Junakinja ovih priča sigurno negdje postoji i negdje ima muža Edu i sa njim sina Jana i kćerku Emu. Ema ima velike oči i tople dlanove i godinu dana životnog iskustva. Janu je sedam, inteligentan, čangrizav, voli vatru. Ta junakinja iznad svega voli vodu, rijeke naročito. Unu naročito, na kojoj ljeta provodi sa Jacom i Tamarom, prijateljicama iz reda onih za cijeli život.

Kapitulacija sa sretnim krajem

Polako smo se navikli. Prestali smo kad izlazimo, ostavljati otvorenim vrata balkona. Lagano, kako su odmicali dani, rutinom je postalo čim kročimo u stan upaliti grijanje. Prešutno smo jedne noći izvukli iz vreća ispod kreveta jorgane. Kad bismo se, urijetko, spremali za noćni izlazak vani, gotovo neobavezno i bez velike drame uzeli bismo s vješalice jaknu, onu deblju. Potpisivali smo kapitulaciju, ali tako da se ne vidi i ne primijeti, da ne ostane zabilježen datum konačnog pada ljeta. Podnosili smo, jer pratila nas je samo jedna misao. Samo jedna. Misao o njemu. O ajvaru.

Do zime nas četvero, svako u skladu sa svojim tjelesnim ograničenjima, dohvaća teglice i svađa se oko kašike, one najveće.

Od tijela do tijela

Lako je kad je toplo biti sam u svome tijelu. Lako je po vrelom danu umakati ga u vode, izlagati ga zrakama. Ali kad dođu oktobri i novembri, kad ga vratimo s posla, dovučemo ga iz poluugrijanog ureda, kad ga izmrcvarimo po trolejbusima i tramvajima i napokon spustimo na kauč, ono, poput djeteta koje na igralištu hrli vršnjacima, uvlači rogove, skida tvrdu kožu i čeka drugo tijelo da se uz njega privije i sljubi.

Lako je biti sam kad je toplo. Biti sam kad zastudi najusamljenija je od svih samoća.

San o Finskoj

Ono što će danas dobiti plastično je cvijeće ili jeftini tekstil iz trećeg svijeta. Ono što će danas dobiti jedno je golemo ništa, jedan radni, ali nenastavni dan, jedan sitni izlet na Igman ili Jahorinu, tanki komad pilećih prsa i prepečen krompir serviran u lokalnom hotelu ili svadbenom salonu.

Ono što danas neće dobiti je sigurnost, visoka plata, ugled u zajednici. Ono što danas neće dobiti je Finska, san o Finskoj. Dok je sanjaju, na peti oktobar, Međunarodni dan prosvjetnih radnica i radnika, ili na bilo koji drugi dan u godini, marginu na koju su gurnuti ukrasit će tek nespretno rimovanom poezijom svojih učenika ili crtežom na kojem imaju raskošnu frizuru i velike crvene usne razvučene u širok osmijeh.

Gdje ćeš za Novu?

Uskoro, koliko još sutra, pitanje: “Gdje si bila na moru?”, smijenit ćemo onim: “Gdje ćeš za Novu?” Uskoro, koliko još sutra. To jedina je pouzdana granica između ljeta i jeseni.

Uskoro, koliko već sutra, obećat ćemo jedni drugima da ćemo ove godine zaista slaviti i da je dosta više surfanja talasima loših novogodišnjih TV programa i davanja šansi serijama koje su čitave godine čekale da budu pregledane.

Koliko košta rame?

“Šta god da se desi”, govorim Jaci dok je tješim i brišem joj suze, “šta god da se desi, dobro znaš da me imaš”.

Ona i Denis se razvode. Dok nakuplja suze u očima, otpuštajući ih polako, jednu po jednu, plačući tiho i bezglasno, šapuće mi kako Boki još ne zna, kako tek treba da mu kažu.

Šta god da se desi, govorim joj, moje rame je besplatno. Nasmije se i klimne umjesto zahvale, grlimo se i dobro znamo obje da rame jeste besplatno, ali da će mnogo šta, ipak, morati doći na naplatu, kao što je došla šutnja iza koje su se godinama krili vjerujući da je bezopasnija od riječi.

Može dok sam budna

Možeš sve dok sam budna. Otići, ostaviti me majki ili baki, odvest će me deda na planinu, šetat ću po svježem zraku, tetka će me pustiti da se zaprljam pijeskom, kupovati sladoled i kad je vani hladno. Može sve dok sam budna. Ići na pizzu, slagati puzzle za veliku djecu, crtati krugove, ulijepiti se šećernom vatom. Samo ono pred san, onda kada se ukliješti maleni palac ispod pogrbljenog kažiprsta i krenu trljati umorne oči, samo tad da si kraj mene ti. Da je toplo dok ne zaspimo.

Može svima Ema dok je budna, sve dok zna da će trenutak kad se nit između jave i snova polako prekine dijeliti samo sa svojom mamom, sa mnom, najsretnijom na tom prijestolju.