Ove godine Sarajevo Film Festival obilježava značajan jubilej – 25 godina svog uspješnog djelovanja i postojanja. Priča o Festivalu i njegovim počecima u tada još opkoljenom gradu obišla je cijeli svijet. Festival je opstao prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca i njihovom predanom kontinuiranom radu. Svoj doprinos razvoju Festivala dala je i Elma Tataragić, selektorica za Takmičarski program Sarajevo Film Festivala. S obzirom na to da je na neki način odrasla i srasla s ovim Festivalom, njene aktivnosti su mnogo veće i šire od onoga što je njena zvanična titula. Još kao tinejdžerka postala je ravnopravnom članicom Udruženja građana Obala Art Centar, odakle je i krenula ideja o pokretanju i osnivanju Festivala koji se danas nalazi među top deset evropskih filmskih festivala. Obala je za nju postala drugi dom, jer joj je odredila pravac ne samo poslovnog nego velikim dijelom i privatnog kretanja. Razgovor za Urban magazin dogovorile smo za ujutro s obzirom na to da Elmu uskoro očekuju i majčinske obaveze, a savjeti doktora su da se manje kreće, pa ako baš mora da onda to čini upravo u jutarnjim satima. Ostatak dana Elma provodi u hladovini svoga doma pišući nove scenarije za nove filmove. U prijatnom razgovoru prisjećamo se njenih početaka i jednog presudnog ratnog odlaska u kino koji će joj značajno promijeniti život. Govorimo o Festivalu, filmovima i svakako njenoj sklonosti ka pisanju. Zanimljivosti radi, razgovor vodimo baš tamo gdje je sve i počelo – na Obali.

Piše: Leila Kurbegović
Foto: Edvin Kalić

Nepisano pravilo s kojim većina nas odrasta kaže prvo škola, pa sve ostalo. No u slučaju naše sagovornice koja je danas uspješna scenaristkinja, vanredna profesorica na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i generalna sekretarica Udruženja filmskih radnika BiH nije bilo tako. „Meni je prvo bio Festival, pa sve ostalo“, započinje svoju priču Elma Tataragić. Čini se da uprkos ovoj promjeni toka stvari u životu Elma nije nigdje zakasnila, kao i danas kada u svojim zrelim četrdesetim očekuje svoje prvo dijete, za koje je kako kaže sada mnogo spremnija nego što je to bila prije deset i više godina. U razgovoru za Urban magazin otkriva da je jedan ratni odlazak u kino Apolo za nju bio presudan jer je već tada, kao srednjoškolka, znala kako će to biti njeno okruženje, tačnije ambijent u kojem će raditi i kreativno se izražavati.

„Jedan odlazak u prvo ratno kino Apolo bio je dovoljan da kažem sebi da želim ovdje da budem. Tada sam s Dobrinje, gdje sam provela dobar dio rata, u centar na Obalu dolazila biciklom. Sjećam se tog svog prvog dolaska u ratno kino. Bio je koncert grupa Sikter i Lezi, majmune. Bio je to jedan potpuno improvizirani dan u kinu, kao i svaki drugi što je bio tamo. Prikazan je i film, ali on nije bio bitan sam po sebi. Meni je samo bilo bitno otići u to kino. A moja raja i ja smo doslovno na biciklu ‘pobjegli od kuće’ jer nam roditelji nisu dozvoljavali da 12 kilometara vozimo bicikl pod snajperskom paljbom, gledamo film i potom da se u vrijeme policijskog sata vraćamo kući. Kada sam ušla u taj prostor i kada sam pogledala film i bila na koncertu, ja sam samo rekla sebi ovo je mjesto gdje ja želim da budem. I onda sam samo čekala priliku da se to ostvari“, prisjeća se Elma.

Obala – moj drugi dom

Prilika se za Elmu vrlo brzo ukazala. Naime, na Radiju Zidu je objavljen oglas u kojem je Obala Art Centar tražio nekoga ko dobro govori engleski jezik radi prevođenja i opet je Elma sjela na svoj bicikl, došla do „Obale“, prijavila se na taj posao i dobila ga.

