Piše: Duška Amidžić
Foto: Privatna arhiva
Glumac, predavač na Akademiji scenskih umjetnosti, plesač, koreograf, čovjek širokog osmijeha i pozitivne energije koja vas ne ostavlja ravnodušnim. Emir Fejzić je završio Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i nema namjeru napuštati voljeni grad. Proglašen je najboljim studentom odsjeka za glumu u 2007/2008. akademskoj godini za ulogu gospodina Martina u ispitnoj predstavi “Ćelava pjevačica”. Kao glumac angažovan je u projektima Narodnog pozorišta u Sarajevu, SARTR-a, Kamernog teatra 55, East-West centra, MESS-a, THE/ARTO produkcije, Bellartea, Altteatra, Kazališta ITD Zagreb te u filmovima Nevzeta Kaya, Jasmile Žbanić i Nedžada Begovića, kao i u serijama „Lud, zbunjen, normalan“ i „Bez rizika“. Dobitnik je nagrade „Glumac godine“ Dramskog i dokumentarnog programa BH radija 1 2011. godine. Kao saradnik za scenski pokret i koreograf angažovan je u projektima East-West-a centra, Pozorišta mladih u Sarajevu, Narodnog pozorišta Zenica, SARTR-a, Filter produkcije, Altteatra i Narodnog pozorišta Republike Srpske. Predaje na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u zvanju docenta na predmetu Ples.
Korona ga nije zaustavila u radu. Nedavno smo ga gledali u plesnoj predstavi „Svi marš na ples“ u okviru Balkan Dance Projecta. “Ples u čovjeku postoji kao vrsta potrebe. On je povezan sa spontanošću i unutarnjom oslobođenošću, pa može biti stimulativan i katarzičan“, rekao nam je Emir u razgovoru za Urban magazin. Ipak, on je prije svega glumac i kako i sam kaže „sve što radi, radi kao glumac“.
S obzirom da Vam je, pored glume, fizički teatar i ples veoma blizak, počet ćemo s posljednjom predstavom u kojoj ste bili jedan od učesnika. Riječ je o Balkan Dance projektu pod nazivom „Svi marš na ples“ izvedenom u Domu mladih, početkom maja ove godine…
Predstava „Svi marš na ples“ je jedna od uzbudljivijih avantura koja mi se desila u posljednjih nekoliko godina. Balkan Dance Project je međunarodna plesna platforma koja okuplja mlade, uspješne i perspektivne koreografe, plesače i druge umjetnike iz: Bosne i Hercegovine, Makedonije, Slovenije, Srbije i Hrvatske. Ja sam gledao njihovu predstavu „Balkan Dance Project Vol.3“ i bio sam oduševljen igračima i energijom koju su prenijeli na mene. Poslije predstave sam otišao da se upoznam s cijelom ekipom predstave i, kao zaluđeni fan, nisam se odvajao tu cijelu noć od njih. Poslije sam izrazio želju da igram s njima u predstavi i čim se ukazala prilika za to pozvali su me i krenuli smo sa stvaranjem „Svi marš na ples“. Od svih plesača sam mnogo toga naučio, ali najviše koristi sam imao u radu s koreografom Igorom Kirovom. Sve ono što sam od njega u radu pokupio, naučio i vidio mogu primijeniti na rad sa svojim studentima i novim predstavama koje se bave plesom i pokretom. Plesna predstava „Svi marš na ples“ uvodi nas u eklektični izmaštani svijet u kojem pjesme kultnog ex-Yu benda Bijelo dugme postaju osnova za pričanje priče o jednom vremenu i jednoj generaciji. Kako je tema većine pjesama Bijelog dugmeta ljubav, tako ne možemo pobjeći od činjenice da je okosnica ove predstave upravo ljubav i ljubavni odnosi, od onih za kojim se žudi do onih koji se žive i onih koji su na izdisaju ili pripadaju nostalgičnoj refleksiji njihovih junaka. Inspiraciju za atmosferu predstave pronašli smo u spotovima benda – energičnim, razigranim, potpuno u duhu svjetskih trendova na rock sceni. Radujem se repriznim igranjima ove predstave jednako kao i druženju a ekipom predstave.
Oslobađa li vas savremeni ples u smislu izražavanja vlastite kreativnosti i slobode izražavanja kroz pokret…
Ples oslobađa sve ljude, samo se treba prepustiti ritmu i uživati u plesu… Jer ples nas oslobađa od stresa, to je naučno dokazano… I mami nam osmijeh na lice. Ja se bavim i glumom i pedagogijom i plesom i pokretom – i u svemu čime se bavim pokušavam biti kreativan i težim ka umjetničkoj slobodi. Sigurno da je ples najbliži tome… U svojim počecima ples je bio motorička reakcija na određene emocije, na pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju. Ples u čovjeku postoji kao vrsta potrebe. On je povezan sa spontanošću i unutarnjom oslobođenošću, pa može biti stimulativan i katarzičan.
