Ines Tanović rođena je u Sarajevu 1965. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti, Odsjek dramaturgija. Članica je Udruženja filmskih radnika Bosne i Hercegovine od 1988. Zajedno s ocem, Sejfudinom Tanovićem, u Sarajevu je 1991. osnovala producentsku kuću „Dokument“. Sada je vodi zajedno sa svojim suprugom i producentom Alemom Babićem. Odnedavno je vršilac dužnosti direktorice Filmskog centra, što je bio povod za naš razgovor.

Ines Tanović nije slučajno u svijetu filma. Tu je po svom rođenju, svojim genima i vokaciji. Filmski centar se nalazi u Dženetića čikmi, gdje je nekad bila filmska montaža koja se zvala Mala Sutjeska. Upravo tu je bio njen prvi susret s montažom, jer je njena mama, koja je 1965. došla iz Berlina u Sarajevo, gdje se Ines i rodila, odmah ušla u svijet bh. filma i počela montirati dokumentarne, kratke igrane filmove. Ines je u prostor sadašnjeg Filmskog centra došla u kolicima kao beba, a sada sjedi na tom istom mjestu kao v. d. direktorice Filmskog centra.

Piše: Duška Amidžić
Foto: Zoran Lešić

Odnedavno ste vršilac dužnosti direktorice Filmskog centra. Filmski centar je do sada bio više muzej a manje institucija u kojoj se čuva, arhivira i prezentira bh. film.

Filmski centar je formiran odlukom Vlade 2009. godine kako bi bio spašen filmski arhiv svih bh. reditelja, autora, filmskih radnika, koji je nastajao od pedesetih godina pa do početka agresije na BiH. Inicijativa tadašnjeg federalnog ministra kulture bila je da se na taj način Sutjeska film spasi od privatizacije. Svjesni smo toga da su u regiji takvi slični studiji za proizvodnju filmova, kao što je Avala film ili Jadran film, bili, u tom nekom tranzicijskom periodu, privatizovani i filmsko blago tih država je jednostavno došlo u ruke privatnih tajkuna. Da se to ne bi desilo ovdje, osnovan je Filmski centar i filmski fond je na neki način spašen, ali su ostali mnogi problemi. Moram priznati da je namjera bila dobra, međutim u startu nije bilo riješeno finansiranje Filmskog centra, tako da već preko dvanaest godina imamo problema sa finansiranjem. Osnovani smo kao nasljednici Sutjeska filma, Bosna filma i Studio filma, i u svom depou u vlasništvu imamo osamdeset igranih filmova i preko pet stotina dokumentaraca. To su najznačajnija djela bh. a i jugoslavenske kinematografije, to su djela koja su osvajala Zlatne arene i bila poznata u regiji i izvan naše zemlje. O tom blagu se momentalno niko ne brine, osim Filmskog centra, i to je zapravo nešto što je mene ovdje dočekalo. Iznenadilo me da su svi filmovi i dalje u istom depou gdje su se nalazili i prije rata, u Filmskom studiju Jagomir u Nahorevu, koji je uništen tokom granatiranja. Samo zahvaljujući entuzijazmu tadašnjih radnika ti filmski depoi su spašeni, stavljeni u jedan manji objekt i od tada čekaju dvadeset i pet godina da se neko njima počne ozbiljno baviti. Filmovi se nalaze u neuslovnim prostorima, koji nikako nisu dobri za filmsku traku. Još jedna velika prepreka za nas kao filmski centar je ta što se većina kopija filmova nalazi ili u Jadran filmu ili u Avala filmu, odnosno sadašnjoj Jugoslovenskoj kinoteci, i nemamo mogućnost da ih izuzmemo iako imamo prava. Morali bismo platiti ogromne troškove za dugogodišnje čuvanje arhivske građe, tako da to spada u neki viši nivo komunikacije između država, a ja mislim da će to ići kao pitanje sukcesije. Naši filmovi se sada nalaze na starim, istrošenim trakama, pozitivi, negativa nemamo. Uglavnom su to kopije na trideset petici, koje nemamo na čemu da gledamo i da provjerimo šta je na kojoj kopiji. Za to bismo morali imati ili dobar projektor ili montažni sto.

Koje zadatke ste postavili pred sebe?

