Lanom Bastašić porazgovaramo o nužnosti promjena, prilikama koje nosi udaljenost od maternjeg jezika, veličini Joyceovog Uliksa koja je polazište Escole Bloom, te književnim junakinjama kakve trebamo.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Juan Diego Valera

Posljednji put kad smo razgovarale, a proletjelo je otad već sedam godina, živjela si u Banjoj Luci i pred objavljivanjem je bila tvoja zbirka priča Vatrometi. Danas živiš i radiš u Barceloni. Čini se da se u ovih sedam godina mnogo toga promijenilo: živiš na drugom kraju Evrope i predaješ književnost. Jesi li dobro podnijela promjenu?

Promjene su moj modus operandi. Možda to ima neke veze s tim što nikada ništa nisam osjećala kao svoje. Ne znam koji bi to grad bio moj. Rođena sam u Zagrebu, a jedva ga poznajem. Ne mogu da pređem ni pola kilometra bez Google Maps. Živjela sam kratko u Beogradu, gradu-čudovištu u kojem kao da su sve tuge svijeta došle da se sakriju, ili možda napiju. Odrasla sam u Banjoj Luci koja ni samu sebe ne (pre)poznaje: svako malo joj nešto sruše, otkinu, osakate. Grad-pinjata za veliku djecu. Ivo Andrić je napisao da će čovjek koji ne zna da mrzi ili koji svjesno ne želi da mrzi uvijek biti stranac u Bosni. Stoga je moj odgovor na tvoje pitanje: da, dobro sam podnijela promjenu. Paraliza je ono što me plaši mnogo više od promjena.

Život prije i poslije Uliksa

U Barceloni si, prije dvije godine, s Borjom Bagunyom osnovala EscolaBloom, te ondje danas držite književne seminare i radionice čije se teme protežu od Uliksa Jamesa Joycea, do predstave žene u viktorijanskim romanima, do Danila Kiša. O kakvom se konceptu škole radi?

EscolaBloom je nastala iz želje da stvorimo prostor i vrijeme za ljude koji vole da govore o književnosti, da stvaraju književnost, da zajedno misle književnost. Nije nam bilo jasno zašto bi Univerzitet imao monopol nad promišljanjem o bilo čemu. Borja je asistent na Univerzitetu u Barceloni i često kaže kako je to jedna duboko patrijarhalna institucija u kojoj se danas gotovo sve svodi na prikupljanje bodova unutar vrlo rigidne hijerarhije zasnovane na ispraznom simboličkom kapitalu. S druge strane, svi ti mladi asistenti su zaista mizerno plaćeni (među njima pisci i spisateljice) te često moraju da drže predavanja o nečemu što ih nimalo ne zanima. Mi smo se obratili tim ljudima i pitali ih šta im je strast. Tako je sve počelo: upoznaš nekoga ko već trideset godina čita i istražuje Musila i povežeš ga sa ljudima koji bi voljeli da nauče više o tom piscu i njegovom djelu. Postoji taj neki mit da ozbiljna književnost nikoga ne zanima, da se „ne isplati“, da više nije relevantna. Mi iz mjeseca u mjesec dokazujemo da to nije tačno. Ovog proljeća smo objavili i prvi broj književnog časopisa Carn de cap, tako da pravi posao tek počinje.

James Joyce je crvena nit EscoleBloom, pa ste nedavno, tačnije 16. juna, proslavili Bloomsday, praznik Jamesa Joycea koji okuplja ljubitelje Uliksa širom svijeta. Zašto su James Joyce i njegovo kapitalno djelo polazna tačka vašeg djelovanja?

