Žao mi je što mi to ranije nije palo na pamet. Mogao sam napraviti koncept od toga. Naime, razmišljam o tome kako bi zanimljivo bilo svake godine, svakog mjeseca pisati tekst na istu temu. Ako sam prošle godine koncem rujna pisao o jeseni, trebao bih to uraditi i ove godine. I sve tako. Ista tema, potpuno novi, vjerovatno i potpuno drugačiji tekst, drugačiji utisci, pitanja, dileme, zaključci. Uvjeren sam da bi tomu tako bilo. Dokazao bih time ljudsku nemoć. Pokazao bih da je nemoguće, da ništa osim smrti nije konačno, definitivno, definirano. Sve je, zapravo, neobjašnjivo. Mijena je stalna, stara je to istina. Ali mi je ne primijetimo zato što mislimo da je njezina odluka drastičnost, ali ne, u pitanju su nijanse. Nijanse su suptilna, ali bitna stvar. Naoko znaju biti neprimjetne, ali su često ključne da potpuno drugačije vidimo istu stvar. Naravno, potrebno je istinski se udubiti, zagledati, otvoriti oči širom, dok kapci ne postanu bolni. No, čovjek je površno biće nespremno na to.
Često se pitam je li bolje tako ljudski ludovati ili je veći životni uspjeh i stvarna sreća u potpunoj posvećenosti samo jednom životnom fenomenu? Ima li u vremenu u kojem je vrijeme novac uopće mjesta stvarnoj strasti, jednoj jedinoj životnoj opsesiji, ili je to relikt davne prošlosti u kojoj je takvo što bilo moguće isključivo zbog niskog stupnja tehnološkog razvoja? Uvijek samo pitanja naviru. Tako je to kad tragaš za odgovorom. Kad se posvetiš nečemu, samo pitanja izviru i tek natruhe, djelići odgovora na svako od njih. Istina je slagalica koju je nemoguće dovršiti.
Svaka je jesen potpuno ista i potpuno drugačija. Ja sam isti onaj čovjek koji je za ovim istim stolom sjedio i prošle jeseni, ali sam potpuno drugačiji čovjek. Moj ljubavni odnos s istom osobom je neki potpuno novi odnos. I sve tako. Svijet je stariji za četiri godišnja doba. Ja sam toliko smrtniji. Moj pas ima sve više sijedih, a srebreni se kosa i iznad mojih ušiju. Nisam prestao pušiti cigarete. Piće podnosim tek nešto malo slabije nego prošle jeseni. Za nijansu koja ide u prilog neumoljivom tijeku vremena i nesposobnosti tijela da se s time nosi. Ipak neću odustati. Neću dići ruke ni od čega što čini da se osjećam živim.
Osjećam se živim u četiri i po izjutra, dok pišem, dok me pisanje tjera da razmišljam, jer velikim uspjehom, s obzirom na to da nemam nikakvih ambicija, smatram i tek otvaranje nekih novih pitanja. Ali ja ne odustajem, jer volim tražiti odgovore, a svako je novo pitanje korak ka cilju.
Imam rezervno dugme za košulju koju trenutno nosim. To dugme me žulja jer je ušiveno na etiketu ušivenu za unutarnji šav košulje. Činjenica da me to dugme žulja je remetilački faktor u mom maršu na jesen ili bilo koje drugo čudo. A sve je čudo, toliko sam u ovom trenutku, nakon što sam se očešao, razdragan i sretan da se osjećam poput djeteta velikih, širom otvorenih očiju i istog takvog srca, srca koje osjeća da je sve čudesno na ovom svijetu. Ljudi su najmanje čudo. Ljudi su anomalija jer su skloni kvariti nešto što bi mirne duše moglo biti bajka. Jesen je bajka. Ljeto je bajka. Proljeće je bajka. Zima je bajka. Sve na svijetu. Samo trebaju ostati oni koji vjeruju u bajke, u čudesnost svijeta i ljudskog života. Toliko je malo potrebno ponekad. Zasvrbi čovjeka rezervno dugme. Počeše se i osjeća se dobro. I to što to nikakve veze ni sa čim nema je toliko zabavno da je bajkovito, naprosto čudesno. Ako čitate manje-više redovito moje kolodvorske zapise, primjetit ćete da se raspametim svaki put kad sam sebe iznenadim digresijom, nečim što na prvi pogled nema nikakve veze s tim o čemu pišem. A to je tako jer se trudim biti spontan, ne marširati zadrto poput vojske ka odgovoru, već se obradovati procesu u kojem tražeći odgovor otvaram nova pitanja, pa obično dugme može tek tako postati razlog velike radosti. Jer svaka je radost velika. Isto kao i tuga. Ali za radost nam se čini da proleti za milisekund, dok za najsitniju tugu imamo dojam da nas muči planski, godinama, makar bila tek trenutni nalet kao ptica koja prođe kroz naš vidokrug i nestane iz njega u sekundi. Zato su jeseni drugačije. Stvar je perspektive. I to je prilično otrcana istina, ali uvijek dio nedokučivog odgovora.
Traganje je, dakle, bitno. Put. To je važno. Tu je igra. Odgovor, onaj završni, konačni, on je poput gola, ali radost igre bi trebala biti bitnija. Jer ona je nemjerljiva. A problem svijeta je, kako sam već pisao, potreba za tim da sve izmjerimo, da mu damo konkretnu vrijednost. Tako gubimo sposobnost da se radujemo. Tjerajući se da odrastamo, a odrasli ljudi su, jelte, oni koji znaju odgovor i imaju rješenja. Otuda život u zabludi. Dosadan. Predvidljiv. Bez radosti. Treba biti dijete. Nema u tome ništa loše. Dapače. Učim se tome iz godine u godinu. Ponovno treniram. Prisjećam se kako to funkcionira. Tjeram se na to kad god se zateknem u mraku, punom gorčine, kad mi sve što je preda mnom izgleda kao nepremostiva prepreka. Blago budali, sigurno mislite. Lako je meni čim je to jedini rat koji vodim. A on je zapravo jedini na koji pristajem. Rat sa samim sobom. Rat za pravo da budem dijete u svom pogledu na svijet, da sačuvam sposobnost da se radujem, da ne dozvolim da mi svijet bude dovršena definirana priča, potpuno otkriven, jer tako ne ostavljam sebi prostor za avanturu i odričem budućim naraštajima pravo na avanturu odgonetanja svijeta i velike čudesne tajne ljudskog života. Tjeranje ljudi da odrastu je zločin o kojem se nikada ne raspravlja. A ni to nije istina. To je samo dio odgovora. A odgovor je nemoguće ispisati. Nijedan život nije dovoljno dugačak. I tako tajna, predivni misterij života, putuje kroz vječnost.