„Ja sam za ‘Obalu’, koja je osnivač Sarajevo Film Festivala, počela raditi početkom 1994. godine. Paralelno sam završavala srednju školu. Radila sam s Mirom Purivatrom, Mujketom (Dževad Mujan), Prletom (Almir Palata) i svom tom rajom koja su i danas dio Sarajevo Film Festivala. Nekako sam znala da ću tu i ostati, ali tada još nisam znala da li ću studirati Akademiju scenskih umjetnosti. Ja sam na ‘Obali’ našla svoj drugi dom. Posao koji sam radila nije bio samo posao, to je bio stil života. Generalno, umjetnički posao je poziv koji čovjek osjeti i to postaje sastavni dio njegovog života bez kojeg jednostavno ne može da živi. On postaje jednako bitan kao kruh koji smo jedva čekali da dobijemo u ratu, ili kao voda koju smo satima čekali na bunarima po Sarajevu. Za mene je to postalo nešto kao osnovni sastojak života. Vrlo brzo sam preselila u dio kancelarije na ‘Obali’ gdje sam živjela u jednom kutku kancelarije i to je u tom trenutku bilo ostvarenje mog sna.“

Pisanje je za Elmu uvijek bilo sastavni dio njenog života. Još kao djevojčica je, kaže, pisala dramske tekstove, koje je potom postavljala po školama, haustorima i ulazima. Jedan dio djetinjstva provela je u inostranstvu, pa je, kaže, išla u međunarodnu školu, gdje je bila osnivačica dramsko-filmske sekcije. Vrijeme koje je provela uz tim Obala Art Centra motiviralo ju je da obrazovanje nastavi baš u tom pravcu, pa je 1996. godine upisala dramaturgiju na Akademiji scenskih umjetnosti. U prostornom smislu nije mnogo odmakla, ali je zato u obrazovanju mnogo.

Festival kao ovisnost

„Ja sam Akademiju upisala tek nakon što smo završili drugi Sarajevo Film Festival 1996. godine. Imala sam 19 godina kada sam upisala dramaturgiju. To mi je omogućilo da ostanem u istom prostoru i u sferi filma. Nekako mi je čitav život vezan za te prostore“, zaključuje moja sagovornica.

Profesionalni putevi su je svuda vodili i odvodili, ali joj je drago što je sve ove godine i dalje vezana za Festival. Ona jednostavno Festival osjeća kao dio sebe bez kojeg, kaže, ne bi mogla funkcionisati. „Bez ljubavi, bez te inicijalne strasti, bez te posvećenosti se ne može raditi jedan tako veliki projekt. Možda je uspjeh Festivala upravo u tome što je krenuo iz svega toga. On nije krenuo kao odluka gradske skupštine koja kaže sada ćemo osnovati filmski festival, što je također potpuno legitimno i tako se osnivaju filmski festivali u mnogim drugim sredinama. Kod nas je to krenulo iz neke potrebe da u ratu dokažemo i pokažemo da čovjeku za preživljavanje nije dovoljno samo komad kruha, čaša vode ili mlijeka, nego da je potrebna kultura, umjetnost, i film kao dio toga. Kroz ovih 25 godina Festival se mijenjao i razvijao.

Došli su brojni novi ljudi koji su itekako doprinijeli razvoju Festivala, ali i dalje postoji ekipa od desetak ljudi koja je uvijek tu. Neko u manjem obimu, neko ima i druge poslove, kao i ja sama, ali mi smo uvijek tu za Festival. Imamo jednu ozbiljnu obavezu, a to je da Festival izgleda najbolje na svijetu, onoliko koliko mi možemo da ga iznesemo, i naravno imamo obavezu da ga razvijamo dalje. To vam je kao neka dobra pozitivna ovisnost koja ipak daje nešto konstruktivno i ostavlja vidljive tragove. Mislim da je jako lijepo biti u projektu koji se na ovaj način razvijao. Za 25 godina Sarajevo Film Festival je ipak postao brend, iako ne volim tu riječ, ali postao je sastavni dio nečega što mijenja sliku ovoga grada nabolje.“

Sarajevo, mon amour

Festivalska atmosfera ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Mnogi gosti Festivala, ali i domaćini uživaju u festivalskoj sedmici. Neki bi pak voljeli da takva atmosfera vlada tokom cijele godine. Moja sagovornica smatra kako je to prosto nemoguće, uz opasku da Sarajevo ipak nije tako „mrtav“ grad tokom ostalih dana i mjeseci kako to neki misle.

