Ljestvice u glavi

Neko ih zove izazovima, neko ciljevima, ona ih naziva ljestvicama. Postavlja ih i podiže otkad zna za sebe. Završiti osnovnu, i to završiti je naredne školske godine, iako ta naredna nije zadnja, ali ona je već sita mahalske škole, nema više izazova, ako ih je ikako i bilo. Završiti odmah, dva razreda odjednom, može ona. Upisati gimnaziju, protrčati kroz nju, maturirati. Upisati faks, odmah. Diplomirati za tri godine. Magistrirati do dvadeset i druge. Upisati doktorat do dvadeset i pete: Cambridge (dobiti stipendiju, kao usput).

Kad sjednemo na kafu, priča, a priča mnogo i glasno, mašući rukama kao loši glumci talijanskih filmova B-produkcije. I smije se i nasmijava nas. Kad joj neka od nas kaže da je baš nedavno upoznala sjajnu curu koja radi doktorski i doda usput da je njeno godište, ona zastane usred gutljaja, primiri ruke, zašuti i preračunava u glavi da li je ljestvicu mogla postaviti za koju godinu niže. Onda nesvakidašnje tiho upita znamo li u kojem je mjesecu rođena ta cura. Smijemo joj se i nastavljamo razgovor. Kad jedna od nas predveče dođe kući i sjedne sa sinom tinejdžerom raditi zadaću, dok ga gleda kako koluta očima i lijeno sklapa proste rečenice, pokušava mu pričati o ljestvicama. Pogleda je, kratko, pa potom dugo gleda svoj odraz u ogledalu. “Moram se šišati”, kaže. “To mi je cilj za sutrašnji dan”, dodaje.

Jedna od nas naoružava se strpljenjem i čeka. Da pronađe ljestvice i postavi ih negdje, ni nisko, ni visoko.

Četvrtak

To je onaj prelomni dan kad sedmica krene da se otvara. Čim osvane četvrtak, s prvim zrakama sunca, znaš da počinje. Počinje polako i škrto, pomalo i nesigurno, ali počinje. Kako se jutro odmotava ka podnevu, tako otpuštamo zrak iz pluća ravnomjernije i sigurnije, nismo više davljenici. U nastavku tek sjedimo i odbrojavamo, evo sad će tri, evo ga pet, eto ga i sedam, i već smo kući, zbacili smo tešku poslovnu haljinu i zgulili štrample s nogu, izašli smo već i iz kade, kosu umotali u frotirni turban, obukli onu majicu za oko kuće ostalu još od ko zna koga s kim smo u prošlim životima spavali.

I eto ga, gle ga – četvrtak uveče svečano je ušao u stan. Sutra je petak, prekosutra će subota, potom nedjelja i onda će se sedmica ponovo naglo zatvoriti.

No, ko bi još u četvrtak uveče, dok sjedi u fotelji ispod narandžaste flanelne deke, dok je jedna noga ispod druge, ko bi mislio na zatvaranje? Ko bi još četvrtkom uveče, kad sedmica tek treba da se otvori, mislio o krajevima?

Četvrtci, a ne ponedjeljci, mirišu na početke, o njima bi trebalo pisati priče ili im barem priređivati sićušne paganske obrede.

Crvena uniforma

Kako godina odmiče, sve češće dane završavam u kvartovskom supermarketu.

Već s kraja septembra počnem samu sebe susretati među rafama u ono nekoliko minuta pred zatvaranje, dok crvena uniforma prati svaki moj korak i nevoljko zogerom tare s poda otiske koje za sobom ostavljam. I tako sve do marta, dok god magla štipa za oči, ja svoje noćne šetnje, a noći su tada i ovdje sramno dugačke, završavam pred kasom.

Potreba za zrakom izvuče me iz stana, napravim koji krug po mreži jednosmjernih uličica od jedva četiri kućna broja od kojih je ispleten moj kvart, u centru kojeg je taj supermarket. Prije samo desetak godina, kada sam doselila ovdje, bio je nov. Danas je već olinjao, propupala su u njegovoj blizini u međuvremenu tri ili četiri novija i veća u koja jedva da sam dvaput kročila. I oba puta kao da sam griješila. Kao da sam svom supermarketu ušuškanom u zgradice i drvorede nanijela bogzna koliku nepravdu. Kao da sam varala i onu sitnu crnokosu, uvijek nasmijanu, i onda kad su joj oči crvenije od uniforme dok gledaju u šarene artikle i pokretne trake, a ne vide ništa osim minuta koje se sporo vuku ka devet uveče, kad zaključaju kase i napokon broje pazar…

Ugovor o (zlo)djelu

Jednako kao vizitke s brojem telefona i mail adresom koje bih dijelila uokolo potencijalnim poslovnim partnerima i partnericama, uz sebe bih, onim neposlovnim, trebala davati ugovor na ovjeru. Ugovor o (zlo)djelu.

Odmah na početku, nakon upoznavanja, jedan kratak potpis, kao na ličnoj, na dokument u kojem piše da pristaju na rizik da će se detalji iz njihovog života možda naći u mojoj prozi, u ovom ili onom obliku.

Pristajete li na to, da nekad, u nekoj priči, negdje među koricama ili na pustopoljinama internetskim, pronađete isječak iz svog života, ponekad izrezan hirurški precizno, kao za biopsije, ponekad izmijenjen tuđim detaljima, toliko da mu prepoznajete tek obrise? Da? Onda potpišite ovdje, ne treba CIPS, bit će dovoljno.

Ponekad među redovima prepozna sebe, ponekad joj se pridruže i mama, tata, brat, iskustvo, doživljaj, trauma. Ponekad viče kako to tako ne može, to beskrupulozno lihvarenje duša. Onda, pak, već idući put, odmahne rukom i pita što me u ovome nema, hoćeš li ikada pisati o meni, i je li ovo bilo onog dana kad smo sjedili na balkonu, u predgrađu, nas četvero i Vanja? Ne znam, kažem, jer teško je, kako tekst odmiče, razaznati je li šta bilo ili nije, i ako je bilo, kad je bilo i s kim. Stvarnost se pretočena u bjelilo dokumenta u Wordu muti brže od Radobolje u onoj sevdalinci na koju režemo vene.

A gdje se stvarnost zamuti, tu počne ili san ili književnost.