Junakinja ovih priča sigurno negdje postoji i negdje ima muža Edu i sa njim sina Jana i kćerku Emu. Ema ima velike oči i tople dlanove i godinu dana životnog iskustva. Janu je sedam, inteligentan, čangrizav, voli vatru. Ta junakinja iznad svega voli vodu, rijeke naročito. Unu naročito, na kojoj ljeta provodi sa Jacom i Tamarom, prijateljicama iz reda onih za cijeli život.

Još ima dana

Još ima dana, još sunca. Ni kalendarski još nije došla. Još ima suknji, bermuda i kratkih rukava, ima nekad i bretelica, još se, čak, i šešir može staviti i nabaciti sunčane se mogu, između podne i jedan. Još ima ljeta, još ne treba otvarati zlokobna vrata podruma i iz džinovskih crnih vreća izvlačiti jakne i kapute. Još ima dana.

S kim sjediš?

Ništa nije moglo biti važnije od toga. Strepilo se pred tim, u sjeni su ostajale i supersonične nove patike i ultramoderni novi ruksak i pernica na tri sprata, pa i boja koju smo donijeli s mora (najbolje su prolazila ona djeca čiji su roditelji pažljivo namještali godišnji odmor za kraj augusta – njihova bi boja ostajala najpostojanija). Sve je padalo pred tim strahom nad strahovima: s kim će me staviti da sjedim?

“S kim sjediš?”, pitam Jana odmah s vrata nakon što se prvog dana škole prvi put vratio sam kući, jer sada je već veliki.
“S raznima”, odgovara zbunjeno i provlači se kroz barikade koje sam mu postavila vlastitim tijelom.
“Kako s raznima?”, razočarana sam.
“Pa, mislim, lijevo je Mak, desno Hana, preko puta Harun, Sara, Tarik i Vanja. S raznima.”

Zaboravljam da u Janovoj učionici ne postoji ondašnja hijerarhija, da su tri reda poravnata pod konac zamijenila mala kružna ostrvca u kojima sjede grupice od sedam-osam đaka. Drug iz klupe umnožio se i ušesterostručio, jednog su zamijenili razni, ali je, priznaje Jan, najvažniji ipak onaj koji je lijevo od tebe, on ti je, objašnjava mi, najbolji od najboljih.

Chia sjemenke i maca prah

Daješ li mu chia sjemenke? Goji bobice? Proso, quinoju, bezglutenske žitarice? Uzima li šta za imunitet, blijed je. A ti, loše spavaš, što ne probaš onaj maca prah? Da malo odmoriš sebe od sebe.

Ne uzimamo ništa. Ne dajem mu ništa. Ni Janu, ni Emi. Jedu dosadne obroke od prženica i sira, piju mlijeko iz tetrapaka. Izlaze vani, ganjaju loptu. Divlji su i neprilagođeni. Prolazimo kroz bio-bio rafe u tržnim centrima kao pokraj turskog groblja. Prolazimo i pokraj McDonaldsa. Zaglavljeni smo negdje između, u procjepu. Ne gulimo jabuku, vjerujemo da su u kori još uvijek vitamini, a ne toksini. Žvaćemo i gutamo, dišemo.

Mirno teče rijeka

Gledam te kofere i torbe u ćošku sobe, poluprazne. Čame. Ovog su se ljeta smucali po planinama, obalama rijeka, plažama, po djevojačkim sobama roditeljskog stana, po hotelskim sterilnim praznim ormarima. Sad su opet tu, i tu im je ležati i sanjati o Uni u onim periodima godine kada mirno teče, kao da napokon odahne od svih naših tijela i pogleda. Kao da je napokon samo svoja, na svoj način mirna, mada vječito plaha i neuhvatljiva.

Imati noć

Sve je dobro dok zadržimo noć. Ne moramo cijelu, uzet ćemo i pola, i komadičak, čak i samo koji frtalj sata. Samo da ne zaspimo čim djeca zaspu ili prije njih (neki roditelji zaspu prvi, čitajući priču, lješkareći na kauču, znam ih lično, ima ih više nego što mislimo!).

Samo da nam ostane taj komadić, taj frtaljčić, pola, malko, malkice. Malo noći za nas: ne moramo ništa, ni piti, ni jesti, može i bez svjetla, i bez lampe, malo samo da smo tihi, budni i sami, dok se i mi ne pustimo snu. Imati malo noći, to je važno, Edo, to bi nas jedino moglo održati ove jeseni.

Ispočetka

Sanjam kako počinje ljetni raspust i mi smišljamo gdje ćemo na odmor. Križamo dane u kalendaru, uvijek nam se čini da premalo dajemo rijeci, a previše moru, uvijek nam fali koji petak više, kratko nam je ljeto, a nije niti počelo. Brinemo se da ne zaboravimo i onih ljekovitih nekoliko dana ostajanja u pustom gradu, kad vreline legnu na opustjele ulice, kad navučemo zastore i igramo igrice, sjedimo u potkošuljama i okupljamo djecu iz kvarta. Lupaju vrata u haustoru, prelijevaju se iz jednog stana u drugi, pretrčavaju bosonogi, lupkaju stopalima po pločicama stubišta, crne su im noge i plavičasti pogledi. Sanjam da možemo sve ispočetka. Budi me kiša. Uzdahnem sjetno, pa odahnem. Uključim kuhalo i čekam da zagrgolji voda za prvu jesenju kafu.