Arhitekti  Islamskog kulturnog centra u Ljubljani, kompleksa u čijem je središtu džamija koju su ljubljanski muslimani čekali čitavih pet decenija, dobili su najveće slovenačko arhitektonsko priznanje, Plečnikovu nagradu. Rad arhitekata Matije Bevka i Vase J. Perovića je žiri, zadužen za dodjelu nagrade imenovane po najuticajnijem slovenačkom arhitektu svih vremena, Jožetu Plečniku, ocijenio superlativima, a grad je izgrađenim kompleksom dobio, ne samo novi javni prostor izuzetne estetske vrijednosti, koji će olakšati razvoj dosad u potpunosti zanemarenog područja, već i priliku da u svom središtu toplije prigrli različitost.

Piše: Tamara Zablocki

Autori su projektom Islamskog vjersko-kulturnog centra ostvarili urbanistički, arhitektonski i graditeljski iskorak ne samo u nacionalnom, već i u evropskom okviru. Dokazali su izuzetan značaj cjelovitog arhitektonskog pristupa koji je autorskoj grupi omogućio dosljedno praćenje koncepta u svim okvirima: jednako na nivou grada koliko i na nivou same građevine, ali i pojedinačnog arhitektonskog elementa i detalja. Koncept precizne raspršenosti pojedinačnih zdanja oko centralnog uzdignutog trga i džamije namjerno podcrtava samostalnu pojavnost programskih elemenata koji tvore okvir trga i stvaraju novi, vlastiti kontekst“, napisao je žiri, između ostalog, u obrazloženju Plečnikove nagrade.

Slovenački muslimani džamiju su dobili nakon višedecenijskog čekanja, nebrojeno mnogo molbi i niza administrativnih i političkih začkoljica, ali i desničarskih poziva ka referendumu o pitanju da li džamija uopšte treba biti izgrađena u Ljubljani, te komentara u javnosti kako „ne spada u podalpski kulturni i urbanistički kontekst“.

Neugledno zemljište između Parmove i Kurilniške ulice, u poluindustrijskoj zoni grada koju su Ljubljančani poznavali po tome što je ondje bio smješten centar za reciklažu kamo su nosili stari papir, kupljeno je nakon decenija čekanja 2008. godine, a kamen temeljac za građevinu postavljen je pet godina kasnije. Čak i nakon što su sve potrebne dozvole dobijene, a gradnja konačno otpočela, 2017. godine su uslijedili finansijski problemi, srećom, riješeni već u godini nakon toga.

Velebna džamija u čijoj je osnovi modernistička bijela kocka s 40 metara visokim minaretom koja sada, zajedno s jednako elegantnim pratećim objektima sportske dvorane, obrazovnog objekta, biblioteke i stambene zgrade, stoji na rubu centra grada u kojem je dosad jedina zanimljivost bio Željeznički muzej okružen gomilom razbacanih, manje više napuštenih, željezničkih skladišta i baraka pored pruge, nakon takve mukotrpne borbe pobjeda je za Islamsku zajednicu u Sloveniji, ali i za čitav grad koji je kompleksom dobio javni prostor izuzetne estetske vrijednosti, te državu koja se njime konačno upisala na dugu listu evropskih zemalja u kojima je postojanje džamija odavno neupitno. U Njemačkoj ih je, primjera radi, više od pedeset.

Iako je prvobitni plan slovenačke Islamske zajednice, nakon dobijenih dozvola, bio da džamija bude otvorena tačno stoljeće nakon postavljanja prve i dotad jedine džamije na slovenačkom tlu, u Logu pod Mangartom, srušene poslije Prvog svjetskog rata, završni detalji na Islamskom vjersko-kulturnom centru dorađivani su sve do maja, a svečano otvorenje planirano za juni do daljnjeg je odgodila epidemija koronavirusa. Ništa zato, jer je kompleks već nekoliko mjeseci u upotrebi, vjernici se uz maske i mjere predostrožnosti okupljaju u prostoru za molitvu kapaciteta 1.400 vjernika, predvođeni muftijom Nedžadom Grabusom, a svi drugi posjetioci svakodnevno mogu posjetiti kompleks, osvježiti se u restoranu Behar ili naprosto prošetati trgom i vrtom koji se prostire na više nivoa.

Projekt Matije Bevka i Vase J. Perovića, koji je 2012. godine pobijedio između 44 prijedloga prijavljenih na natječaj, od kojih je 28 bilo iz Slovenije, a 16 iz inostranstva, tako već diše punim plućima i plijeni svojom elegancijom. Izvana jednostavna bijela kocka od betona, čelika i stakla, ljubljanska džamija u svojoj unutrašnjosti krije veliku plavu kupolu koja strop čini lakim i podražava povezanost građevine s nebeskim svodom. Riječ je o jednoj od najsavremenijih, a gotovo zasigurno prvoj pametnoj džamiji u Evropi: uz pomoć aplikacije na mobitelu ovdje je moguće otključati vrata, upaliti svjetlo i podesiti temperaturu.

Bevk i Perović osigurali su i da građevina bude pasivna, baš kako to nalaže gradnja za 21. stoljeće. „Željeli smo napraviti projekat koji je uronjen u tradiciju ali istovremeno i savremen, dakle svojevrsni hibrid tradicionalnih islamskih vrijednosti i savremenog svijeta, integraciju islamske vjerske zajednice i slovenačkog društva. Zato smo ga zamislili kao kompleks s jasnim identitetom, koji nije zatvoren: ako obilaziš islamski centar, ne moraš nužno obići i džamiju. Kompleks se otvara prema gradu i to na prvi pogled. Podijeljen je na šest odvojenih jedinica, zdanja, koje su ovlaš povezane, a u sredini je javni prostor. Gdje god stojite pred džamijom, otvara vam se makar jedan pogled ka gradu“, pojasnio je idejnu osnovu projekta arhitekt Matija Bevk.

