Pisanje je obično samotan posao, ali djelovanje u kolektivu ima svojih prednosti. Znači, prije svega, motivaciju i ohrabrenje, veoma važne za pisce i spisateljice koje izdavači tek trebaju prepoznati. S tom pretpostavkom, američka spisateljica Stacy Mattingly okupila je sarajevske pjesnikinje i prozne spisateljice u književni kolektiv koji postoji već šest godina.
Piše: Tamara Zablocki
Foto: Nerma Sofić
Iza naziva Sarajevo Writers’ Workshop stoji grupa pjesnikinja i proznih spisateljica mlađe generacije i različitih nivoa iskustva u književnoj produkciji, koje pišu na našem jeziku i na engleskom. Priča o Sarajevo Writers’ Workshop počela je 2012. godine u Sarajevu, kada su se na inicijativu Stacy Mattingly, koautorice bestsellera Unlikely Angel koja predaje kreativno pisanje na Univerzitetu u Bostonu, spisateljice prvi put okupile i čitale svoje radove. Od tada, kolektiv Sarajevo Writers’ Workshop u svoje je djelovanje na dva kontinenta i na dva jezika, za čije međusobno razumijevanje je zadužen književni prevodilac Mirza Purić, uključio šestoro bosanskohercegovačkih fotografa i fotografkinja, te se kroz projekat Borders povezao s grupom spisateljica iz Atlante. Članice su se raselile po svijetu, ali i dalje komuniciraju i sarađuju.
„Ja sam prije te 2012. boravila u Sarajevu kako bih istraživala za potrebe romana na kojem sam radila, pa sam se kasnije vratila u grad. Mislila sam da bi bilo zanimljivo oko radionice okupiti mlade spisateljice i one na početku karijere, kako bi jedne drugima čitale radove i davale sugestije. Osim što sam predavala kreativno pisanje na Univerzitetu u Bostonu i sama sam bila članica radionica, te sam vidjela koliko se dobrih stvari može izroditi kad se ljudi okupe da razgovaraju o svom radu i usput uspostave međusobne veze. Naše članice dolaze sa raznih strana. Neke od njih učestvovale su u radu pjesničko-pripovjedačke grupe koja je nastupala u gradu, a čiju pokretačicu sam poznavala; druge sam upoznala preko prijatelja koji predaju književnost; treće su dovele spisateljice koje su već izrazile interes da nam se pridruže.
Popila sam mnogo kafa upoznajući ljude i tražeći savjete. U to vrijeme, jako puno mi je značila podrška pjesnikinje Feride Duraković. Naročito mi se urezao u sjećanje jedan sastanak s dvije buduće članice radionice na krovu hotela Hecco: Naida Avdović htjela me upoznati sa Zerinom Zahirović, pa smo nas tri satima sjedile na suncu, razgovarale i gledale grad. Sjećam se da sam na povratku u stan zamalo potrčala niz Vilsonovo od uzbuđenja zbog pomisli da se možda sprema nešto posebno. Radionicu smo pokrenule te jeseni i sastajale se u Buybookovom kafeu. Nakon sastanaka, otišle bismo u galeriju Boris Smoje i nastavile razgovarati. Tu smo održale i svoje prvo grupno čitanje“, ispričala nam je Stacy Mattingly o počecima djelovanja Sarajevo Writers’ Workshopa.
Članice kolektiva Selma Asotić, Dijala Hasanbegović, Zerina Zahirović, Naida Avdović, Daniela Valenta, Selma Kulović, Matea Šimić, Máire C. Ryan, Neđla Ćemanović, Nermana Česko, Marina Alagić – Bowder, zajedno sa Stacy Mattingly nastavile su se sastajati u Zelenoj sobi Sarajevskog ratnog teatra koji im je omogućio i da prvi put nastupe na pozornici, pred publikom. „Program smo vježbale u svojim stanovima. Te noći smo izašle na binu i dočekala nas je prepuna sala. Folk sastav u kojem sam pjevala otvorio je večer, a onda su se članice radionice smjenjivale čitajući poeziju i prozu. Naida je otpjevala sevdalinku koju je napisao jedan tadašnji član. Máire je izvela dramski monolog koji je Matea Šimić kasnije objavila u svom online magazinu za književnost NEMA.“
‘I dalje se jedna drugoj obraćamo za sugestije’
Kolektivno spisateljsko djelovanje na našim je prostorima rijetka praksa. Prema riječima Stacy Mattingly, puno spisateljskog posla svaka od članica radi sama, ali saradnja ove vrste doprinosi njihovom radu jer znači podršku i podstrek. „Za sebe mogu reći da mi članstvo u ovoj zajednici uliva snagu da nastavim pisati, a isto vrijedi i za moje pojedinačne odnose s drugim članicama, prijateljicama koje smatram svojom obitelji. Naš je rad tokom godina evoluirao. Na početku, na sastancima smo razgovarale o književnosti i davale jedna drugoj sugestije vezane za radne verzije pjesama i proznih komada. Radove smo predavale unaprijed, zatim ih čitale, pripremale komentare, a onda na sastanku iznosile kritike.
