Industrijska arhitektura podsjetnik je na razvoj civilizacije koji je označila industrijska revolucija, simbol radničke klase i dio baštine koji zaslužuje biti sačuvan i revitalizovan. I dok se oživljavanja industrijske baštine zemlje bivše Jugoslavije rijetko laćaju, jer ono podrazumijeva velika novčana ulaganja i podsjećanje na period koji nastoje potisnuti iz kolektivne memorije, u malom slovenačkom Kamniku, u prošlosti sedmom najvećem industrijskom gradu bivše zajedničke zemlje, entuzijasti su sami zasukali rukave. Na mjestu propale kamničke barutane niče rasadnik nezavisne kulture.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Kaja Brezočnik

Nevelikom, pitoresknom starom gradu Kamniku, dvadesetak kilometara udaljenom od Ljubljane, slavna industrijska prošlost, koja se proteže kroz čitavu austrougarsku i jugoslovensku historiju ovog prostora, ne oduzima ništa na ljepoti. Dokaz tome je i Katzenberg, austrougarski dvorac smješten, kao što mu i samo ime kaže, na Mačkovom brdu, udaljenom pet minuta od centra Kamnika, okružen gustom šumom. U njegovih 1.800 kvadratnih metara duže od stoljeća bila je smještena upravna zgrada Hemijske industrije Kamnik, u čijoj je nadležnosti bila i barutana, važna za nekadašnje potrebe rudarske i vojne industrije, najprije Austro-Ugarske, a potom i Jugoslavije, ali i za kućni budžet više od 1.400 radnika i radnica koji su ondje bili zaposleni u zlatnim danima fabrike.

Važnost industrije, a i života radnika i radnica, i ovdje je, kao i drugdje na prostoru bivše Jugoslavije, nedugo po raspadu zajedničke zemlje prekrivena debelim slojem tranzicije. Hemijska industrija Kamnik, zaslužna za najveći dio širenja Kamnika u posljednjih stotinjak godina, završila je pod stečajem, a vrijedni dvorac Katzenberg napušten je i prepušten propadanju. Nekorištene, negrijane, prazne, zaboravljene zgrade brzo propadaju, a još brže nakon što pretrpe pljačku onoga što može biti prodato kao sekundarna sirovina. To se desilo i Katzenbergu: s čitave zgrade skinut je oluk, a kiše i snjegovi potom su lako našli put do unutrašnjih prostorija bez grijanja. Od gradskih pogleda zaklonjena gustom šumom i velom tajne kakvu je decenijama strateški nalagala proizvodnja baruta, zgrada je propadala u tišini.

Posljednje poglavlje priče o industrijskoj baštini

“Kamnik je u srednjem vijeku doživio svoj procvat, a od kraja 16. vijeka je uslijed zemljotresa, gubitka trgovački važnih puteva i odlaska plemićke porodice potonuo u blato, u kojem je ostao sve do izgradnje barutane sredinom 19. vijeka, kada je nastankom novih fabrika počeo ubrzan razvoj grada, društveni i ekonomski. U Jugoslaviji barutana je dosegla svoj najveći obim, a Kamnik je osamdesetih godina 20. vijeka postao sedmi najveći industrijski grad u Jugoslaviji. Osamostaljenje Slovenije donijelo je uništenje većine fabrika i Kamnik se devedesetih ponovo našao u blatu. Zanimljivost samog Katzenberga je u tome da je on dio šireg konteksta jednog od najintrigantnijih industrijskih fenomena: tajne barutane u Kamniku.