Voli li publika savremeni ples? Ima li on zasluženo mjesto u bh. kulturi?
Publika će gledati ono što joj se servira i ono za šta je zainteresujemo… Ne možemo očekivati da postoji publika za tu vrstu predstava u Sarajevu ako kontinuirano ne radimo na novim plesnim produkcijama. Publika se odgaja, potrebno je mnogo vremena da se stvori jedna kritična masa koja će postati ljubiteljima savremenog plesa. Pošto rijetko imamo priliku da gledamo plesne predstave u Sarajevu, stvaranje publike za plesnu scenu ide sporije. Ali kad god se pojavio pokušaj stvaranja plesne scene publika je to objeručke prihvatila, kao što su predstave „Odette i Odil“, koje su radile Amila Terzimehić i Ena Kurtalić, MESS predstava „Sjećanje Kamena“, ili ovo što trenutno radi Balkan Dance Project.
Dakle, ni korona Vas nije „pomakla“ sa scene… U vrijeme pandemije gledalli smo Vas u Pozorištu mladih, u predstavi „Ništa nas ne smije iznenaditi“…
Ima jedna replika u predstavi koju mnogo volim: „Ništa nas ne smije iznenaditi, a sve nas je, jebi ga, iznenadilo.“ Kad je bilo najteže, mi nismo odustajali i istrajali smo u tome da završimo predstavu iako je dosta stvari bilo protiv nas. Zanimljivo je da je Aleš tekst za ovu predstavu napisao prije pandemije (kao da nam ju je naslutio (smijeh ). Zanimljivi svijet Aleša Kurta je nešto čemu sam se divio a i uživao u isto vrijeme. Radili smo naporno, vježbali i kao da smo se radom borili protiv korone i pobijedili je.
Pored učešća u projektima drugih reditelja i koreografa, iza, a vjerujemo i ispred sebe, imate i autorske projekte…
Trenutno radim na jednom autorskom projektu koji bi trebao biti ujedno i moj magistarski rad, ali o tome kad projekat ugleda svjetlo dana. Danas je sve neizvjesno, zato je najbolje biti oprezan i strpljiv i govoriti samo o projektima koji će se sigurno ostvariti.
Jeste li ikada neki od svojih projekata uspjeli prebaciti na online platformu… Ako jeste, je li ta promjena bila teška?
Nisam ništa prebacio na online platformu… Čak i nastava koju smo bili primorani raditi online činila se u nekim trenucima nemogućom.
„Dame biraju“, predstava za koju je definitivno uvijek bilo „viška“ publike, ne samo u Sarajevu nego i u svim drugim gradovima i zemljama u kojima ste igrali. Zašto? Šta je to što je čak i one koji nisu pretjerani ljubitelji pozorišta privuklo?
„Dame biraju“ je najbolja stvar koja mi se desila u karijeri. Taj projekat mi je donio prijatelje za cijeli život, a to je neprocjenjivo. Publika je voli jer predstava govori o običnim ljudima i svakodnevnim problemima s kojima svi mogu da se poistovjete. Ima jedan kratki tekst koji sam napisao kao čestitku za naše dvjestoto igranje predstave: „Ukrcali smo se na ovaj brod 6. 3. 2015. godine… Plovimo nekom uzbudljivom putanjom punom uspona i padova, punom smijeha i dobre zabave, punom dobrih ljudi koji su tu jedni za druge i kad je najteže i kad je velika sreća. Stajemo na mnoge usputne stanice, neke manje ili veće luke u kojima obradujemo neke ljude, nasmijemo neke ljude, popravimo im dan…U neke se luke rado i vratimo… Jedemo neku super klopu koju sami pravimo,
sklapamo i rasklapamo sve što treba, dogovaramo se s terminima i sami sa sobom , i pijemo pivo i pričamo i pjevamo i prijatelji smo i volim ovu posadu… Nadam se da će ova naša plovidba još dugo trajati jer ne znam da li će još jedna ovakva biti u ovom životu.“ Hvala Slavenu Vidaku bez kojeg ovo ne bi bilo… Hvala ti, Slavene, za sve što si uradio za nas.
Predajete ples na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kako svojim studentima prenosite znanje i ljubav prema fizičkom teatru i plesu?
Najbitnije mi je povjerenje. Kad steknemo povjerenje jedni u druge, onda možemo da prenosimo i znanje i ljubav, i u svakom smislu da omogućimo razmjenu. Studenti vole da dolaze na moje časove i generalno nikada nisam imao problema sa studentima, ali je najbolje pitati moje studente da govore o mojoj pedagogiji.
