Ingmar Bergman: Pečat na filmskoj umjetnosti

Stoljeće od rođenja Ingmara Bergmana, jednog od najvećih filmskih umjetnika svih vremena, obilježeno je u Sarajevu programom „Ingmar Bergman: 100 godina“. Zahvaljujući tom programu, publika je imala priliku upoznati švedskog filmskog, televizijskog i pozorišnog reditelja i scenaristu kroz filmove, izložbu s detaljima iz njegovog života, predavanje, interaktivnu instalaciju…

Život i djelo trostrukog oskarovca, autora desetak antologijskih filmova i filmske ikone u Sarajevu su izazvali ogroman interes publike.

Djetinjstvo

Drugi od troje djece, Ernst Ingmar Bergman rođen je 14. jula 1918. godine u Uppsali, sjeverno od Stockholma. Njegov otac bio je Erik Bergman, konzervativni župnik sa strogim idejama o roditeljstvu. Majka mu je bila Karin Bergman, po struci medicinska sestra. U različitim prigodama Bergman je govorio o svom odgoju kao strogom, s povremenim trenucima nježnosti, intime i ljubavi. Tokom cijele karijere pratio ga je nadimak „dirigent demon“, nadimak koji je dobio kada je radio na svojoj prvoj produkciji. Bila je to Sutton-Vaneova „Outward Bound“.

Djelo „Smrt nije osloboditelj“ Bergman je napisao u programskim bilješkama za svoj amaterski debi, u kojem je također igrao ulogu smrti. Glasine o njegovom rigoroznom režimu na probama, njegovom neprimjerenom izražavanju i plahovitoj naravi brzo su se širile, i to je dovelo do nadimka „dirigent demon“. Bilo je to u vrijeme kada je počeo raditi u pozorištu Mäster Olofsgården u Stockholmu (1938). Iako mu je karijeru obilježio film, pozorište je bilo njegova velika ljubav. U razgovoru s Marie Nyreröd, autoricom dokumentarnog filma „Bergmanov otok“, koji je sarajevska publika također imala priliku vidjeti, govorio je o svojoj nespremnosti za prestanak rada.

„Kada je riječ o pozorištu, mnogo je gore. Mnogo sam više privržen pozorištu nego  filmu. Tako bih volio nastaviti s pozorištem. Ali znam da neću.“

To su samo neki detalji koje je publika imala priliku saznati u programu „Ingmar Bergman: 100 godina“, održanom od 1. do 4. novembra u kinu Meeting Point, u organizaciji Ambasade Švedske u BiH u saradnji sa Švedskim institutom, Obala Art Centrom i kinom Meeting Point.

Djelo

Program je obuhvatio projekcije tri njegova igrana filma – „Ljeto s Monikom“ (1953), „Persona“ (1966), „Jesenja sonata“ (1978), zatim dokumentarni film Marie Nyreröd „Bergmanov otok“ (2006), izložbu s brojnim detaljima o njegovom životnom i profesionalnom putu koji obuhvata oko 60 filmova za kino i televiziju, 172 pozorišne produkcije te oko 300 zapisa, kao i interaktivnu filmsku instalaciju s 32 rijetko viđena video isječka.

U sklopu obilježavanja ovog jubileja, predavanje je prvog dana programa održala švedska novinarka specijalizirana za kulturu Anna Håkansson. U svom predavanju na temu „Bergman i rodni identitet“ Håkansson je, uz analizu ženskih likova u Bergmanovom bogatom stvaralačkom opusu, naglasila i kako on svojim likovima daje snažno simboličko značenje, ruši tabue i propituje norme. Propituje tajne ljudske duše i pomaže nam da je shvatimo.

Domovina

S rodnom domovinom imao je zanimljiv odnos – kulminacija je bila 1976. godine, kada ga je policija uhapsila usred probe predstave „Ples smrti“u Kraljevskom dramskom pozorištu, optuživši ga za utaju poreza. Pokazalo se da je nedužan (istraga je uskoro prekinuta), ali je u javnosti postao označena osoba. Bergman je doživio nervni slom, a nakon kratkog boravka u bolnici napustio je zemlju i otišao u Njemačku, gdje je proveo nekoliko godina u dobrovoljnom izgnanstvu. Godine 1982. vratio se u domovinu.

Filmovi

Jedan od njegovih najpoznatijih filmova„Sedmi pečat“ premijerno je prikazan 1957. O produkciji je rekao: „Bolje je napraviti ovo nego lošu komediju. Boli me briga za novac.“Film je osvojio specijalnu nagradu žirija u Cannesu i nominiran je za Zlatnu palmu. Za Oskara je prvi put nominiran 1960. i bit će nominiran još osam puta. Iako nikad nije osvojio nagradu za najboljeg režisera ili najboljeg scenaristu, tri njegova filma osvojila su Oskara za najbolji film na stranom jeziku: „Djevičanski izvor“ 1960, „Kroz tamno ogledalo“ 1961. i „Fanny i Alexander“ 1983. godine. Film „Fanny i Alexander“ dobio je četiri Oskara od šest nominacija. Sven Nykvist dobio je Oskare za najboljeg snimatelja filmova „Krici i šaputanja“ i „Fanny i Alexander“, koje je Bergman režirao. Povodom 50. godišnjice Festivala u Cannesu Bergmanu je dodijeljena nagrada „Palma svih palmi“ za njegov sveobuhvatan rad u filmu. Njegova kćerka Linn Ullmann primila je nagradu u njegovo ime u prisustvu 28 prethodnih pobjednika. Iz rada na filmu povukao se u decembru 2003, nakon filma „Saraband“.

Kraj

Ženio se pet puta. Za života je objavio tri autobiografije, koje su ostale u sjeni njegovog filmskog rada: „Laterna magica“ (1987), „Slike: Moj život na filmu“ (1990), „Tri dnevnika“ (2004).

Mali otok Fårö u Baltičkom moru otkrio je 1961. godine, kada je tražio mjesto za snimanje filma „Kroz tamno ogledalo“. Kada je snimao film „Persona“ 1961, na tom je otoku pronašao parcelu i izgradio kuću. Od 2003. na tom jeotoku živio stalno. Tu je izgradio potpuno funkcionalan studio, snimio šest filmova i jednu televizijsku seriju.Umro je u svom domu na Fåröu 30. jula 2007. u dobi od 89 godina i pokopan na groblju crkve Fårö 18. augusta 2007. nakon privatne ceremonije.Njegova je želja bila da se na njegovom sprovodu svira saraband iz Bachove violončelističke zbirke br. 5. Zvuči kao odjek iz njegovog posljednjeg filma „Saraband“.