Gotovo dva kilometra dugo i pola kilometra široko područje pored rijeke Kamničke Bistrice protezalo se na 70 hektara šume i 105 objekata. Fabrika je bila samoodrživa, imala je svoju farmu, botaničku baštu, plastenik, vlastitu elektranu, ambulantu, bazen, svoje vrtlare i svoje lovce. Sve to smjestilo se unutar četiri kilometra dugog zida, a Katzenberg je od 1862. prijestolovao fabrikom: u njemu su živjeli zapovjednici s porodicama, upravitelji, računovođe koji su godinama obračunavali zaradu, naručivali sirovine i prodavali crni barut, eksploziv i barutnu vrpcu. Na kraju, nakon što je fabrika preživjela Austro-Ugarsku, pa Prvi svjetski rat, pa Kraljevinu Jugoslaviju, pa nacističku okupaciju, pa socijalističku Jugoslaviju, na početku 21. vijeka, stoljeća punog vojnih sukoba, uspjeli su je uništiti nesposobni kvazimenadžeri. Raskomadali su je i preprodali. A Katzenberg još stoji i čeka na nove izazove”, objašnjava nam na početku razgovora Goran Završnik, osnivač i programski direktor Kamfesta, festivala koji svojim sadržajima u rasponu od jazz i rock koncerata do stand-up nastupa i predstava već četrnaest godina privlači publiku u Kamnik, te direktor Kulturnog društva Priden možic, najbolji sagovornik na temu industrijske baštine Kamnika i njene današnje stvarnosti.

Završnik, zaljubljenik u ulično pozorište i nezavisnu kulturu koga je bosanskohercegovačka publika kao glumca upoznala na Festivalu ulične umjetnosti FUU u Sarajevu, uz pomoć drugih lokalnih umjetnika i umjetnica, aktivista i aktivistkinja, ali i čitave zajednice, nastoji spriječiti da industrijska baština Kamnika potpuno nestane. Razgovaramo sjedeći u atriju Katzenberga, iz kojeg se pruža pogled na golemu zgradu na kojoj ništa više ne otkriva da je prije samo nekoliko godina bila na rubu urušavanja u samu sebe. Svi drugi objekti koji su nekad bili u vlasništvu Hemijske industrije Kamnik već su rasprodati. “Lokalni aktivisti i aktivistkinje nastoje spriječiti potonuće Kamnika, između ostaloga brinući se i o industrijskoj baštini kojoj pripada i Katzenberg, svojevrsni simbol industrijalizacije Kamnika. U ovom trenutku Katzenberg je posljednje uporište, posljednja granica. Pad Katzenberga će biti kraj priče o industrijskoj baštini Kamnika“, kaže, dodajući da se za industrijsku baštinu treba boriti jer je ona nešto što je već tu, što nije potrebno graditi iz početka, nego samo njegovati i sačuvati.

Borba umjetnika i umjetnica za spas vrijednog zdanja traje već četiri godine, a sve je počelo najobičnijim telefonskim pozivom za koji je trebalo nešto hrabrosti, ali i prethodnog iskustva. “Zvali smo kao društvo Priden možic, koje je do tada u Kamniku napravilo mnogo toga: Dom kulture Kamnik, festival Kamfest, Omladinski centar… Ukratko, imali smo šta pokazati i reći. Prvo što smo predložili sadašnjem vlasniku Katzenberga bilo je da prostor dvorca postane jedno od mjesta dešavanja Kamfesta, a zauzvrat smo ponudili čišćenje okoline i unutrašnjosti zgrade. Uspjeli smo ih uvjeriti, održali smo sva obećanja i zahvaljujući tome naša se saradnja nastavila i poslije Kamfesta. Najprije smo dobili ključeve od Katzenberga, a ove godine smo potpisali i zvaničan ugovor o zakupu čitave zgrade, koji smo ranije izbjegavali jer, naravno, podrazumijeva i neke obaveze za koje nismo imali novca”, priča nam Goran.

Uključenost cijele zajednice

Cijena je simbolična i zasad prihvatljiva umjetničkoj trupi koja ne raspolaže velikim novcem, a količina ozbiljnog fizičkog posla koji je urađen zahvaljujući dobroj volji nekolicine i podršci cijele lokalne zajednice je ogromna. Solidarnost se još jednom pokazala moćnijom od novca: pomagali su komšije, pomagali su lokalni drvosječe, svako je doprinio koliko je i čime mogao, košenjem, čišćenjem, alatom, obezbjeđivanjem hrane. Postavljen je novi oluk, posječena su stabla koja su pravila sjenu i onemogućavala sušenje zidova kojima je vlaga nanijela štetu, raskrčeno je šiblje u atriju i okolini zgrade, košena trava, u zgradi je ponovo potekla tekuća voda i uključena je struja, unutrašnjost je premazana fungicidnim sredstvima i okrečena. Sve to valjalo je napraviti prije nego što je Katzenberg u posljednjih nekoliko mjeseci postao mjesto na kojem je moguće stvarati umjetnost: nekoliko prostorija danas koriste lokalne pozorišne trupe, u dvorištu se organizuju koncerti i druženja za lokalno stanovništvo.