Danas funkcionišemo više kao kolektiv – svaka ima svoj rad, ali i dalje sarađujemo, što je pokazao i projekat Borders. No, vidim da jedne druge uključujemo i u svoje individualne poduhvate. Matea Šimić, koja danas živi u Barceloni, osnovala je i uređuje žurnal NEMA. Máire Ryan, koja živi u Berlinu, neko vrijeme je uređivala englesku rubriku u tom žurnalu. Naida Avdović napisala je ciklus kratkih priča Hazim, koje je NEMA objavila u devet brojeva. Selma Asotić osnovala je i uređuje feministički časopis BONA, u čijem novom broju je izašla jedna Mateina priča. Selma radi na svojoj zbirci pjesama, a primljena je i na magistarski studij poezije na Univerzitetu u Bostonu. Ona i Zerina Zahirović zajednički su prevele radove nekih anglofonih pjesnika i objavile ih u BONI i književnom portalu Strane.
Istovremeno, Dijala Hasanbegović je prošle godine objavila svoju prvu zbirku pjesama Neće biti djece za rat, pobrala pohvale, održala niz promocija i dala nekoliko intervjua. Selma Kulović je upravo završila roman na engleskom; ona i Nermana Česko namjeravaju zajednički pisati kratke priče. Marina Alagić – Bowder piše roman na engleskom, a Danijela Valenta piše kratke priče na engleskom i prevodi knjigu iz oblasti beletristike. Neđla Ćemanović, koja sada živi u Istanbulu, vodila je radionice kreativnog pisanja na nekim tamošnjim institucijama. Mirza Purić, dopisni urednik pri žurnalu Europe Now, upravo je objavio prevode šest bh. pjesnikinja u irskom žurnalu The Well Review, a među njima su i Dijala Hasanbegović i Selma Asotić. Ja sam nedavno završila roman. I dalje se jedna drugoj obraćamo za sugestije“, ističe Mattingly.
Saradnja bosanskohercegovačkih autorica proširena je projektom Borders koji je nastao u vrijeme, kako su to mainstream mediji širom Evrope voljeli izvještavati, „izbjegličke krize“ krajem 2015. godine, te je značila povezivanje s grupom američkih spisateljica. „Projekat Borders saradnja je koju smo organizovali s grupom koju smo u Atlanti pod nazivom Narrative Collective osnovale pjesnikinja L.S. McKee i ja. Kao dvije grupe spisateljica koje rade u različitim kontekstima, željele smo naći način da se povežemo. To je bilo krajem 2015. kada su ljudi bježali u Evropu od sukoba, a na granicama su ih masovno zaustavljali. Odlučile smo artikulisati jedan kreativni odgovor, pri čemu bi nam tema bile „granice“, te iskoristiti projekat da se pisanjem osvrnemo na granice svih vrsta: fizičke, emocionalne i odnosne, između ostalog.
Kreirale smo online platformu i u intervalima postavljale po nekoliko radova za čitanje i sugestije. Mirza je prevodio radove na engleski, kako bi svi mogli dati svoje kritike. Kasnije smo radove revidirale, a u maju 2016. održale prekogranično čitanje u Goat Farm Arts Centru, gdje su članice Narrative Collective rezidentne spisateljice. Mi u Americi smo čitale uživo, a članice Sarajevo Writers’ Workshopa su se snimile dok čitaju, pa nam poslale video sa engleskim titlovima. Te večeri, dok sam slušala odlomke iz radova jedan za drugim, primijetila sam da su u nekoj vrsti dijaloga. Kreativno smo uticale jedne na druge na neki način, a da to nismo nužno uvidjele. Žurnal Europe Now je prošle godine objavio projekat Borders u vidu posebnog priloga u šest nastavaka, a radovi su bili popraćeni fotografijama Vanje Ćerimagića, Nerme Sofić, Merise Bašić, Darija Kristića, Sanje Vrzić i Kenana Muslića. Posljednji nastavak priloga izašao je u decembru i sad tražimo mjesto na kojem ćemo objaviti sve radove.“
Učimo jedni od drugih, crpimo uticaje
Ideja za projekat Borders proizašla je iz prethodne razmjene u kojoj je Stacy učestvovala putem International Writing Programa (IWP) na Univerzitetu u Iowi. Razmjena naziva Narrative Witness podrazumijevala je saradnju između američkih, bosanskohercegovačkih i venecuelanskih pisaca i spisateljica, a i tu su učestvovali fotografi i fotografkinje. Bilo je to u vrijeme poplava koje su u maju 2014. godine pogodile našu zemlju. Istovremeno, u Venecueli su ljudi ginuli u nasilnim protestima. „IWP je organizovao online platformu putem koje smo dijelili tekstove i davali sugestije. Mirza i naša prevoditeljka iz Caracasa Mariela Matos Smith prevodili su radne verzije sa španskog i B/H/S jezika na engleski, kako bismo svi mogli čitati i kritikovati radove.