Moj osnovni zadatak je sačuvati filmsku građu od daljeg propadanja i zatim je pokušati digitalizirati kako bi bila pristupačna novim generacijama. Mi svi znamo te filmove s YouTubea, televizije, ali to nije pravi način tretiranja filmske građe. Trebamo imati sistem, prije svega objekt koji će zadovoljavati sve uslove i u kojem će ta građa biti arhivirana i na pravi muzeološki način sačuvana od daljeg propadanja. Drugi nivo je da se građa pregleda i popiše kako bismo vidjeli šta zapravo imamo. Nebrojene role, filmske trake preko trideset godina nemaju čak ni kutije. Treća stvar je da tu građu na neki način digitalizujemo, da je pretvorimo u formu koja je danas jedina moguća za manipuliranje i gledanje. Pokušat ću uvjeriti one koji brinu o kulturi, ministre i premijere, da prihvate da je filmsko blago jednako važno kao i neke druge stvari u državi, odnosno čak i važnije u pogledu identiteta i kulturnog blaga i naše istorije, i da u to treba uložiti. Prije svega spasiti od daljeg propadanja, pa onda dalje staviti u upotrebu.

U obilasku muzeja vidjeli smo da je osim postavke izložbe „Valter brani Sarajevo“ otvoreno i kino…

Ekskluzivna stvar koju ovim intervjuom prvi put najavljujemo je otvaranje free kina „Valter“. Moja ideja je bila da ovi fenomenalni filmovi koje sam zatekla ovdje i koje znam još iz svog djetinjstva i odrastanja u filmskoj porodici budu prikazani publici. Moje kolege su prije mog dolaska uspjele da taj ogromni filmski fond prebace u format koji se može gledati. To ćemo sada koristiti da mladim ljudima, naročito studentima akademija, ali i svim ostalim zainteresovanim ljubiteljima filma omogućimo da vide šta to imamo u svom depou. Ovo kino će biti besplatno i jednom sedmično ćemo imati projekcije u terminu koji ćemo utvrditi. Svi zainteresovani će moći doći da vide to blago, za koje smatram da je neprocjenjivo.

Imate li planova da publici i na drugi način prikažete to što imate u svojoj arhivi?

U svakom slučaju, interes za ove filmove je veliki, posebno zato što nam se javljaju vlasnici VOD platformi, naročito iz regiona. Oni ove filmove uzimaju da prikazuju kao Video on demand (VOD). To znači da publika traži specifičan film i da ga dobije za određeni iznos. Trenutno o tome pregovaramo, ali nažalost, osim trinaest filmova koji su digitalizovani u proteklom periodu na pravi način, svi imaju jako loše kopije i nisu adekvatni za prikazivanje iako postoji veliki interes. U posljednjih šest mjeseci trudili smo se da popišemo filmove, odnosno da napravimo pravi katalog filmova koje imamo i prijavili smo ga u program Locarno Film Festivala koji se zove Naslijeđe (Heritage). Oni su ga prezentovali među onima koje preporučuju i to je donijelo dobar feed back, npr. iz Kine su se javili festivali koji su jako zainteresovani da prikažu neke od tih filmova. Naš najveći problem je što filmovi nisu titlovani na engleski, tako da u ovom momentu radimo prevod. Prvo skidamo dijalog liste, pa prevodimo na engleski i onda titlujemo. Ako izaberu te filmove, trebamo poslati najprofesionalniji format, a to je dcp, koji se u Sarajevu ne radi, tako da moramo tražiti nekoga u Zagrebu ili Beogradu ko će uraditi dcp. Na taj način ćemo jedino doći u fazu da taj film prezentujemo negdje vani. Znači, interes postoji, a mislim da će vremenom biti sve veći jer ovi filmovi su svjedoci jednog vremena iza Drugog svjetskog rata, jednog društva koje je za ove mlade generacije nešto poput naučne fantastike. Mislim da bi bilo sjajno da mladi ljudi pogledaju ove filmove, naročito dokumentarce.

Planirate li uskoro nešto raditi u Sarajevu, npr. izložbu, prezentaciju, kako biste privukli ljude koji ne znaju mnogo o Filmskom centru?

U novembru ćemo otvoriti izložbu fotografija sa snimanja filmova. Projekt radimo s Historijskim muzejom BiH. Partner nam je i Arhiv BiH, a već smo se obratili i starim filmskim radnicima kako bismo njihove fotografije koje čuvaju prezentirali na izložbi čiji kustos će biti historičarka Elma Hašimbegović. Veoma se radujem tome jer ćemo napraviti koncept izložbe tako da pokažemo nešto što je bilo prije, ono što je sad, a i viziju budućnosti Filmskog centra. U našem vlasništvu imamo i mnogo zemlje u sklopu bivšeg studija Jagomir i mislim da ćemo napraviti javnu raspravu o tome šta bi u tom prostoru trebalo biti, koje su potrebe savremene kinematografije, savremene proizvodnje filma i produkcije, kako bismo, eventualno, napravili studio koji bi zadovoljio potrebe produkcije u BiH. Već smo dobili desetak idejnih projekata koje su napravili studenti IUS fakulteta arhitekture, pod mentorstvom prof. Adija Čorovića, s kojima sam radila i koji su za svoj magistarski rad dobili zadatak da naprave idejne projekte za filmski studio. Te projekte smo dobili u vlasništvo i prezentovat ćemo ih publici. U isto vrijeme smo radili i sa studentima četvrte godine Akademije likovnih umjetnosti, koji su nam uradili prijedloge za logo. S njihovim profesorom, Bojanom Hadžihalilovićem izabrali smo rješenje studentice Amine Varupe. Napravili smo i novi logo za free kino „Valter“. Muzej „Valter brani Sarajevo“ sam preimenovala u Muzej bh. filma jer smatram da bh. film zaslužuje takvu instituciju. Radit ćemo na razvoju Muzeja, na postavkama, traženju odgovarajućeg prostora s obzirom na to da je ovdje samo administracija i da je prostor suviše mali za muzej. Znači, razvojni planovi Filmskog centra su: Muzej bh. filma, free kino „Valter“, razvoj studija na Jagomiru i, naravno, digitalizacija i očuvanje starih filmova.

