Piše: Marko Tomaš

Jučer se ubila Tanja. Vi Tanju ne znate, i ja vam to ne zamjeram. Tanja je bila jedna od onih tužnih pojava koja te katkad zna upozoriti da bi možda trebao cijeniti to što si rođen živ i zdrav i što si dobio kakve-takve šanse da živiš relativno neopterećeno.

Ne znam što je Tanju mučilo. Dok je bila živa, činilo mi se da je tako programirana da je ništa ne može mučiti. Napola redikulozna izgledala je kao biće koje život prihvata takav kakav jeste i da je ne može izbaciti iz takta to što joj krov prokišnjava i što ne zna hoće li danas ili sutra moći sebi i svojoj djeci obezbijediti pristojan obrok.

Prevario sam se. Tanju je ipak nešto mučilo. Valjda su došla vremena u kojima i oni polusvjesni na trenutke spoznaju da živimo u svijetu bez šansi da se stvari okrenu nama u korist. A njima je trenutak dovoljan. U stvari, pojma nemam što je dovoljno ljudima poput Tanje, i to me duboko tišti. Ta nemogućnost da shvatim njezin pogled na život, za koji sam uvijek, arogantno, mislio da je sasvim prost, da je jedino dovoljno živjeti pa kako god taj život izgledao.

Stid me je što sam ikada tako podcjenjivački gledao na njezin život. Jednako kao što me je stid što sam podcjenjivački znao gledati na bilo čiji život. Tek sam nedavno shvatio da je način na koji izaberemo kako ćemo to što nazivamo životom završiti zapravo jedini “statement” čija mogućnost čovjeku nije apriorno oduzeta.

Znam u kakvoj je sobi živjela Tanja. Svi smo odrasli u takvim, skromnim, sklepanim sobama u kojima je jedino postojala budućnost koja će jednom obećana doći i promijeniti činjenicu da se kod svake bure smrzavamo i drhtimo.

Toplo je na jugu, ali, budući zimi jug nikom ne treba, na socijalističkom jugu nikada sustavno nisu riješene jednostavne životne potrebe poput grijanja. Unatoč društvu solidarnosti, jugoslavenski je Mediteranac, što se grijanja tiče, bio prepušten sam sebi.

Tanja, znam koliko ti je bilo hladno.

Pišem ovo, a u glavi mi je priličan kaos. Postidim se kad shvatim da ne pokušavam proniknuti u Tanjinu životnu svakodnevicu jer sam sasvim ljudski opsjednut zamišljanjem njenih posljednjih trenutaka. Smrt je univerzalna i zato nas valjda interesira više od pojedinačnog života.

Pokušavam biti čvrsto na zemlji dok ovo pišem. Pokušavam ne biti toliko arogantan da pomislim da mogu shvatiti značenje Tanjinog posljednjeg, konačnog leta.

Njezin posljednji korak bio je korak u zrak, pokušaj da leti, a ako pak shvati da ne može, onda ni živjeti nema smisla. Tako bih nekako mogao ispoetizirati posljednji čin ljudske sudbine koja je završila samoubojstvom u sparnom mostarskom ljetnom jutru.

Iza Tanje, iza njezinih naočala, iza osmijeha ostala su dva dječaka i nekako mislim da je sva njezina bol jedino što im je mogla ostaviti u nasljedstvo. Bol je stvar nasljedna, stvarnija od kuće ili automobila. Ona se naslijedi s imenom i prezimenom u koje je upisana kod grijeha i tuge i boli iz kojih smo nikli. To je ljudsko sjeme. Jer čovjek je od ideja, voda ga samo drži uspravnim.

Tanja, oprosti što ne znam što bih mislio o svemu.

Prije nekih godinu i po dana krenuo sam u šetnju. Išao sam svojom uobičajenom rutom. Spustio bih se niz sokak do mostarskog Higijenskog zavoda, zatim bih prošao preko parkinga preko puta Zavoda i spustio se prema trgu Musala kroz uski sokak svog djetinjstva, uvijek se pitajući kuda je život odnio moje stare prijatelje koji su u tim sokacima živjeli do one kobne devedeset i neke, ime joj se ne spominjalo.