„Mislim da Sarajevo ima razne mane. Ja ga i volim i ne volim istovremeno. Ipak ga više volim. Sarajevo nije pasivan grad, posebno s obzirom na broj stanovnika i na mogućnosti. Činjenica je da tokom Festivala Sarajevo pokazuje jedan nevjerovatan potencijal u odnosu na ono što je u nekom prosječnom sarajevskom danu tokom godine. Mislim da je ta činjenica fantastična zato što nam zaista pruža sliku da ta ljubav prema gradu nije iluzija, nego je zasnovana na nečemu realnom. Jer da to nije tako tih sedam do deset dana i da mi kao građani ne pokažemo da Sarajevo može izgledati kao New York onda bismo se stvarno morali zapitati šta je loše? S druge strane, Sarajevo je grad koji kaska. To je grad koji je poslije rata imao određeni napredak. Mislim da je sramotno da se danas dva mjeseca čiste deponije koje smo nagomilavali desetke godina. Mislim da je sramotno da imamo ceste kakve imamo. Mislim da je sramotno da imamo prevoz kakav imamo. Postoji jedan ogroman prostor da se ovaj grad unaprijedi. I naravno tokom SFF-a to se zategne onoliko koliko se može, međutim ne može se baš sve zategnuti, jer, recimo, tramvaj kakav je sada takav je i za vrijeme SFF-a. Ali bismo generalno morali malo više ići naprijed“, kategorična je Elma.

Multitasking je dio mog krvotoka

Osim grada, potrebno je da se razvijaju i oni koji vode Festival iz godine u godinu. Zanimljivo je da ova mala festivalska porodica dosta ulaže u svoj napredak i razvoj, a posebno u obrazovanje. Elma smatra da je vrlo lako stagnirati kada si okružen ljudima koji dijele iste ideje i razmišljanja. No glavni pokretači u timu direktor Festivala Mirsad Purivatra i njegova supruga Izeta Građević nikada ne miruju i kao takvi ne dozvoljavaju ni drugima da stagniraju.

„Oni su ljudi koji uopšte nisu skloni učahurenju i ponekad su previše dinamični. Miro je čovjek koji nijednog trenutka ne miruje. On zna reći ‘zadovoljni smo ovim, ali nema odmora’, već odmah razmišlja kako na tome gradimo dalje.

Kada ste kao mlada osoba okruženi takvim ljudima i kada vidite takvu vrstu konstruktivne energije koja stalno radi i proizvodi, onda se ne možete učahuriti. Druga stvar, koju se trudim izgraditi i sa svojim studentima, jest to da se oni ne boje uspjeha drugih ljudi i apsolutno su bili tu da podstiču i ohrabruju bilo koji korak koji smo mi kao njihove mlađe kolege pravili u našim karijerama. Meni je izuzetno drago da sam bila na ‘Obali’, pa sam otišla da studiram na Akademiji, ali sam opet ostala uz ‘Obalu’. Pa sam se počela baviti filmom, pisala sam, ali sam stalno uz ‘Obalu’ i te ljude, i oni služe kao dobar primjer da ne možemo razvijati SFF ako se individualno ne razvijamo. Tako da na Festivalu sada rade interesantni ljudi, ljudi s kojima je čast i izazov raditi, poput Amre Bakšić Čamo, Jovana Marjanovića, pa tu su i mlađe kolege poput Asje Krsmanović i drugih koji donose novu energiju, nova znanja i nas drže vitalnim, ali i mi moramo biti u toku vremena i prostora, digitalnog i virtuelnog. Teško je, naravno, jer to podrazumijeva multitaskiranje na stotinu nivoa i usklađivanje naših silnih rasporeda, što nije lako, ali jest moguće“, pojašnjava Elma.

Iako svi na Festivalu imaju svoja zvanična zaduženja, ipak svi sve rade. Osim selekcijom filmova koje će publika gledati tokom Festivala, a koja podrazumijeva cjelogodišnje gledanje nove produkcije u regiji, Elma ima i niz drugih obaveza na Festivalu, ali i mimo njega.