Pred Vama je očigledno mnogo posla na razvoju Filmskog centra. Ali i pored toga i dalje radite kao rediteljica i producentica filmova. Dva velika filma su iza Vas; „Naša svakodnevna priča“ i „Sin“, kojim je otvoren 25, jubilarni SFF.

S drugim filmom čovjek ima veću odgovornost i strah, pogotovo kad prvi film dobro „prođe“. Film „Sin“, odnosno projekt, uradila sam iz potrebe da se bavim temom usvojenog djeteta i djeteta koje ima problem identiteta u jednoj porodici. U Los Angelesu nismo dobili finansiranje nego nagradu za najbolji projekt, što je bio još jedan znak da sam na dobrom putu. Generalno, imali smo jako puno partnera i uspjeli smo sklopiti finansijsku konstrukciju iako je film bio puno zahtjevniji u smislu troškova u odnosu na prethodni film, a od naše fondacije smo dobili skoro isti iznos sredstava kao za prethodni film. Taj mali budžet koji smo dobili je trebalo povećati kako bih mogla napraviti film kakav sam željela. I to je uvijek problem autora, koliko želi da prihvati kompromise da bi mogao doći do filma. Međutim, moja karakteristika je da ne pravim kompromise i idem isključivo prema onome što mene zanima kao autora. Bilo šta da radim to je iz lične potrebe, a ne da bih zadovoljavala standarde ili očekivanja. Napravila sam film kakav sam htjela i stojim iza njega. Ne bih zamijenila ni jednu jedinu tačku u njemu. To je bila moja istinska potreba da se tim bavim na način na koji sam se bavila i jako sam ponosna što sam uspjela da za devetnaest dana snimim tako veliki film a da ljudi kada ga gledaju ne mogu vjerovati da je budžet bio tako mali iako se povećao zahvaljujući učešću partnera. Ali te pare ostaju kod njih, a ljudi zapravo ne znaju kako se budžeti rade. Upravo iz tog razloga bio je i produkciono jako zahtjevan.

Ova 2020. nam ne ide naruku, vjerujemo da je utjecala i na promociju filma jer niste u mogućnosti putovati, prisustvovati festivalima. Kako planirate dalju prezentaciju filma?

I pored svega, film je prikazan na preko dvadeset festivala. Mnogi su otkazani, tako da je prikazivan manje nego što je planirano. Najviše mi je žao da nismo uspjeli otići na jednomjesečnu turneju u Ameriku. „Sin“ je trebao biti prikazan na Festivalu bh. filma u New Yorku. Bili smo pozvani u Cincinnati i u Los Angeles. Žao mi je što nisam imala priliku provjeriti reakcije, emocije koje izaziva, kao što sam to mogla sa prošlim filmom. Komunikacija s publikom je nenadoknadiva i nezamjenjiva. Ipak je bio prikazan na puno festivala, a otkupljen je za HBO, što mi je veoma drago. Čeka se kino distribucija koja se u ovom trenutku ne može završiti kako bi se mogao početi prikazivati na HBO-u.

Planirate li neke nove projekte?

Kad god završim neki film, kažem sebi da sam mazohista i da dalje neću ulaziti u to jer baviti se filmom u BiH je autorski mazohizam. Dobijate neznatnu sumu novca, a i dalje se želite baviti filmom. Onda prođe neko vrijeme i ponovo dobijem potrebu da ispričam neku priču, tako da već radim drugu, treću verziju nekih scenarija. I u vrijeme lockdowna jasno se vidjelo da je jedini čovjekov izlaz umjetnost. Uvijek se neke druge kao postavljaju kao prioritet, a kad smo se zatvorili vratili smo se knjigama, filmovima, serijama, izložbama, prirodi, svemu onome što je nadogradnja, zapravo čovjekova istinska potreba. Nadam se da će iz ovoga ljudi koji odlučuju o tome shvatiti da u umjetnost treba ulagati da bi ljudi imali bogatiji život.