Pisao sam puno o njima. I danas volim pisati o rijekama. One su misterij. Ali s obzirom na to da sam rastao, proveo cijelo djetinjstvo, a i danas živim pored jedne živahne, strastvene rijeke, o rijekama sam zapravo pisao jako malo. I sam sam od sebe očekivao više riječnih brzaka u svojim pjesmama i tekstovima. Ali nešto me priječi u tome. Zdrava doza strahopoštovanja koju sam oduvijek gajio prema rijekama, tako sam vaspitan, naime, vjerojatni je razlog zašto o tom velikom misteriju, velikoj prekrasnoj tajni ovog svijeta nisam pisao više. Možda je razlog i što svoju ljubav želim držati tajnom kako bih je zaštitio od svijeta. Svakako, ono što je sigurno jeste to da ovo pišem kako bih sam sebi objasnio zašto više volim provoditi vrijeme pored rijeke negoli pisati o njoj.
Rijeka je zapravo rijeke. Rijeka je i sva mora. Sve su vode svijeta jedna voda. Povezane su, neodvojive, brodom možete oploviti ne samo sve kontinente nego možete proći i kroz njihovo samo središte ako plovite tim kapilarima i venama našeg lijepog plavog planeta.
Puno sam razmišljao o tom jedinstvu. Jednu sam stidljivu pjesmu i napisao o njemu. U tom se jedinstvu jedna žena iz moje pjesme pokušala utopiti sjećajući se Virginije Wolf. Ali morao sam je spasiti. Nikada nije postala riječno dno, nikada se nije stopila sa šljunkovitom podlogom preko koje u divljem galopu prelaze tisuće vodenih konja, prozirnih, kao od kristala, divnih kao čista pobuna. Spustila se, umjesto toga, na stolicu u svojoj dnevnoj sobi, kroz prozor je kao slap ulazila mutna sunčeva svjetlost puna prašina, uzela je škare, skliznula uživčani slom i počela rezati svoju kosu. Te sam pramenove usporedio s crnim pahuljama koje lelujajući padaju na pod, a mogao sam mirne duše tu kosu koja se niz njezin vrat kotrlja prema podu sobe nazvati kišom, rijekom čiji je izvor duboka ljudska tuga u koju nikada nije kročio niti jedan gost. Ljudi tonu na različite načine, ali uvijek se, bez razlike, utapaju. Neka ih rijeka prigrli, jer rijeka je skrovište, kao i svaka tajna.
Nekad mi se čini da se cijeli život u jednom trenutku pretvori u potragu za djetinjstvom. Pokušavamo reproducirati sliku. Pokušavamo osjetiti miris. Pokušavamo prepoznati lica. Trudimo se sresti sebe same obučene, recimo, samo u speedo kupaće gaćice dok stojimo na krupnom neretvanskom šljunku nedaleko od jednog mosta koji se s riječne obale čini kao ptica koja nas svojim raširenim krilima pokušava zaštititi. Noge su nam tanke i štrkljaste, koljena se čine neprirodno izbočena. Ostatak tijela je jednako koščat, ramena su malo spuštena. Glava je neprirodno velika, nju tijelo još treba dostići, ali pogled je gord, ponosan, jer uz rijeku i s rijekom dobijaš osjećaj da postaješ dio nečega većeg, dio grada, njegovog pulsirajućeg organizma, dio ljudi koji u gradu žive, nekog neobjašnjivog jedinstva. To te čini odraslijim nego što jesi. To je prva inicijacija u svijet odraslih, jer kad si tako mali, sve što želiš je jednog dana dostići neki svoj odrasli uzor, bilo ljudski bilo neki potpuno imaginarni. I to traje tako cijelu mladost dok jednog dana ne počneš žaliti za tim prohujalim, nepovratnim djetinjim dobom. I eto ljudske nesreće. Žuriš, utrkuješ se s vremenom i vlastitim tijelom ne bi li postao dio odraslog svijeta, a onda u jednom trenutku sve se promijeni i shvatiš koliko su ta nastojanja bila besmislena, jer čovjek treba ostati zaigrano, radoznalo biće, ono tijelo na kojem se klati povelika glava krupnih znatiželjnih očiju. No, kasno to shvatimo. Već smo uhvaćeni u klopku. Postali smo dio igre koja nema kraja i iz koje se teško izvući. Ugovor je to s vragom, ugovor s mafijom iz kojeg se možeš povući jedino nakon smrtonosnog poljupca. A sve je to zato što si u jednom trenutku zaboravio mudrost rijeke i pomislio da si i nju nadrastao, a ona i dalje oblikuje svoju okolicu, nepromjenjiva, nepokolebljiva, pomalo tvrdoglava i tvrdokorna, nikad uvrijeđena svim tim ljudskim izdajama, naviknuta na to da je njezina djeca od vode u jednom trenutku prestanu slušati i odlaze u svijet za svojom sudbinom ne znajući da im je sudbina neodvojiva, povezana s rijekom, da će mir uspijevati pronaći jedino na njezinim plažama i obalama. I tako biva. Kad se umoriš od trke, kad te stisne klaustrofobija, kad te ne napuštaju anksiozni napadaji izazvani tijesnim zidovima koji se zatvaraju oko tebe, tim ograničenjima koja si sam sebi nametnuo. Zidovi su to odgovornosti, zidovi obveza, zidovi ljubavi koja se pretvorila u naviku. Soba je to tijesna. Naš život. Sudbina koju smo žudjeli, ugovor koji smo potpisali ne znajući da se greške, pogrešne odluke ne praštaju i da dijete koje smo bili, dijete koje smo napustili kao sebičan roditelj nikada više neće dobiti prigodu da oživi i zaigrano strči niz stubište koje vodi na plažu. Izgubili smo sposobnost u mostu vidjeti raširena krila, počeli smo rijeku gledati svisoka kao da je potpuno razumijemo, kao da smo je prozreli, nadišli. Postali smo umišljene veličine bez osjećaja za svijet oko sebe, i to nam se krenulo obijati o glavu, teško dišemo, sve teže dišemo, pritisnuti smo osjećanjem potpune izgubljenosti, zaglavljenosti, ne možemo doći do daha. A rijeka je uvijek bila tu. Majka koju smo napustili. Majka koja će nam uvijek oprostiti kada oprost zatražimo. Kada shvatimo da smo se izgubili. Kada ponovno poželimo imati maštu umjesto planova. Kada poželimo ponovno oživiti mirise, prizore, prepoznati lica davno izgubljenih prijatelja, prepoznati osmijehe koji su bili začin djetinjstvu, povratiti nadu, vidjeti svijet kao beskrajan prostor u kojem su moguća čudesa. Rijeka je tajna, misterij. Može biti okrutna ako je prezremo. Rijeka je roditelj kojeg nikada ne smijemo napustiti. Jedino ona ima moć vratiti nam maštu, probuditi znatiželju, pružiti nam utočište, prijeko potreban mir. Glazba njezinih brzaka je molitva. Njena postojanost je jedini oslonac. Ona je jedino što imam u ovom gradu koji je otišao sam od sebe, povukao se u alkoholna isparenja i omamljujući dim. Rijeka je grad kroz koji protiče. Majka čije tajne nije pristojno znati. Mi smo od vode i jedino što trebamo jeste plivati. Jednog ćemo dana postati snaga rijeke. To je ljepše misliti nego misliti na prostu, beznačajnu smrt.