“Zasad smo zaustavili unutrašnje propadanje zgrade, a zgrada je u boljem stanju i zbog činjenice da svakodnevno neko u njoj boravi: mi čak i spavamo ovdje. Uredili smo nekoliko spavaonica u kojima mogu boraviti ljudi koji rade na svojim idejama, tu je i vježbaonica, prostorija u kojoj se čuvaju kostimi iz predstava, biblioteka, galerija, kuhinja, nekoliko kancelarija, multimedijalna soba, prostori za opuštanje, a, po uzoru na Google, i Playstation soba, Lego soba namijenjena odraslima, soba s maketom željeznice, jer je dio ideje o očuvanju Katzenberga i očuvanje kulture življenja, a nama se čini da je dio kulture življenja igra u odraslom dobu.” Novi život Katzenberga donio je i novu dinamiku u živote Kamničana: međugeneracijski su povezaniji nego ranije, stari imaju šta podijeliti s mladima, a mladi naraštaji se ovdje osjećaju kao kod kuće. “Međugeneracijsko povezivanje koje uređenje Katzenberga znači način je da se svima ponudi sudjelovanje u nečemu što je od važnosti za cijeli njihov, kamnički kraj.”

Završnik je uvjeren da ogromna zgrada šumom odvojena od Kamnika ima beskonačne potencijale. “Voljeli bismo slijediti nekadašnje uređenje čitave fabrike u smislu samoodrživosti, iskoristiti obnovljive izvore energije, sami proizvoditi hranu i grijanje. Ideja koju sad pokušavamo ostvariti jeste da ovdje dolaze različite umjetničke trupe i pripremaju svoje projekte. Katzenberg bi bio i dobar prostor za muzej koji bi se ticao upravo industrijske baštine, koje je Kamnik pun, mogao bi to biti muzej tranzicije.” (smijeh) Završnik i ostali uključeni u obnovu Katzenberga, a među kojima su i klovnovi, glumci i glumice, reditelji i rediteljke, fotografi i fotografkinje, aktivisti i aktivistkinje, nastoje uključiti same nekadašnje radnike u novi život onoga što je preostalo od njihove fabrike, a za šta naš sagovornik kaže da nije sasvim jednostavno.

Radnici su i dalje dio zajednice

“Radnici nekadašnje barutane od davnina su smatrani tajnovitima, ako hoćeš i čudacima. Praviti barut golim rukama, svaki dan se izlagati mogućnosti eksplozije, to ostavlja posljedice. Većina radnika, čak i onih koji su u fabrici radili više decenija, nikada nije prešla prag Katzenberga. Svako se smio kretati samo po tačno određenim područjima i samo rijetki su imali propusnice za sve prostore fabrike. U današnji Katzenberg zato dolaze sa strahopoštovanjem, a istovremeno su i razočarani kada vide u kakvom je stanju čitavo područje, koje se od obustave djelovanja iz uređene šume u kojoj se smjestilo više od stotinu objekata pretvorilo u opustošenu razvalinu koja kao da je ispala iz Mad Maxa. Uključiti nekadašnje radnike u ono što se danas dešava u Katzenbergu čini mi se, ipak, veoma važnim. Radnici, naročito u bivšim socijalističkim državama, izgubili su fabrike koje su sami gradili. Lično mi je teško i zamisliti kako im je. Njihovo razočarenje je veliko. I u Sloveniji je tako, premda su pojedini političari u vrijeme osamostaljenja nastojali stvoriti iluziju da su ljudi siti socijalizma, što se potom promijenilo u to da su siti fabrika, pa se niko nije previše bunio kad su jedan za drugim padali slovenački industrijski divovi. Otrežnjenje je bilo bolno i još nije završeno.