„Moja zvanična funkcija na Festivalu je da sam selektorica glavnih programa Takmičarski igrani, Takmičarski kratki, Fokus i BH igrani film. To je u suštini više od polovine filmova na SFF-u, što je samo po sebi zaista ogroman posao. Dakle, to podrazumijeva selektiranje više od stotinu filmova i ugošćavanje svih ekipa koje dolaze na prikazivanje filmova. Puno je gostiju i mi unutar Festivala moramo da pravimo infrastrukturu koja to može da podnese. Tako da mnogo radimo na digitalnim platformama i bazama podataka, i to na način na koji ćemo brzo akreditovati sve te ljude, omogućiti im da dobiju što im treba. Radimo mnogo i na promociji Festivala tokom cijele godine, na radionicama, i onda suštinski dio posla, a to je stalna komunikacija s autorima, posebno iz regije tokom cijele godine. Tako da praktično od početka septembra već počinjem ulaziti u komunikaciju s autorima, gledati raft cut filmova, razgovarati s autorima za sljedeću godinu. Dakle, ima tu dosta posla, ali ima i onih stvari koje treba također riješiti, poput toga kako nahraniti 500 ljudi u jednom danu, kako to napraviti u ovoj infrastrukturi koju imamo.

Stanje bh. filma

Od 2001. godine Elma Tataragić obnaša funkciju generalnog sekretara Udruženja filmskih radnika BiH i urednica je svih programa ovog Udruženja. Iako bilježe i neke pomake u proteklom periodu, nažalost novi problemi uvijek dolaze.

„Tu je gomila konstantnih problema, izazova i ludila. Ali i lijepih projekata. Imamo sjajne projekte poput baze bosanskohercegovačkog filma, koju smo prije godinu dana najzad postavili na noge, pa sada imamo pristup informacijama o bh. kinematografiji od njenih početaka do danas. Sve je sada na jednom mjestu. Tu je i filmski program BH Film koji radimo na SFF-u a koji okupi sve naše autore, kojih u našoj državi ima itekako mnogo. Eh, sada situacija sama po sebi u produkcijskom i infrastrukturnom smislu, a i kada gledam blisku budućnost, ne izgleda sjajno. Nismo se baš previše pomjerili u zadnjih dvanaest godina. Nikako ne možemo da napravimo veće korake, koje su države oko nas već napravile, a tu prvenstveno mislim na usvajanje zakona koji bi regulisali ovaj sektor i omogućili da se on razvija na adekvatniji način i da opstane mimo onoga što bilo koje ministarstvo može da odvoji za kinematografiju. Nismo uspjeli u tome, jednostavno se to nije desilo i zbog toga stagniramo. Prije deset godina se, recimo, Kosovo nije moglo porediti s nama, a sada je Kosovo ispred nas sa svojim filmskim centrom, inicijativama i razvojem, a to je omogućeno činjenicom da su na vrijeme usvojili zakon i na osnovu zakona krenuli u implementaciju, a to podrazumijeva i osnivanje filmskog centra i nekih inicijativnih programa. Mi smo trenutno žrtve ove naše vrlo pasivne politike u kojoj ne postoji nikakva vizija kulture, a nepostojanje te vizije je gore nego da tendenciozno žele da nas unište, zato što ovako stagniramo ili plutamo sudarajući se jedni s drugima. Evo vidimo i po produkciji prošle godine, jako malo je igranih filmova. Posljedice su ozbiljne i po autore i po saradnike. Tako da su neke profesije ‘izumrle’. I danas ako krenemo u produkciju nekog ozbiljnijeg igranog filma vi više ne možete sakupiti ekipu u BiH. Mi smo žrtve ove vrlo sebične politike koja ne misli uopšte na budućnost ove države i djece, za dobrobit svih vitalnih nacionalnih interesa šta god oni bili, pošto ne znam šta je vitalni nacionalni interes. (smijeh).

Ipak se naš Festival po broju gostiju i broju filmova nalazi u top deset evropskih filmskih festivala, međutim kada vidimo naš budžet mi smo praktično kao Pula Film Festival. To podrazumijeva da u neke stvari moramo ulagati više energije, kao u pripreme, jer ne možemo uložiti novac kako bi recimo to riješili neki drugi festivali. U Kanu kada nedostaje kino, oni dobiju milion eura da riješe i naprave kino šator. Mi nemamo tu vrstu podrške. Jasno mi je, mi smo Bosna, a oni su Francuska, tako da se dovijamo i to oduzima jako puno vremena i zahtijeva drugu vrstu posvećenosti koju možemo nadoknaditi jedino našim radom“, pojašnjava detaljno Elma.

