Piše: Ismar Duhović, pedagog

U prošlom tekstu spomenuo sam da postoje tri vrste stresa: pozitivni, negativni i toksični stres. Radi boljeg razumijevanja, pojasniću kako oni mogu biti primijenjeni u različitim situacijama, šta mogu da prouzrokuju, a šta ne, ali isto tako, ovog puta, samo u pozitivnom smislu.

Naveo sam različite nivoe dječijeg ponašanja i, hajde da kažemo, tipove dječijeg raspoloženja u jednoj diskusiji, dijalogu koji bi mogao ili je već krenuo u negativnom pravcu ili ka eskaliranom konfliktu. Također sam spomenuo da postoje tri različita nivoa konflikata, a ovom prilikom molim naučnike koji su izučavali dječju psihu i došli do sličnih teorija da mi daju za pravo da ih imenujem, tek toliko da se mogu kroz ovaj tekst malo osloniti na njih, jer će biti puno lakše, kako meni, tako i svima onima koji čitaju. Dakle, tu su: stav, verbalni i fizički nivoi konflikata.

Isto tako, spomenuo sam i dječiji kapital koji je dio dječije kulture. Dječiji kapital je veoma bitan i svako ga dijete nosi sa sobom ili u sebi i, bar iz mojih ličnih iskustava, konflikti nailaze i proizlaze iz situacija u kojima se djetetu pokušava oduzeti ili, na neki način, oštetiti njihov kapital. Dječji kapital je možda ovdje i najinteresantniji, jer se nalazi svuda oko nas, u našem domu, u našim ladicama, na štrikovima, u hodniku, u džepovima, isprljanim pantolama, modricama ili, pak, u dječijim glavama. On isto tako može biti i nevidljiv. Ako malo promislite, čitajući moje tekstove, shvatit ćete šta jedan pedagog u Norveškoj mora da zna, poštuje, održava. Kapital je veoma gruba riječ kada se veže uz dijete, međutim, možda nešto najiskrenije, za mnoge nevidljiv ili bagateliziran, ali zasigurno i najvažnija poštapalica koja može pomoći u rješavanju konflikata sa djecom. Radeći kao pedagog, ja sam ponekad namjerno kreirao struktuirane konfliktne situacije, odnosno, osmišljen plan kroz koji dijete uči uz pomoć ovog malog dječijeg kapitala.

Ponašanje roditelja je također spomenuto u novembarskom tekstu. To je najbitniji faktor u smirivanju konflikata jer, kako se kaže, bolje je spriječiti nego liječiti. A, poslije uvoda, slijedi i nekoliko rečenica o svemu što smo ovdje naglasili, kao i pojašnjenje kako je sve, u stvari, isprepleteno jedno s drugim. Upravo taj neki veliki ‘čvor’ čini ugodnim boravak sa djecom koji počiva na njihovim premisama, a ne na našim, i ne kako mi želimo, jer svakako će opet biti ‘po njihovom’.

E, baš neću!“ je česta nečujna rečenica kod mnoge djece koja svojim tjelesnim ili verbalnim načinom izražavanja žele svakog svog skrbnika opomenuti. Nažalost, većina odraslih skoro uvijek reaguje na svoj odrasli način. Uopšte se ne pitamo šta nam dijete želi reći. Djeca se kažnjavaju na različite načine kada se usprotive roditelju. Šalju se u sobe, oduzimaju im se stvari, prijeti im se sa ‘nećeš dobit ovo, nećeš dobiti ono’, ‘sutra nećemo ići tamo’, ‘nećeš ići kod druga ili drugarice’, ‘sad ti nema tvoje omiljene igračke’, ‘nećeš gledati svoj crtani’, itd. Naravno da pravila moraju postajati, ali svaka odrasla prijetnja ili ucjena usmjerena prema djetetu, ma koliko odrasli mislili da je blaga i primjerena, u očima djeteta je katastrofalna. Uvjeren sam milion posto da svako ko je zaprijetio svome djetetu na bilo koji način, ako je imalo razumna osoba i ako je obratio pažnju na njegovu reakciju na prijetnje, mogao je osjetiti djetetovu tugu. Dijete vam se usprotivilo na prvom nivou, tj. gore spomenutom – stavu. Vi ste nakon vaše prijetnje dijete već doveli svojom greškom pred konflikt broj dva, tj. verbalni. Nakon toga, dijete sigurno ustaje ljuto i nezadovoljno vašom odlukom i odlazi u sobu gdje plače, možda lupka ladicama  ormara ili, jednostavno, pravi buku. Mnogi roditelji su ponosni na svoje odluke donesene na ovaj način. I, šta ste uradili?