Ponekad mi se čini da mogu da podijelim cijeli svoj život na prije i poslije Uliksa. Kada sam ga prvi put pročitala, bila sam bliska (godištem i iluzijama) Stephenu Dedalusu koji prkosno izgovara (plagira) riječi „Neću služiti!“ To je knjiga koja je sasvim promijenila lice savremenog romana, knjiga koju – kad jednom otvoriš – nikada ne zatvaraš. Dalje, to je roman u kojem je sam jezik jedan od protagonista, jezik u svem svom ruhu, bilo ono kraljevsko, svešteničko, književno ili prostačko. Jezik nosi u svom tkanju neke male istine o nama, o čovjeku i Čovjeku, nešto što nam bježi i što bismo ponekad najradije sakrili, a što izlazi na površinu s diskursom. I na kraju, to je knjiga koja je rekla DA u trenutku kada je cijeli svijet govorio ne – napisana za vrijeme Prvog svjetskog rata. Odluka da školu nazovemo Bloom imala je nekoliko razloga. Prije svega, naša vjera u fiktivno, u izmišljeno, pogotovo u svijetu u kojem se sve više govori o „istinitim“ pričama, „ovo se stvarno desilo“ fetišima, itd. Drugo, Bloom je moderni Odisej, lik koji živi svoj mit na prljavim ulicama irske metropole – u Uliksu mit prožima trivijalno, kao što trivijalno prožima mit. Nerazdvojivi su, kao nervi i tkivo. Treće, Bloom je pacifista, „ženstveni muškarac“, everyman, lutalica, neko čiji su identiteti (Jevrejin, muškarac, Irac, heteroseksualac…) konstantno u pitanju. Htjeli smo da naša škola bude taj spoj visokog poštovanja prema književnosti i svijesti da se velika umjetnost ne može odvojiti od prljave svakodnevice, da svakom mitu treba živo tijelo koje je u bliskoj vezi sa vremenom u kojem živi i koje se opire nasilju definisanja.

Čak 85 posto polaznica Escole Bloom čine žene. Zašto je to tako? Kako to da se žene u toliko većem broju zanimaju za učenje o ovim temama? Kako Borja i ti vidite ovu diskrepanciju?

Postoje ljudi koji uživaju u ulozi predavača, učitelja, onoga koji objašnjava. Rijetki od njih se osjećaju ugodno i u ulozi nekoga ko uči. Damir Imamović je to lijepo objasnio u svom predavanju Deset najčešćih zabluda o sevdahu – ljudi koji vjeruju u svoju prirodnu, nepromjenjivu, esencijalnu izuzetnost vole da misle kako je to što ih čini izuzetnima nenaučivo. Prihvatiti poziciju učenika/ice znači priznati da i dalje možeš da rasteš, da i dalje postoji mnogo toga što ne znaš. Za mene je to odlika velikih: sposobnost da slušaju druge, da uče od svih. Ne bih da generalizujem na osnovu pola i roda, ali mislim da se vidi prema našoj statistici kome je ugodnije da sluša, muškarcima ili ženama.

Biti ‘van’ jezika je ponekad dobro za pisanje

Jezik je uvijek zanimljiva tema u slučaju pisaca i spisateljica koji se odsele u drugo govorno područje. Pretpostavljam da još uvijek pišeš na „našem“ jeziku, bez obzira što govoriš engleski i španski? Općenito, kako vidiš značaj jezika iz svoje današnje perspektive predavačice i spisateljice rođene u Jugoslaviji koja živi u Španiji?

Često mislim na Danila Kiša koji je jednom rekao kako je jugoslovenski pisac u Parizu sam. Ta vrsta jezičke samoće može, ujedno, da bude i inspiracija i prepreka. Oduvijek su me najviše privlačili pisci i spisateljice koji su, iz različitih razloga, napustili svoje „domovine“. Joyce, Nabokov, Ugrešić, Mansfield, Dovlatov… S jedne strane, problematično je biti „daleko“ od jezika na kojem stvaraš jer je lako izgubiti kontakt sa istim. Kada sam pisala priču Tata stiže kući, razgovarala sam sa mamom oko dva-tri sata preko Skajpa i ispitivala je o svim mogućim komšinicama koje smo imali tokom rata i, još važnije, o čemu su razgovarale i koje riječi su koristile. Jezik je živ organizam koji raste i razvija se (bez obzira na sva nastojanja jezičkih purista da ga mumificiraju). S druge strane, biti „van“ jezika je ponekad dobro za pisanje – on više nije valuta koju koristiš svakodnevno da kupiš paprike ili odvedeš nekoga na kafu. Naprotiv, jezik tada postaje samo i jedino materijal koji koristiš da složiš priču, neka vrsta gline koju moraš dobro da umutiš prije nego što počneš da modeluješ. U toj je poziciji mnogo lakše primijetiti klišee, isprane fraze koje ne znače ništa, mrtve riječi – postoji razdaljina između tebe i rečenice. Kupujem paprike na katalonskom. Predajem na engleskom. Onda se noću vratim ovom našem prelijepom monstrumu. Kao neka vrsta vanbračne veze, pretpostavljam.

