Uđem ja neki dan u knjižaru i tražim knjigu Žila Verna naslovljenu “Put na Mjesec”. Čitao sam je kao mali i baš mi se čitala ponovo. Kad će prodavačica, citiram: “Nemamo ‘Put na Mjesec’, ali imamo ‘Put u središte Zemlje’.” Dobro, kako mi to koristi? Šta sad, da okrenem knjigu naopačke pa da likovi, umjesto dolje u Zemlju, putuju gore na Mjesec?!
Baš kao što profesor Lidenbrock putujući u središte Zemlje otkriva dinosauruse, tako i prosječan Bosanac, analizirajući naš idiotizam, prije ili kasnije završi u ambisu zvanom naš jezik.
Ali nije naš jezik tako duboko u zemlji jer je skriven. Ne, bosanski jezik je tako duboko jer je umro, a mi mu skačemo po grobu već, brat bratu, jedno 20 godina. Nagurali smo ga tako duboko da od njega nema ni traga.
Ko je ubio naš jezik? Ubili su ga likovi koji pričaju engleskim jezikom. Okružuje nas pomodarstvo u kojem je zamamno pričati engleskim jezikom jer on valjda ljepše zvuči. Inteligentnije ne zvuči, to je sigurno.
Vjerujem da ima riječi koje ljepše zvuče na dijalektu Bušmana, ali nešto ne vidim da njih uvozimo. Možda Bušmani nemaju riječ za skup, ali Španci, Rusi, Portugalci, Hindusi, Kinezi, Japanci, Polinežani itd., neko sigurno ima! Po kojem ISO standardu je engleska riječ hepening odabrana kao najmilozvučnija?
“Nema naših riječi kojima bismo rekli to što želimo reći.” Čekaj, hoćeš reći da u šest tomova srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog rječnika, koji je bio najbliža stvar rječniku bosanskog jezika, nema riječi kojom bi ti rekao da organizuješ neki skup, događaj, okupljanje, nego organizuješ ivent?
Ima ljudi koji danas koriste računar kao pisaću mašinu. Poravnavaju tekst u Wordu praznim karakterima. Kako im ne padne na pamet da je 21. vijek, da podaci lete kroz nešto zvano internet i da je tehnologija sigurno negdje, nekako napredovala toliko da možda ne moraju u svakom novom redu kucati prazne karaktere da bi doveli kursor na sredinu stranice?! Kako nisu razočarani u budućnost koja ima sve te pogodnosti, električne automobile, solarne avione i šta sve ne, ali eto, industrija nije dohakala kako poravnati tekst na sredinu stranice?!
Isto tako razmišljam da je sigurno jako frustrirajući život osobe koja mora reći “put je bio smuth”. Ona, jadna, ima poriv da nešto kaže, a eto ne zna da mi imamo riječ za to! “Nismo se nikako bondirali.” Sestro slatka, nisi se ti nikako bondirala s pameću.
Zanimljivo mi je to da osobe koje trpaju strane izraze u naš jezik (za koje imamo savršen prevod) nemaju problem pojmiti da je njihov proizvod ili reklamna kampanja namijenjen izričito bosanskohercegovačkoj publici, a da im je naslov tog proizvoda na stranom jeziku.
Recimo, domaći poslovni časopis “Reunion” se ne distribuira u Južnoj Karolini. 100% čitalaca časopisa su Bosanci i Hercegovci jer je 100% časopisa napisano na bosanskom jeziku. Samo što nije. 99,99% je na našem, ali je naslov na engleskom.
Sad ja razmišljam, je li uredništvo zna ko mu je ciljana publika? Ako su to Englezi, onda oni neće razumjeti časopis. Ako su pak Bosanci, onda oni neće razumjeti naslov.
“D-uh, hoće ako znaju engleski.”
Hoćeš reći da je ciljana publika tih proizvoda onaj procenat bh. populacije koji zna i naš jezik i engleski? I ti ne znaš kako drugačije doći do te ciljane publike nego šifrom naslova proizvoda na stranom jeziku?
Kao što slikom gole ženske na korici ciljaš nezrele bubuljičaste tinejdžere, tako engleskim riječima ciljaš… Koga? Pompozne snobove?
Zar oni koji znaju samo naš jezik nisu dovoljno cool? Zamisli da se časopis zove na vilenjačkom! To čak nije pravi jezik već izmišljeni! Koliko bi tek to bilo cool!
Na upit može li se ranije raditi za praznik, šef jedne bh. firme kaže: “Nemojte rejzati vaše ekspektacije.”
Ja bih rejzao i kuke i motike na takve likove! Shvatate li koliko je besmisleno mijenjati nasljedstvo jezika tuđim riječima samo pod argumentom da se to “može”? Ili da “ljepše zvuči”? Niti jedan drugi momenat svoje kulture ne mijenjamo tuđim jer je ljepši! Ibretimo se na kuće sagrađene sa orlovima i tigrovima na fasadi jer to nije naš način. Otjerali smo McDonalds iz Tuzle jer nije bio naš. Nacionalni ponos očigledno postoji. Samo je selektivan, do zla Boga.
“Želimo se obratiti ljudima koji tipkaju po pametnim telefonima non-stop i uključeni su u moderni svijet kojim vladaju Englezi i Amerikanci.”
Okej, razumijem. No, je li moramo ići za svakom novom stvari samo zato što nam neko tarlaha ogledalcetom ispred nosa? Je li možemo pratiti sva ta dešavanja i o njima pričati svojim jezikom? Biti ponosni na svoju prošlost na tom putu ka svjetskoj budućnosti?
Nazovimo softver softverom, nazovimo i spejs šatl spejs šatlom, ali događaj čiji smo bili domaćini prestanimo zvati događajem čiji smo bili hostovi!