Koliko je fizički izgled važan za glumca? Vaše fotografije su odraz muškarca koji njeguje osoben i privlačan stil odijevanja, upotpunjen Vašim šarmantnim osmijehom…
Glumac bi trebao voditi računa o svom tijelu jer je naše tijelo jedini alat za rad koji imamo. Slikar ima kist, boje, platno; muzičar instrument; glumac svoje tijelo. I ako ne pazimo na svoje tijelo, to onda govori o našem odnosu prema poslu. Gluma je i intelektualni i fizički posao, zato je jako bitno biti fizički spreman i održavati formu. Ja lično vježbam kontinuirano tri do pet dana u sedmici. Volim da izgledam odlično, prije svega sebi, jer na taj način bildam samopouzdanje. Ne pratim modne trendove, nego oblačim stvari u kojima se osjećam lijepo… Ormar mi je pun raznih modnih dodataka. Pošto se bavim javnim poslom, imam potrebu da sam stalno sređen, nikad se ne zna kad je trenutak za dobru fotografiju.
Radili ste u svim sarajevskim pozorištima, ali ni u jednom niste profesionalno angažovani. Je li ta sloboda Vaš izbor?
Po završetku studija ponuđeno mi je mjesto asistenta na predmetu Ples, koje sam prihvatio i na taj način sebi osigurao posao koji me tjera na konstantno učenje i obnavljanje već stečenog znanja, a ostavlja mi mogućnost izbora da radim kao glumac samo ono što želim i što me provocira.
Oni koji vole svoj poziv kao Vi teže ka savršenstvu. Šta bi za Vas bilo savršenstvo na sceni?
Ne znam šta bi bilo savršenstvo, možda je savršenstvo kada se potpuno i nesebično prepustimo partneru na sceni i učinimo sve da promijenimo partnera (jedan od zadataka glumca je da mijenja partnera, jer mijenjajući partnera mijenjam sebe). Možda je savršenstvo kad nekome u publici izmamimo osmijeh i tako mu ili joj popravimo dan. Možda je savršenstvo onaj drhtaj tijela prije izlaska na scenu. Možda je savršenstvo kad nešto uradite na sceni što samo vi i vaš partner znate šta znači. Možda je savršenstvo kad zavlada tišina usred predstave.
Šta Vas više privlači, gluma ili ples? Ili imate jednaku sklonost prema oboma?
Gluma je uvijek na prvom mjestu. Sve što radim radim kao glumac, kad plešam koristim ples kao glumačko sredstvo i mnogo uživam u tome. Zato je gluma magičan poziv, dozvoljava mi da budem i glumac i plesač i pedagog i sve što poželim.
Može li pozorište da mijenja ljude, da utiče na njihov način razmišljanja?
Pozorište treba i mora da postavlja pitanja, a da li će to uticati na promjenu načina razmišljanja kod publike zavisi od toga koliko je publika spremna da se promijeni. Jako je važno da pozorište, pored zabavnog karaktera, bude i angažovano i da teži ka mijenjanju mišljenja.
S obzirom na Vašu energiju i odnos prema ljudima, vjerujemo da Vas kolege vole i cijene. Ima li među njima neko koga posebno volite imati u partnerskom odnosu na sceni?
S dosta kolega sam radio, ali je puno više onih s kojima još nisam imao priliku dijeliti scenu ili kadar. Volim upoznavati nove kolege i nove energije. To je uvijek zanimljiv proces… upoznavanje, sticanje povjerenja, otkrivanje sličnosti i razlika, različiti načini rada i pristupanja poslu… nova iskustva, poznanstva, druženja, učenja… A ako bih trebao izdvojiti jednog kolegu s kojim jedva čekam da igram to bi bio moj profesor glume Admir Glamočak. Ako ovo čita neko od reditelja/ki, evo podjele za novi projekat.
Pored teatarskih, ostvarili ste i filmske uloge. Kakva je razlika između glume u pozorištu i na filmu?
Iskreno, puno više sam radio u pozorištu. Što se tiče razlike, ona ne postoji jer gluma je jedna. I u pozorištu i na filmu glumac traga za istinom, samo su sredstva koja koristi da dođe do istine različita.
Očekuju li Vas neki novi filmski projekti?
Nadam se… U posljednjih par mjeseci snimao sam i bio na dvadesetak kastinga, moram proći bar na jednom (smijeh). Trenutno snimam seriju „Stručni štab“ i dobro se zabavljam. To je satirična serija u produkciji Šatro.info.
Jeste li sebi postavili neke ciljeve za naredni period? Ako jeste, šta radite da ih postignete?
Trenutni cilj mi je da završim master studij. Pandemija je malo usporila život na zemlji, samim tim i moj master. Po završetku ovog semestra i rada sa studentima „bacam“ se na rad na svojoj magistarskoj predstavi. Nadam se da ću do jeseni završiti predstavu.
Kada smo Vas zvali da se dogovorimo za intervju, rekli ste da ste na probi. Znači li to da nas uskoro očekuje neka nova premijera?
Prošle godine sam najavio magistarsku predstavu „Dorijan Grej“ i radio sam na njoj osam mjeseci. Na kraju sam odustao od procesa jer je postalo nemoguće raditi pošto je konstantno neko bio bolestan, tako da smo morali uvijek pauzirati proces na petnaest dana, što je u jednom momentu postalo mučno i besmisleno. Zato sada ne bih da najavljujem ništa dok se ne približi premijera.