Izazov za arhitekte bila je i parcela na kojoj je džamija na kraju zaživjela, a koja nije pravilnog oblika i nalazi se pored željezničke pruge u degradiranom području grada, iako u neposrednoj blizini centra. Uređenjem ne samo zdanja, već i parka koji okružuje kompleks, a u kojem su posađena stabla voćki i koji je dopunjen i elementom vode, značajnim u islamskoj arhitekturi, derutno gradsko područje dobilo je novi potencijal. „U blizini će uskoro biti izgrađen novi poslovno-stambeni kvart Parmova, koji bi, zajedno sa Željezničkim muzejem, mogao otvoriti prostor za nastanak novog kulturnog centra Ljubljane. Projektom islamskog centra prije svega je otvorena mogućnost za revitalizaciju tog dijela grada“, pojasnio je dalekosežnije posljedice nastanka nagrađenog projekta arhitekt Bevk.

Po uzoru na bosansku arhitektonsku tradiciju

Bevk je medijima pojasnio i da su pri osmišljavanju centra nastojali ugledati se na bezvremenu tradiciju islamske arhitekture iz naših krajeva, a ne, kao što je to danas običaj u Evropi, kopirati džamije iz arapskog svijeta. „Ideja džamije je ideja o osjećaju dodira s Bogom, uzdizanja ka nebu, svjetlosti, ali istovremeno i o intimnosti. Inspiracija nam je bio bosanski stil, budući da je većina pripadnika islamske zajednice kod nas bosanskog porijekla. U tom stilu smo pronašli geometrijske oblike kvadrata i kruga, a mreža kojom su objekti opasani kako bi se zakrio pogled svana i vjernicima osigurala intima pri molitvi svojevrsna je reinterpretacija mušebaka sa tradicionalne bosanske kuće. Pojednostavljenje tradicije i savremeni izraz vidljivi su i iz izbora materijala, kojih je zapravo jako malo: bijeli beton, kamen, čelik, staklo te drvo hrasta i ariša.“

Niz drvenih vrata džamije se za toplijih mjeseci može u potpunosti otvoriti i time povezati molitveni prostor s trgom. Unutrašnjost džamije je jednako minimalistična kao i vanjski izgled kompleksa, zamišljena kao čist, bijeli prostor opremljen tek s neizostavnim elementima islamskog molitvenog prostora, a prema riječima autora, najznačajnija autorska intervencija je – kupola. „Unutrašnji prostor džamije se uzdiže prema nebu, baš kao i čitava konstrukcija. Strop, obješen na vanjsku konstrukciju, već uz pomoć malih kupola naglašava povezanost s nebom, a to još jasnije podcrtava lebdeća kupola od plavog platna koja uprizoruje nebo i istovremeno je posveta čuvenoj Plavoj džamiji“, naglasio je Bevk.

Ćilim kojim je džamija zastrta je siv i ukrašen minimalističkim uzorkom, minber je drveni, a mihrab izrađen od metala, dok zidove ukrašavaju napisi iz Kur’ana. Brojni detalji o kojima je trebalo voditi računa tokom izvedbe projekta, naglašava Bevk, ponekad su ljutili izvođače radova, ali na svaki korak je trebalo pomno paziti jer bi se na takvom objektu sitne greške u nekoliko mjeseci pokazale velikima. „Baš zato što je sve bilo osmišljeno do najmanjeg detalja, kod loše izvedbe bi se vidjela i najmanja greška“, uvjeren je Bevk.

Pažnja zahvaljujući kojoj je kompleks dobio konačan izgled koji oduzima dah ne samo vjernicima i znalcima u sferi arhitekture, već i običnim, slučajnim prolaznicima, osim posvećenom arhitektonskom timu može se zahvaliti i novcu koji je naposljetku obezbijeđen za izgradnju objekta. Projekat džamije je, naime, „težak“ više od 35 miliona eura, od kojih je 28 miliona eura obezbijedio Katar, oko dva miliona došlo je iz drugih zemalja, a ostatak novca prikupili su sami vjernici u Sloveniji kojih je, prema navodima muftije Grabusa, danas oko 80.000, što je par procenata populacije Slovenije.

O arhitektonskoj vrijednosti objekta možda najbolje svjedoči komentar likovnog kritičara Braneta Koviča, koji je naveo da je islamski centar „jedina zaista reprezentativna arhitektura nastala u trideset godina nezavisne Slovenije“. Sve drugo nastalo u tom periodu može se podvesti pod obnove, izgradnju stambenih zgrada, te ambiciozne projekte koji nikad nisu dovršeni. Praktična i simbolična vrijednost centra za slovenačke muslimane je jasna, ali je dodatna, a vrijeme će, nadamo se, pokazati, i najvažnija vrijednost islamskog centra ona koju on daje slovenačkom društvu.

Društvu čiji progresivniji i otvoreniji dio, osjetljiv na probleme izbrisanih, radnika, migranata i drugih deprivilegovanih društvenih skupina u trenutku dok ovaj tekst nastaje, svakog petka, na ulicama protestuje protiv desničarske, korumpirane vlade Janeza Janše, islamski centar svojevrstan je poklon u imenu bolje budućnosti. Budućnosti u kojoj će svoje istinsko mjesto i topli dom u Sloveniji imati svi oni koje desničarska retorika nije štedila: državljani bivših jugoslovenskih republika, muslimani, tamnoputi tragači za boljim životom na tlu Evrope. Ta bolja budućnost možda je već počela – dodjelom glasovite Plečnikove nagrade vjerskom objektu koji nosi poruku suživota.