Piše i ilustruje: Irena Sladoje, bh. umjetnica

Ja treba da napišem priču? Ja?! Silna i presilna, ja?

Oni me pitaju, oni ne znaju, ma ni ne slute da mi je, već neko vrijeme, pao sat u bunar. Prvi put me neko pita, ljubazno me pita, a meni drago i sve mi nešto milo, sve mi nešto toplo oko srca. Neko misli da znam, neko misli da umijem, neko me čita. Neko moj, iz moje zemlje, iz moga grada, iz mog vilajeta. I ja hoću, i ja mogu, i ja želim. Zabacim tako udicu i čekam. A, a, ma jok. Strpljivo čekam, ali tc. Izgleda da neće. Neće priča van. Ne da se, ne grize, ama ta čak ni ne trza. Ja opet zamahnem, a ona ništa. Ni traga, ni glasa joj. Kao da je zauvijek nestala. Sve ravno, ništa živo ne talasa. Cakli se površina kao ogledalo i ja lijepo vidim sebe u odrazu, tupavu i glupavu, kako zurim u prazno.

Gdje da baš sad zakažeš, velim sebi. Kako sad, majku mu? Zar baš sad da sve odjednom nestanu! Zabaci dalje, zabaci dublje, hitni daleko! Nanišani tamo ka djetinjstvu. Tamo je zanimljivo, tamo je sigurno bistro. Možda tu nešto uloviš. Tu je zicer, tu u čistoj vodi, tu je svježe, tu je lepršavo… Dobro, rekoh sebi nakon nekoliko pokušaja, nije strašno, dešava se i najboljim pecarošima a kamoli početnicima. Tješim se tako, a panika me već uveliko hvata. Ne odustajem ja tako lako, mislim se dok samu sebe kuražim.

Zamahnem ponovo i računam na struju. Ona će me odvući nizvodno, kontam, tu možda na nešto nabasam. Ispod nekog kamena se sigurno sakrila neka, makar mala, majušna priča. Hm, ali onda se sjetim da tu moja priča sigurno ne stanuje. Ona garant sada pliva uzvodno, meni u inat, a tu se teško peca i ta se priča još teže ispriča. OK. Sad znam. Nema sa njom šale. Naoružam se svim mogućim i nemogućim mamcima, navučem gumene čizme, one do iznad koljena, i zagazim u blato. Jer ja pecam sada k'o sumanuta. Ma, k'o luda mašem štapovima i šarenim mamcima. Pecam i u rijeci, i u moru, i u jezeru, ma i bara može. Što? Šta fali bari? Baru nikada ne treba potcijeniti. Tako spremna, tiho da ih ne preplašim, u čizmama stojim. Ni ne dišem. Samo čekam.

U mulju možda leži neka somčina od priče. Ko zna šta se tu sleglo, nataložilo i skrilo? Tu sigurno čovjek može uhvatiti kapitalca, ono, baš da svi klecnu kada pročitaju. Ma, tu garant drijema prava, brkata priča. Ali, gle, opet ništa! Priča čvrsto u mulju spava. Dobro uhranjena i udobno zavaljena, hibernira, pa moglo bi se reći da čak i uživa. Dobro, polako, znam. Stoji to i meni u glavi. To da treba da napišem priču, i to da me poziv obradovao, i to da me rok pritišće… Ali, nešto me, zaboga, tjera dalje od pera. Nešto je tu čudno. Nešto je tu kako ne treba. Tja, pa to je moj đavo! On mi ne da! Kako se prije nisam sjetila! Znam ga. Kurvin sin sabotira. Eto, baš sad kad treba. Baš sad kad mi je drago. Baš sad kad mi je milo. I zalud mi udica, znam ga, ne pomaže mi tu nikakav mamac.

Tišina i praznina se prosule, sve je gluho, kao u gluhoj zimskoj noći. I ja ćutim, baš kao riba, osjećam ambis strašni, i nigdje baš ni slovce da se zakači. Sad već uveliko bacam džinovske ribarske mreže i pecam uporno. Bez prestanka, i noću pod reflektorima i danju uprkos maglama. Sad sam već otisnuta ka pučini, po dalekim morima, sukobljena buri i oluji, ja je izazivam, ja je provociram… Uzalud.

Želja mi je toliko golema, da bih čak da raspletem ili oporim neku svoju staru požutjelu priču. Pa da od nje razvezem ganc novu, onako, taze kao ispod čekića. Pa eto, ja bih u očaju i da nešto recikliram. No, dobro! Šta sad? Pa reciklaža je danas moderna. Mogla bi to biti, recimo, jedna ekološka priča. Biorazgradljiva, sva onako fensi i lako svarljiva. I to baš za magazin, i to baš za naš magazin, i to baš u našoj zemlji, i to baš ja! Baš, lično ja. Baš, silna i presilna ja, sa svojih par mišjih koraka. Ali, avaj! Ništa, pa ništa. Nul, nada, zero.

A, htjela bih, moram priznati, kad su me već zamolili, kad su me već ljubazno pitali, eto priznajem, htjela bih, ne samo da je upecam, već i da bude zlatna! Ja bih, da kad zamahnem i ona se zakači, da iskoči visooooko, i da se zakoprca i dok se koprca da zasvjetluca. I da je mala, i da je kratka, i da je slatka. Te najviše volim. I da se čuje kako udara po površini vode k'o dječje ručice po plićaku. Da je onda nježno dohvatim, zaklopim oči, na trenutak posudim, poljubim i pustim.

Eto, to bih htjela. Jer mi je milo. Jer mi je drago. Za nekog tamo mog. Iz moje zemlje, iz moga grada, iz mog vilajeta.

Irena Sladoje, umjetnica

O autorici:

Rođena u malom srednjobosanskom gradiću, ljeta gospodnjeg 1976. To da joj je mamu porodio doktor crnac sa Mauricijusa, smatra najzanimljivijim dijelom svoje biografije. Živi i radi gdje je vjetar odnese, a obično je nosa po raznim zabitima, našim i onim tuđim, svjetskim.

Radi i živi jer su je naučili da tako treba. Piše i bavi se umjetnošću, zato što mora.