Spomenuta priča Tata stiže kući, objavljena nedavno u časopisu Polja, ostavlja gorak okus u ustima jer, kao i dosad, teme koje obrađuješ i način na koji to radiš ne ostavljaju mjesta ravnodušju: rat i njegove posljedice po sve pore života, nasilje nad ženama, mentalno zdravlje, samoubistvo. Ima li, nakon iskustva života na našim prostorima, uopšte mjesta ‘lakim notama’?

I dalje pokušavam (ponekad uspješno, a ponekad ne) da svojim pričama obradim pitanje nasljedstva – šta znači naslijediti tradiciju, jezik, krivicu, mržnju, ali i nostalgiju. Naša generacija je jedno veliko „post-“ bez završetka, poslije toga „post-“ dolazi praznina u koju su drugi, bez našeg pristanka, natrpali šta god su htjeli. Mi smo generacija kojoj se od djetinjstva objašnjava šta smo i šta nismo, a koja i dalje ne može da se definiše. Naš identitet će zauvijek biti „eks“ ovo i „eks“ ono. Ne zanima me eksplicitno pisanje o ratu. Gadi mi se estetiziranje tuđe patnje, prostituisanje tuđih košmara. Ali mogu da pišem o vrlo kompleksnom osjećanju krivice. Mogu da pišem o tome kako se sjećam svog devetog rođendana tokom kojeg sam jela tortu i plesala uz Tajči, iste godine kada se desila Srebrenica. Štaviše, moram da pišem o tome. Ako to nekome smeta, to svakako više govori o njemu nego o meni.

Forma i sadržaj su nerazdvojivi

Voljela bih se osvrnuti i na tvoj opus koji poznajemo od ranije: tu su zbirke priča i poezije, ilustrovana knjiga za djecu Nastja crta sunce, drama Bajka koju idiot priča po kojoj je postavljena predstava u Kamernom teatru 55. Forma je tu, kako se čini po ovom spisku, najmanje važna, važno je pisati?

Svaki ozbiljni pisac ili spisateljica se stidi makar jedne od svojih knjiga. Za mene je svaka od njih dio jednog dugog procesa koji će možda jednom, a možda nikad, doći do nivoa kojim ću biti zadovoljna. Trajni pigmenti kao i Vatrometi su dvije vrlo nesavršene, mladalačke zbirke, ali takođe vrlo važne za moj razvoj i učenje. Poetska zbirka Naivni triptih o Bosni i umiranju bila je, na neki način, moje (u to vrijeme suviše ogorčeno) „doviđenja“ Banjoj Luci – nešto suviše lično da bi bilo dobra književnost. Iako mnogo čitam poeziju, rijetko se usuđujem da je pišem i ne vjerujem da ću se uskoro ponovo odvažiti da napišem pjesmu. Ne bih se, međutim, složila da je forma najmanje važna. Štaviše, za mene sadržaj i forma uvijek dolaze zajedno u nekakvom nerazdvojivom amalgamu. (Otuda i moja ljubav prema modernizmu.) Nikada ne započinjem pisanje mišlju „o ČEMU želim da pišem“. Naprotiv, obično se prvo pitam „KAKO da pišem o ovome“. Forma već u sebi nosi dio sadržaja, i obrnuto. Krv treba tijelo da bi imala neku svrhu. A tijelo bez krvi je truplo. Oprostite mi rastegnutu (i pomalo karnalnu) metaforu.

Možda je izlišno uopšte pitati, ali mi se čini važnim da neprestano govorimo o tome: kakvim ti se čini status književnica na prostoru bivše Jugoslavije danas? Ako pogledamo bitnije književne nagrade, antologije i lektire, a sasvim sigurno i medije, reklo bi se da je skrajnutost i dalje sudbina ovdašnjih književnica, za njih su i dalje često rezervisani feministički „rovovi“, a ne mainstream tokovi.

