Piše: Elma Hodžić
Alma Telibečirević i Addis Elias Fejzić su imena sasvim poznata na sarajevskoj likovnoj sceni. Umjetnica Alma Telibečirević, nakon završene Srednje škole primijenjenih umjetnosti, završava Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Vjeruje u moć simbola kojima se iskazuje suština – a danas živi i radi u Americi. Addis Elias Fejzić također djeluje u Bosni i Hercegovini i inostranstvu (preciznije, u Australiji). On je prvi bosanskohercegovački doktor nauka za skulpturu. Većinu radova temelji na bosanskohercegovačkoj kulturi i tradiciji, a posebno mjesto u njegovom istraživačkom radu imaju stećci. Ovo je prvi put da Addis i Alma izlažu skupa: u Figurama, u toku njihovog zajedničkog boravka u Sarajevu (što je uistinu rijetko). Izložba “Zoo” u režiji i organizaciji čarobnog Slaviše Mašića iz Figura privukla je publiku i poslužila kao motiv za druženje i razgovore.
Prijateljstvo je naljepša umjetnost – ta dragocjena i snažna veza među ljudima. Umjetnost zapravo stvara platformu za dublje razumijevanje među ljudima. Moje drugovanje sa Addisom i Almom je stvorilo pogodno tlo za razmjenu ideja, iskustava i perspektiva. Od njih je nekako sve krenulo. Od njihovog prihvatanja mojih nezrelih (taze sa univerziteta izbačenih) ideja i mog poštovanja (a nerijetko i negodovanja) prema njihovim iskustvima. U tim neslaganjima i slaganjima je prošla čitava decenija – a A i A su bili mostovi preko kojih sam izgradila brojna prijateljstva i ulovila brojne profesionalne prilike. Malo je tako nesebičnih ljudi, kao što su njih dvoje, na likovnoj sceni koji shvataju da umjetnost i kultura postoje jedino kad se dijeli, razgovara, uči, podučava, radi. Stoga, koristim priliku da im se javno i od srca zahvalim za svaku lekciju.
Almu i Addisa povezuje neka čudna, pomalo manična potreba za stvaranjem: pažnja, trud i posvećenost procesu rađanja formi i oblika kroz materiju, boju, emociju. Razvijali su se zajedno i odvojeno, oblikujući potpuno različitim sredstvima i manirima – a ostali su, opet, dosljedni vjerovanju da se treba i mora stvarati.
Alma mi često s drugog kraja dunjaluka (usred moje noći, a valjda njenog dana) pošalje likovne zapise i impresije o šarenom svijetu u koji se hrabro zaputila. Almin likovni rukopis počiva na boji: u sabirnoj kombinaciji boja se sve doima kao šareni mozaik. Kroz igranje sa sintaksom boje, Alma rastapa tjelesa životinja i prirode, motiva kojim se najčešće bavi – tako nastaju koloritne inverzije stvarnosti, za koju kaže da je u njenim očima još obojenija od onog što uhvati kistom. Identitet boje u ovim slikama ne leži u samoj boji, nego se uspostavlja odnosom, pri čemu se struktura boja u potpunosti i krajnje prirodno slaže sa likovnim motivom. Boja također pomaže da se kod posmatrača stvori utisak pokretnosti, vremena i postojanja. Almine slike su oslobođene tereta likovnih kanona – izborom teme, ali i umjetničinom sposobnošću da pred posmatrača ne stavi opterećenje harmonijom i ravnotežom. Koloritne, u ekspresionističkom maniru odrađene, životinje pozivaju na iščitavanje atmosfere i emocija. Glorifikacija šarenog biodiverziteta – to je ukratko misija Alminih slika – a možda i blagi poziv da osvijestimo vlastitu poziciju u bogatom spektru pojavnog svijeta.
Addis, isto tako, stvara i djeluje na drugom kraju dunjaluka. Neke od ideja nastanu tamo, pa ih donese ovamo. I obratno. O Addisovom bogatom likovnom opusu će tek svjedočiti vrijeme, buduće. Tvornica ideja. Ruke i um koji stvore umjetničko djelo od svega i u svemu. Kroz ovu izložbu Addis progovara o hibridnosti egzistencije. To je jedan od motiva koji se pojavljuje u prvim tragovima umjetničkog stvaralaštva, preko mitologije, do savremenosti. Nerijetko su korišteni kao alegorija određenih stanja, osobina i procesa: Minotaur, sirene, anđeli, kentauri, harpije… Addisovi hibridi nose klicu mitološkog po estetici, ali su po formi i izvedbi stvorenja iz našeg vremena koja naglašavaju potencijal i transformaciju blisku čovjeku – ovi radovi odišu najmudrijim sređivanjem materijala kako bi se naglasila bitnost. Čovjek u sebi nosi potencijal animalnog, životinja nosi u sebi potencijal ljudskog. Addisovi radovi estetskom dopadljivošću brišu čvrsto pozicioniranu distinkciju među ta dva naizgled nespojiva svijeta i ukazuju na moć transformacije. Tako se biološko približava ontološkom, a poznato nepoznatom. Kao da je sve u skulpturi izveo jednim potezom, a iza svake forme stoji neimarski rad i mnoštvo zamaha rukom. U rasporedu udova i mišića, u međusobnim odnosima materije se stvara položaj tijela koji nosi dinamičnost kompozicije. Rađanje forme u Addisovom vajarstvu se dešava iz potpunog poznavanja trodimenzionalnosti i igre volumenima. Glorifikacija božanskog!
Izložba Zoo spaja dva različita likovna senzibiliteta. Naziv Zoo je etimološki ukorijenjen u riječ životinja, ali se zapravo više odnosi na „životinjski vrt“ kao prostor posmatranja, proučavanja, izlaganja životinjskog svijeta. Ujedno, paradoksalan je to topos: tu se propituje sloboda, kretanje, život.