Za Elmu je multitasking dio njenog krvotoka. Ne zna funkcionisati drugačije. Uz sve ono što radi na Sarajevo Film Festivalu, ona predaje scenarij na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Raduje se uvijek radu sa studentima i studenticama, jer časovi nikada nisu isti.

„Studenti su vrlo ambiciozni, interesantni i zahtjevni mladi ljudi. Ja se trudim da svaki posao koji preuzmem uradim temeljito. Ono što je ključ moje organizacije, a što ne mora da funkcioniše za druge, jest da sve što radim uradim odmah i imam čvrst plan svakog dana koliko sati se bavim kojim poslom. Tako da ako utorkom i srijedom imam predavanja od 10 h do 15 sati, ja sam na tim predavanjima potpuno spremna i sa studentima radim koliko im treba. Nisam kampanjac, i to me spašava. Jer Akademija, pa Festival i Udruženje filmskih radnika BiH, gdje imamo više od 15 projekata koji se non-stop dešavaju i proizvode nove probleme i poteškoće, ali i lijepe stvari, a još i pišem, sve to zahtijeva dobru organizaciju. Ali ja volim da radim. Moja velika sreća, osim što nisam kampanjac, jest i to što imam odličnu koncentraciju i mogu na ovako bučnom mjestu sjesti i napisati pet stranica scenarija ako imam pola sata vremena. To je ta disciplina. Ja mogu prelaziti iz posla u posao. Mogu pet sati predavati i nakon toga otići i pet sati raditi Festival. Neki ljudi moraju spavati osam sati, a ja ne moram (smijeh). Ovo je posao koji je divan, nema radno vrijeme, a i posao u kojem čovjek može ostvarivati snove. Možeš pisati o novim likovima i novom svijetu. Ovo je jednostavno posao iz snova“, s ushićenjem govori Elma.

Posljednji filmovi „Bog postoji i zove se Petrunija“ i „Šavovi“ rađeni su prema Elminim scenarijima i premijerno su prikazani na ovogodišnjem Berlinaleu. Oba filma trenutno putuju po filmskim festivalima i osvajaju nagrade. Jedan novinar u Berlinu primijetio je kako su u Elminim scenarijima u fokusu uglavnom žene i djeca.

„Nisam tako razmišljala o svojim filmovima, ali je to zaista primjetno. Zadnja tri-četiri mjeseca sam radila na tri igrana filma – scenarija. Na jednom radim duže s Teonom Mitevskom, na drugom s jednom hrvatskom rediteljicom i na trećem samostalno, ali imam dogovor s jednim režiserom. I u svim tim scenarijima su žene i djeca.“ Zanima me proces nastanka scenarija i šta sve može biti priča. „Generalno ne pišem o sebi, ali dosta je mene u tim likovima. Pišem o svojim iskustvima, posrednim i neposrednim. To je individualni proces koji se mijenja sa iskustvom. Prije sam, recimo, morala sjesti, pa skicirati priču, pa raditi na likovima, međutim ovaj novi scenarij koji pišem – samo mi je sinulo, ta ideja je kuljala u meni očigledno dugo i samo sam se jedno jutro probudila i na pola strane skicirala priču i počela pisati scenarij. Dakle, zavisi od priče, i od iskustva. Recimo za Šavove sam morala istraživati. To je bila tema koja je došla iz stvarnog života i kao takva se morala istražiti. I prije nego što sam i našla ženu o kojoj sam pravila priču i dok nisam došla do nje ja sam mjesecima morala istraživati, čitati, kopati, susretati se s ljudima koji su preživljavali te priče. Dok, recimo, za Petroniju je sve izašlo iz dvije rečenice iz novina, nakon čega smo se Teona i ja sklonili sa strane i razvili potpuno fiktivnu priču. Tako da zavisi od teme, od trenutka i naravno od inspiracije. Prošle godine sam napisala samo jedan scenarij, ove godine tri. Znači da sam bila izuzetno inspirativna.“ (smijeh) Kaže kako je drugo stanje trenutno sprečava da hoda mnogo i izlazi kao ranije, a najteže joj pada činjenica da ne može putovati. Smatra kako su putovanja sjajna u svakom smislu i da u nekom trenutku postaju i svojevrsna ovisnost.