Fedosy Santaella iz Caracasa napisao je esej Los Árboles de Sarajevo/The Trees of Sarajevo/Sarajevsko drveće u kojem je na dirljiv način pokušao povezati teška iskustva dva grada. „Sarajevo je daleko od nas. Nikad tamo neću otići, predaleko je. Možda bih trebao uzeti kartu svijeta i presaviti je tako da Caracas približim Sarajevu. Montejo u svojoj pjesmi sanja o Islandu. Ja sam počeo sanjati Sarajevo.” Još smo u kontaktu s venecuelanskim prijateljima, pratimo ih na društvenim mrežama. Jedan od pisaca iz Caracasa nedavno je skupljao novac za operaciju članu svoje porodice i sarajevska radionica se odazvala, kao i spisateljice iz Atlante. Za mene su veze koje smo izgradile s piscima i umjetnicima iz drugih krajeva svijeta najvažniji dio međunarodne umjetničke suradnje. Učimo jedni od drugih, crpimo uticaje, oblikujemo ukuse. Također se međusobno pomažemo – kao pisci i kao ljudi.“
Piscima i spisateljicama koji su na početku karijere povezivanja s drugim piscima iz vlastitog okruženja ali i iz cijelog svijeta mogu samo koristiti, ističe naša sagovornica, jer podstiču samoinicijativnost. „Vjerujem da se kao umjetnice i umjetnici trebamo oslanjati na postojeće strukture u književnom polju – slati radove agentima, urednicima i žurnalima, prijavljivati se na konkurse i rezidencije, tražiti prilike da se predstavimo na konferencijama i festivalima – ali isto tako možemo sami stvarati prilike sebi i drugima. Matea Šimić i Selma Asotić pokrenule su žurnale u kojima objavljuju radove drugih spisateljica. Naša radionica i Narrative Collective iz Atlante zajednički su pokrenuli projekat Borders jer smo željele sarađivati na važnoj temi – taj projekat niko nije naručio, niti nam ga dodijelio.
Ne znam za ostale u grupi, ali meni ove aktivnosti podižu moral i daju energiju da pišem. Vidim da sam u stanju samostalno djelovati i doprinijeti – da se čuje moj glas, i glasovi drugih – ne obazirući se na to hoće li doći neki izdavač i prepoznati moje napore“, ističe Stacy, koja je radnju svog nedavno završenog romana smjestila na Balkan. Roman pripovijeda o starom prijateljstvu dvije žene, Amerikanke i Hrvatice, koje žive u Sarajevu, a, kako kaže naša sagovornica, i u tome joj je pomogla saradnja s bh. autoricama. „Američka naratorica mog romana bori se s pitanjima kako biti autentična, kako živjeti bez straha, kako voljeti druge i kako se nositi s neuspjesima u ljubavi, kako preživjeti gubitak. Mnoge od tih vještina naučila sam od svojih prijateljica iz radionice. Možda je i to neka vrsta kulturne razmjene.“
Selma Asotić: Nacija
Ti si
šator od dlanova
nad praznim grobom.
Ti si
ludilo uskomešano
u šoljici čaja.
Ti si
život provučen
kroz iglene uši.
Ti si sve
što me ne voli.
Ti si psovka
pod mojim jezikom,
pradavno ubistvo
nataloženo u ušću mojih vena,
i bijes kojim sikćem na ovu palatu
podignutu na stubovima
naših patrljaka.
Ti si
zima u bratovom džemperu
za dva broja prevelikom.
Ti si
zapeti okidač pištolja
pronađenog tokom žmire
i saznanje,
savršeno poput metka,
primljeno pravo u kost –
zbog tebe
ništa mi na ovom svijetu
pristajati neće.
Zerina Zahirović: Autopsija
Puls grada najmirniji je noću kada ga se
u ponoć poput nabujalog tijesta presječe oštricom noža.
Stišaju se gromoglasni urlici gužve i iz utrobe trojanskog konja
pred nas počinju iskakati čudovišta od selotejpa. Dugo ćemo
njegovo prazno truplo čuvati u ladici u kojoj
iz štipaljkom za veš pričvršćene vrećice šećera u prahu
proviruju mrtva tjelašca mrava, ne bi li se
leptiri monarsi vratili sa juga. U izgužvane ličinke im
nazad pakujemo krila, svi su naši
strahovi stali u vrtače od ilovaste gline.
Puls grada najmirniji je noću kada
savršeno oštrim skalpelom amputiramo mrtve
dijelove dana pažljivo obloženog stiroporom koji smo
sačuvali od ambalaže frižidera. U njemu
nema dovoljno leda za sve leševe koje nikada nećemo izbrojati.
Pakujemo ih jedni drugima kao poklone, svi su naši
strahovi satkani od gline.
Puls grada najmirniji je noću kada
u zmijsku kožu vakumiramo sve mrtve skrivene
u porodičnim albumima, nedovoljno mjesta za slike svih ljudi
za kojima nećemo zaplakati nikada. Masnog
papira, trakica, gajbi, flašica, folije, teglica, kutija, gumica
i kesa koje poslije ponoći šušte kao utvare u ladicama
nikad nema dovoljno za sve naše strahove od gline.