S trga Musala put svakoga vodi preko Titovog mosta. Tog sam sunčanog popodneva krenuo upravo tuda, ali nekako nadnaravno, kao da me neka čudna sila vuče da idem baš tuda, iako sam mogao okrenuti preko Fejićeve ulice do Bunurskog mosta, što mi je i bila ideja kada sam izašao iz kuće, jer nigdje mi se nije žurilo.

Prošao sam pored ostataka hotela Neretva i zakoračio na most. Dvadesetak koraka nakon toga, nisam još uvijek stigao do hotela Bristol, koji se nalazi točno preko puta hotela nazvanog po našoj rijeci, jedinoj nepromjenjivoj stvari u mom životu, začuo sam prodoran vrisak. Ako je vrisak iskren, neteatralan, čovjek ne može odrediti da li je vrisak ženski ili muški. Taj me je vrisak nagnao da podignem glavu, da se na trenutak odreknem bosanskohercegovačkog običaja piljenja u vrh svoje obuće. Nagnao me je da ga potražim pogledom. Vrisak nije dolazio izdaleka. Preko ceste mi se učinilo da se usred bijelog dana zapodjenula tučnjava između nekolicine nabrijanih klinaca. Ali to nije bilo tako. Neki je dječak, ne znajući što drugo učiniti, udarao šamare svom drugu, drugu koji je klečao i vrištao: “Mama, ne, mama!”.

Ponekad pomislim da je to moj usud, da sam ja jedini čovjek osuđen da svjedoči takvim scenama. Nekoliko dana prije gore opisanog događaja doslovno sam vidio staricu koja se bacila s balkona na trećem katu jedne zgrade nadomak splitskog stadiona Poljud. Zato sam odmah prokleo sudbinu koja me je dovela do toga da u svega nekoliko dana drugi put svjedočim samoubojstvu jedne žene.

Nisam znao kako reagirati. Postupio sam kukavički, iako ni danas ne znam kako bih drugačije mogao postupiti. Samo sam ubrzao korak i skoro trkom se zaputio prema vrhu Korza, ne bih li pobjegao od dječaka koji vrišti i njegovih drugova koji mu udaraju šamare ne bi li ga oporavili od šoka.

Slabo povezujem stvari, ali pokušavam sebi objasniti što se to događa sa svijetom u kojem čak i majke ostavljaju svoje dječake nezaštićene zato što misle da će im bez njihovog bremena biti lakše.

Nekoliko dana nakon svog neslavnog trka preko Korza čuo sam priču o tome što se zapravo dogodilo tog dana.

Priča je bolno banalna. Majka je mislila da će svojim bacanjem s mosta odriješiti svoju djecu dugova. Nije, naime, više bila u stanju plaćati dugove prema banci. Nije više mogla podnijeti pritisak, a kraj nedaćama je vidjela jedino u okončanju vlastitog življenja.

Negdje duboko u sebi, iako mi nitko to nikada neće moći potvrditi, iako me nikada nitko neće moći razuvjeriti, ja vjerujem da Tanja, onakva kakva je bila, više nije nalazila načina da skrbi o svojoj djeci i vjerovala je u to da će im bez nje, onakve kakva je bila, biti lakše, da će bez bremena polulude majke djeca imati šansu za čistiji start. A djeca bez majke su siročad. Makar imala i po 40 godina, a ova djeca su tek na pragu punoljetstva. Ne znam zapravo što sam htio reći. Jedino to da kapitalizam stvara siročad, jer ne obećava budućnost, jer njegove vrijednosti niječu solidarnost. Znam da je ovo vulgarno traženje krivca, ali ja za bolje ne znam. Kao i svi vi, ja samo pokušavam shvatiti razloge i možda negdje, u nečijm pogledu pronaći zrno utjehe, a nje nema izvan pogleda majke.

Tanja, oprosti, jer ne znam bolje.