„Jedan moj kolega iz Izraela, stariji gospodin i dugogodišnji direktor izraelskog filmskog fonda, davno mi je kazao, kada sam ja tek počela putovati, „Nikada nećemo biti bogati, ali uvijek ćemo živjeti život bogatih ljudi“. Upravo misleći na putovanja i činjenicu da se krećeš i da se u mnogo gradova osjećaš kao lokalac, što je fantastično. I meni stvarno nedostaju Berlin, Kan, Istanbul, Sofija, Beograd, Ljubljana, Trst, jer se u tim gradovima zaista osjećam kao da sam lokalac. Mislim da su najveće bogatstvo ljudi koje srećete i mogućnosti da imaš bliske prijatelje i poznanike i da radiš s njima na svim krajevima svijeta i opet me to vraća na Sarajevo Film Festival, čiji je cilj upravo da postane mjesto gdje ljudi dolaze, gdje se družimo i dijelimo ono što imamo zajedničko. Nije cilj samo pokazati filmove, nego upoznati nove ljude, pričati s njima i biti inspirisan njima.“

Ne možemo se razići a da ne pitam o ovogodišnjem Takmičarskom programu. S obzirom da dvobroj Urban magazina izlazi mjesec dana prije Festivala, nismo mogli dobiti imena autora i naslove filmova koje ćemo gledati, ali moja sagovornica otkriva teme kojima se bave neki od filmova i otkriva činjenicu da je već 95 posto posla urađeno, pa nas očekuje zanimljiv i uzbudljiv Takmičarski program.

„Jako je zanimljiva situacija u regiji. Ne toliko u užoj, ali u široj je vrlo interesantno. Selekcija je skoro gotova i mogu reći da će biti dobra godina jer će biti mnogo zanimljivih filmova. Tematski je vrlo raznovrsno. Od ljubavnih tema, preko smrti, odnosa djece i roditelja, nekih društveno angažovanih tema poput izbjeglica, tu su i filmovi koji se bave pitanjem drugog i drugačijeg u religijskom i svakom drugom smislu, a bit će LGBT teme. Bit će vrlo zanimljiva godina. Još uvijek ne mogu govoriti o imenima reditelja, ali ću reći da se neki vraćaju. Svi se rado vraćaju u Sarajevo, posebno u Takmičarski program, jer imamo kvalitetan pristup prema promociji, koja nije samo lokalna, nego i međunarodna, a i činjenica je da film nakon Takmičarskog programa obiđe tridesetak i više međunarodnih filmskih festivala i bude prodat na nekoliko teritorija, što je veliki plus“, pojašnjava Elma.

Majčinstvo i SFF

Sve je spremno, a da li će uspjeti i biti dio ovogodišnjeg Festivala, s obzirom na to da se termin majčinstva približio, Elma optimistično odgovara.

Posmatram to kao izazov. Jako puno oko sebe imam uzora žena koje su uspjele, pa onda kažem valjda se mogu i ja snaći. Mislim da ću biti na Festivalu. Izbjegavam da planiram. Jedna dobra stvar je što me je majčinstvo zateklo ipak u zrelijim godinama, jer znam kada me uhvati panika kako da je regulišem unutar sebe (smijeh). Velika stvar je što imam svoju ekipu koja je sa mnom na crvenom tepihu i uz sve programe i vjerujem tim ljudima da me mogu apsolutno zamijeniti i da mogu uraditi posao možda čak i bolje od mene. Naravno, tu su i moje druge kolege koji su puni razumijevanja. Tu je i porodica. Srećom, blagoslovljena sam što imam i mamu i tatu. Tu je i muž, koji je uvijek imao razumijevanja za moje sulude ideje o tome kako život treba živjeti, i njegova porodica, pa valjda ćemo se nekako snaći. Ima još ljudi u našem timu koji imaju djecu, poput Jovana Marjanovića, koji ima troje djece, Danis Tanović ima petero, tako da ću i ja valjda s jednim sve to moći podnijeti. (smijeh) Kada sam Radi Šešić, našoj selektorici za Dokumentarni program, rekla da sam stara za majčinstvo, ona me je ohrabrila i kazala ‘ovo su ti najbolje godine, jer nisi frustrirana, karijera ti je posložena, situirana si i imaš sve’. Tako da me ta njena rečenica tješi“, s radošću zaključuje Elma.