Nedavno sam razgovarala sa nekoliko katalonskih spisateljica o tome kako se od žena očekuje da budu genijalne sa prvom knjigom, inače nisu dobrodošle. Kao da za nas spisateljice postoji ograničen broj mjesta te nam se mnogo teže praštaju nesavršenosti. Sve što žene rade, ili se usude da rade, gotovo uvijek se čita u svijetlu muške, heteronormativne želje. To je ono uvjerenje da sve što mi žene činimo, činimo zbog njih, bilo da nosimo štikle ili farbamo kosu ili, zamisli, pišemo tamo neke knjige – neka vrsta, dakle, arhetipske erotomanije. To znači da su kao ozbiljne spisateljice prihvaćene one koje su na neki način van te želje, s njima može da se vodi ozbiljan razgovor – one su kao muškarci.  Kako reče Maggie Nelson, uvijek se nađe neko da te podsjeti na to da si tijelo. A ako kojim slučajem napišemo nešto dobro, onda se iznenade. Znate u cirkusu kad se iznenadimo jer majmun umije da vozi bicikl? Ta vrsta iznenađenja.

S druge strane, nije dovoljno povećati broj spisateljica, kritičarki, prevoditeljica, itd. Trebaju nam junakinje koje nisu tu samo da bi spavale sa protagonistom, prevarile ga, prošle pored njega u mini suknji, rodile ga, dojile ga, itd. Trebaju nam junakinje koje postoje zbog sebe samih, kojima ne znamo ni dužinu noge ni veličinu sise. Trebaju nam junakinje koje su žive na papiru. U tom smislu je rad Dragoslave Barzut, Olje Savičević Ivančević, Lamije Begagić… neprocjenjiv. Ne zato što su one lično ovoga ili onoga roda, već zato što znaju kako da napišu junakinju, kako da daju glas stvarnoj, vjerodostojnoj ženi.

Za nekoliko mjeseci ćemo moći čitati i tvoj prvi roman, koji će biti objavljen u Srbiji, čemu se lično jako radujem. O čemu se radi?

Nijedan dobar roman nije dobar jer se radi o nečemu, pa ću onda i ja pokušati da izbjegnem ovo pitanje. Recimo samo da sam uzela Alisu u zemlji čuda, preselila je u Bosnu, ubila joj zeca, dala joj auto i poslala je na put od Mostara do Beča. Sve ostalo je između teksta i čitateljke. Nisam dovoljno arogantna da se miješam u taj delikatni odnos.

Katalonski proces je multikulturalan, demokratski i feministički

Društveno si angažovana i onda kad ne pišeš, te si izbliza pratila i komentarisala katalonski referendum o samostalnosti, a ta te tema dovela i na konferenciju Mogućnost Evrope koju je u Beogradu u decembru organizovao Krokodil. Budući da tako malo znamo o krizama u svijetu koje se ne tiču doslovno našeg praga, šta je najvažnije da ljudi izvan Katalonije razumiju o današnjoj situaciji u Španiji i Kataloniji?

Teško je smjestiti svu problematiku katalonskog procesa u jedan odgovor, za to bi mi trebalo makar pola vašeg časopisa. Budući da dolazim iz duboko nacionalističke sredine, uvijek sam zazirala od bilo kakvih nacionalizama, te me u početku katalonska borba za nezavisnost nije zanimala. Međutim, polako počneš da primijećuješ neke stvari. Odnos španske Krune prema manjinama u Španiji, npr. Neonacistička okupljanja u Madridu, kompletna sa hajl salutiranjem i fašističkom zastavom. Način na koji se katolički centar odnosi prema izbjeglicama, prema LGBTQ populaciji, prema nasilju nad ženama. (Petorica muškaraca – samoprozvani „čopor“ – koji su silovali jednu tinejdžerku su trenutno na slobodi.) Španski „ljevičari“ i „socijalisti“ se redovno fotografišu sa kraljem čijeg je oca Francisco Franco postavio na tron. Vjerujem u katalonski proces jer je on multikulturalan, demokratski, nadasve feministički i republikanski. Katalonci su ljudi koji su za manje od 24h nakon terorističkog napada u Barseloni organizovali okupljanje pod nazivom „Stop islamofobiji“. To su pacifisti koji samo žele da se izjasne o tome gdje i kako žele da žive. To su bake i dede koji nose španska imena jer im je zakon branio da imaju katalonska. Šta god mi mislili o svemu tome, činjenica da se ženu od pedeset godina udara pendrekom i vuče za kosu jer u ruci nosi glasački listić treba svima da nam smeta. Toliko o tome.