Kao student kulturnog menadžmenta, jednom prilikom sam boravio na sjeveru Francuske, gdje je postojao veliki i važan rudnik za tu zemlju, zatvoren prije trideset godina. Rudnik je bio ogroman, zapošljavao je hiljade ljudi i značio mnogo za lokalnu zajednicu: u istom je trenutku hiljadu rudara moglo sići u rudarsko okno. U sklopu rudnika bila je i velika hala s tuševima za rudare, a ona je po zatvaranju rudnika pretvorena u cirkusku školu jer je prostor bio dovoljno visok za tu namjenu. Cirkuska škola, dakako, nema nikakve veze s nekadašnjim rudnikom, ali se držalo do toga da se radnicima sačuva sjećanje na njihov rudnik i da se spriječi da osjećaju kao da je nešto ukradeno od njih: periodično se za njih u tom velikom prostoru organizuju događaji, poput koncerta na koji oni budu ponaosob pozvani, a stari, veliki bojleri koji su nekad radili kao i pripadajuće cijevi zadržani su u tom prostoru kao sjećanje na njegovu nekadašnju namjenu. To je prilika da se radnici prisjete svojih radnih dana u rudniku, da se druže i osjećaju dijelom zajednice.

Upravo je to ono što mi želimo napraviti s Katzenbergom, uključiti nekadašnje radnike Hemijske industrije Kamnik koji su još uvijek živi i vitalni, a njih je mnogo, u proces obnove i oživljavanja Katzenberga, jer svako od njih može ponuditi nešto: obnoviti neki stari komad alata ili namještaja, brinuti o vrtu, imati radionicu, pričati svoju priču. Bavljenje industrijskom baštinom u posljednje vrijeme znači prije svega prikupljanje priča, iskustava. Radnici su svakim danom stariji i svakim danom je teže naći sagovornika. Nemamo više puno vremena. A Katzenberg sa svojih 70 prostorija naprosto priziva sve te priče, sva ta sjećanja.

Budućnost je neizvjesna

Katzenberg će u budućnosti, izvjesno je – jer, govori nam tako novije iskustvo naših prostora – u najboljem slučaju biti prodat i prenamijenjen u mondeno odmaralište usred šume, za poslovni svijet u kojem će sobu moći dobiti samo oni najimućniji. U najgorem slučaju, sve će biti sravnjeno sa zemljom. Ali Završnik i ostali kamnički aktivisti i aktivistkinje, odnedavno uz dobrodošlu pomoć mladih volonterki i volontera programa European Voluntary Service, žele iskoristiti vrijeme koje imaju najbolje što znaju. S jedva postojećim sredstvima u tome uspijevaju već četiri godine, što nije za podcijeniti. “Naravno, svakog dana postoji mogućnost da će neko kupiti zgradu i onda će u dva naredna mjeseca, koliki je rok za raskid ugovora, čitavoj priči biti kraj. To je naprosto tako ako nemate pola miliona eura u džepu”, kaže. Optimističniji scenarij je ipak moguć, budući da sadašnji vlasnik prvi put pokazuje interes da sačuva i koristi zgradu, jer uviđa da je zgradu moguće obnoviti i koristiti i bez basnoslovnih ulaganja.

“Nije isključeno ni da će se sadašnji vlasnik Iskra Mehanizmi – jedan dio poznate tvornice telefona iz bivše Jugoslavije – predomisliti i početi obnavljati zgradu za vlastite potrebe, istovremeno zadržavajući i dio našeg djelovanja i projekata, sa snažnim naglaskom na industrijskoj baštini. To bi bio jedan od najboljih scenarija. Najlošije bi, naravno, bilo da neko kupi zgradu, izbaci nas i uništi sve što je ostalo od te baštine”, kaže Goran, dodajući da, nažalost, nakon četiri godine u kojima je Katzenberg ponovo zaživio nema znakova da bi opština, koja bi imala prednost pri kupovini, željela kupiti ovaj objekat i time nastaviti rad umjetnika i umjetnica. Budućnost je neizvjesna, ali je sadašnjost ipak sasvim zadovoljavajuća. “Upravo smo završili još jedan Kamfest, u trenutku našeg razgovora čekamo grupu mladih iz Društva slovenačko-bosanskog prijateljstva Ljiljan iz Velenja koji će kraj sedmice provesti kod nas, a potom se počinjemo pripremati za zimu i zimske projekte u prirodi koja okružuje Katzenberg: Festival vatre, Ledeno kraljevstvo Snježne kraljice, posjeta Deda Mraza…”