Apsolutno jedno veliko ništa! Možda ste ispali veoma važni sebi opominjući svoje dijete pred drugim članovima porodice, možda ste ponosni razmišljajući u stilu ‘mene moje dijete mora slušati‘. Iskreno, nanijeli ste veliku štetu prvo svome djetetu, pa onda i sebi. Veoma je bitno da, ako dijete zauzme svoj stav, prije nego roditelj pođe uopšte da prekine njegovu igru ili situaciju u kojoj se ono nalazi u datom momentu, prvo pogleda, zastane, promisli i, tek onda, reaguje.

Možda vaše dijete nije završilo sa oblačenjem lutkice ili slaganjem puzli?  Da li biste vi voljeli da vam neko ugasi svjetlo dok se tuširate? Ne dozvolite sebi da, radi vašeg umora ili neke druge radnje, apsolutno bilo čega, napravite situaciju zbog koje će dijete izgubiti svoj stav. To je njihov kapital u tom momentu! Iskreno, nemate vi ništa s tim. Pogotovo ako reagujete prije nego što ste bili observantni na njih i niste isplanirali kako ćete mu prići. Gubitak stava je prva karika u djetinjstvu gdje se dijete počinje osjećati kao gubitnik jer, ako to nauči od vas, tako će se ponašati u obdaništu, školi i u svim socijalnim situacijama. Ako na ovom nivou konflikta postupite na ispravan, roditeljski i  odrasli način, nećete imati potrebe da prelazite na sljedeći, fizički nivo. Kad se već dođe na ovaj nivo, vaše frikcije u odnosu sa djetetom će postajati sve jače i ono će početi tražiti lakši izlaz, trčati mami ili, u suprotnosti, tati, nani, baki, djedu ili već kome. Naravno, većina roditelja ne može gledati svoje dijete kako plače i pružit će mu utjehu. Sad ste odjednom napravili dva konflikta: između vas i djeteta ili djece, te između vas, roditelja. Zato je neizmjerno važno da poštujete dječji stav. Možda je ovo lakše napisati nego sprovesti, no veoma je bitno reći da su odgoj i briga dva totalno različita odnosa prema djetetu. Jako je važno naučiti šta je briga, a šta odgoj, iako se jedno upliće u drugo.

Pitanja koje možete sebi postaviti glase:

  • Da li je to bio odgoj kada sam zaprijetio/la svome djetetu na bilo koji način ili briga koju sam pokazao/la?
  • A, možda nije ni jedno ni drugo?

Dopustite djetetu da ima svoj stav, počev od uzimanja cucle, pa do „E, neću baš!“. Ovo je veoma značajna tema kojoj se posvećuje mnogo pažnje u skandinavskim zemljama. Ako vam neki sistem odgoja treba biti uzor, to treba da bude ovaj model pedagogije ili odgoja djeteta. U pravom smislu riječi, svaki roditelj ima svog kućnog ljubimca ili ljubimce, a to su vaša djeca. Gledajte ih na taj način, kao vaše male kućne ljubimce. Pogledajte vašu djecu i izgovorite naglas – kućni ljubimac. Dobit ćete topao osjećaj u grudima. Jedan mali podatak koji je, bar meni, fascinantan, je taj da u zvukovima koje vaša beba pravi postoje svi zvukovi svakog mogućeg jezika na svijetu, onih odavno izumrlih ili postojećih. Ovim podatkom vam želim reći da, od samog rođenja, čovjek već ima prvi talent, a to je sposobnost učenja bilo kojeg jezika, tako da danas imamo djecu koja govore i po nekoliko jezika prije nego što pođu u školu. I vaše dijete, već u uzrastu od 0-6 godina, posjeduje neki talent. Ako sebi dozvolite da mu mrsite konce već na prvom nivou, kako ćete uopšte prepoznati nadarenost, čak i ako je vidite, jer ste navikli, prosto rečeno, da vaša bude zadnja?

Dječja anarhija, kako ja to zovem, je nešto preslatko, ako dopustite da oni budu anarhisti. Oni su mirni anarhisti, a mirni anarhisti prave paradigme u društvu oko sebe. Dozvolite im da vam promijene okolinu. Osim toga, šta vam se može desiti, nego da poližete rane ako je dijete u pravu? Za kraj, samo želim da poručim: ne budite hrast koji zaklanja njihovo sunce ili igru. Budite lijepo razgranato rastinje, koje će dozvoliti svojoj djeci da sijaju kroz vaše grane kad god oni žele. Što je veće drvo, to je veći hlad. Ne pravite previše hlada. Svakom pupoljku treba toplina da postane šareni i mirišljavi cvijet. Zalijevajte ga razumijevanjem i komplimentima, dijalogom umjesto monologom, hvalom umjesto kuđenjem. U suprotnom, počet će da vene, a tek je rano proljeće i njihove prve latice tek su počele da vire iz snijega.