KC Dunaj

Što je Ljubljani Metelkova i Zagrebu Medika, Bratislavi je KC Dunaj. KC je, slutite, kulturni centar, a Dunaj je, dakako, Dunav, gospodar grada, koji zaslužuje da se sve što u njemu vrijedi po njemu i imenuje. U Dunaju su uvijek sjajne svirke, u Dunaju je berza starih ploča, Dunaj je bike friendly i pet friendly, child friendly i lgbt friendly. Dunaj je slobodan i otvoren. U Dunaju radi književna sekcija, jednom sedmično tu se dešavaju neka čitanja i neki razgovori koje ne razumijem baš sasvim, ali prepoznam taj entuzijazam za koji ne postoje jezičke barijere.

Dunaj je oaza u kojoj je po danu hladovina, uveče sloboda. Dunaj je mjesto gdje jedni drugima šapućemo da ono vani nije mjesto za nas, ali ovo unutra može biti sasvim solidan početak.

Nema dovoljno velikog grada ni dovoljno širokih društava u kojima bi svako mjesto moglo odraditi posao kakav odrađuju dunaji, metelkove i medike. Nema sistema u kojima će ikada dunaji biti mainstream, ali ni sistema koji će, kako god naopaki bili, ikad zaustaviti sve dunave koji branama uprkos teku dok god nam se teče.

Karlovka, Koševo

Uploviš u nju ravno iz centra, nakon što tramvaj malo smota i prođe kroz tunel. Iza sebe ostaviš šarmantni Stari grad (Stare Mesto, kako ga zovu lokalci). I eto te tu, u Karlovci. Puni naziv kvarta zapravo je Karlova Ves, u prevodu na naš – Karlovo selo. No, zovu ga Karlovka. Tu, u Karlovci, stonoteniski je klub u kojem trenira moj sin. Malena dvorana u kojoj se guraju ringovima ograđena četiri stonoteniska stola. Rijetka publika koja poželi gledati mečeve pete i sedme lige koje klub svako malo igra u svojim prostorijama sjedi u klupama napravljenim u pročeljima prozora. Pored stonoteniske dvorane ogromna je druga dvorana, a ispred nje dva jednako ogromna otvorena terena. Tu, pokraj mladih stonotenisera, treniraju mladi nogometaši. Stoni je tenis nogometov odrpani rođak sa sela, i tamo, i ovdje, i posvuda.

Ponekad se s Karlovke spuštamo pješke ka centru, pa onda dolje, u ravnici, hvatamo tramvaj ka Petržalci. Zatvorim oči i silazim niz Kralja Tomislava. Tramvaj hvatam preko puta Predsjedništva i krećem se, uz malo manje truckanja, ka blokovima predgrađa.

Gradovi su, prekrasni u svojoj različitosti, doista uvijek tako slični i uvijek skrojeni od uspomena stotinama kilometara dalekih.

Niko se ne šverca (i čudna je muzika)

Nakon vikend-izleta u Budimpeštu, gdje smo svoju trodnevnu kartu za gradski javni prijevoz izvukli iz džepova i novčanika i pokazali je valjda desetine puta, čudom smo se čudili povratku u Bratislavu, gdje pet mjeseci nismo vidjeli ni k od kontrolora, ni r od revizorke. No, putnice i putnici uredno su svoje karte kupovali, poništavali i stavljali u džepove na reverima.

Kad god neko poništi kartu, ja se osvrćem da vidim je li to ušla kontrola, primjećuje sin, skoro trinaestogodišnjak, mada ima svoju mjesečnu đačku iskaznicu, uvijek uredno spremljenu u unutrašnjem džepu jakne.

Hod po rubu

Gotovo smo deceniju živjeli na rubu grada. A on, grad koji ga je podizao tako majčinski, tako oprezno, sasvim planski i promišljeno, nimalo divlje i njemu svojstveno, odnosio se prema njemu kao prema mrskom pastorčetu iz loših narodnih bajki. Mi smo ga voljeli i u njega pozivali ljude, one iz centra, iz jednog od tih krajeva bez parking mjesta i zelenih površina, i pokazivali sve ono što imamo, što nam je grad poklonio, pa nas se odrekao, povukao liniju razgraničenja i pustio nam tek jednu autobusku i trolejbusku liniju, tanušnu i blijedu kao curak iz kakve kamencem nagrizene česme. Onda smo se odselili iz tog grada u gradu i naselili se opet u predgrađe. I da, centar ga je u svojoj nadmenosti gledao s jednake visine kao onaj iz kraja koji smo napustili, ali ga je barem uza se vezao bezbrojnim vezama. Dugo nam je vremena omiljena aktivnost bila pratiti račvanje linija gradskog prijevoza i iznaći što više načina kako se dovesti od A do B a da što manje stojimo na stanici i da se što više krećemo, mijenjajući trake i kolosijeke, prelijevajući se gdje god su nam napravili makar malu, plitku usjeklinu.