Provela sam dobar dio života uvjerena kako je razum ono što čini čovjeka različitim od svih drugih životinja, da je razum ono što nas čini ljudima, dobrim ili zlim, okrutnim ili mekim. Prošlo je mnogo vremena prije nego što sam shvatila da postoji još jedna ljudska osobenost koja nas razdvaja ne samo od ostalih životinja nego i jedne od drugih. Vjerovanje.

Iako je imao razum, čovjek je oduvijek imao potrebu da vjeruje u nešto. Vjeruje u bogove, u Boga, u ljubav, u druge ljude, u sebe. Čak se i nauka temelji na vjerovanju, iako je „znati“ njena temeljna postavka. Morate vjerovati nauci da biste naučili ono što je ona otkrila ili pokušava otkriti.

Otkud ljudska potreba za vjerovanjem? Može biti da je u pitanju želja da se da zrnce smisla u haosu svijeta. Može biti da je u pitanju duboki osjećaj usamljenosti koji vapi za nečim većim, jačim, izvan čovjeka samog, što ga drži na okupu, i njega i svijet u kojem živi. Može biti i da je vjerovanje u nešto ljudski razlog da ustane svako jutro i proživi novi dan i ostatak svog života. Međutim, još jedna ljudska osobina, a koju dijelimo sa svim drugim životinjama, često nas nagna da vjerujemo, bespogovorno, skoro slijepo, predano – strah.

Svijet je okrutan, život je nepredvidiv, nesreće se dešavaju dobrim ljudima, smrt se kao vjerna pratiteljica nad nama nadvija i nikad ne možemo znati kad ćemo jednostavno – prestati, nestati. Svijet je čudesan i zastrašujući istovremeno, sunce svaki dan iziđe na istoku i zađe na zapadu, smjenjuju se godišnja doba, oluje s paklenim vrućinama, zemljotresi s erupcijama vulkana, poplave sa sušama. Drugi ljudi su čudesni i zastrašujući istovremeno: da li im vjerovati, da li se nekome predati u potpunosti i kome, da li će neko ko nam je jučer bio prijatelj sutra postati neprijatelj u službi neke ideje? Sve to budi duboku tjeskobu i zadivljenost istovremeno, od svega toga srce brže kuca i razum se muti u spletu raštrkanih misli, što je, u biti, približan opis osjećaja straha.

Straha da život nema smisla. Straha da smo prepušteni slučajnosti i bujnoj, nepredvidivoj i ravnodušnoj prirodi. Taj sveprožimajući osjećaj iz kojeg se rađa hrabrost ako ga prevaziđemo. Strah. Kojeg se ne trebamo sramiti. Strah je ono što nas povezuje sa svim drugim bićima i od čega treperimo zagledani u čudni i nejasni svijet.

Ateizam, također, nije „nevjerovanje ni u šta“. Ateisti također moraju naučiti vjerovati – ljudima, sebi, svojim osjećajima, tuđim djelima. Ne postoji nevjerovanje ni u šta, kao što ne postoji ljudsko biće bez razuma.

Vjerovanje je, moguće, vid prevazilaženja straha, potraga za smislom. Možda je uzaludno, možda će nam se obiti o glavu, možda će nas smrviti, ali možda, samo možda će nas spasiti. I to je dovoljan razlog za to da ljudski razum proizvede i boga, i pakao, i raj, i molitve, i religije, i svece. To je dovoljan razlog da se bori, na pravoj ili na krivoj strani, za neki cilj izvan sebe. Strah možda rađa mržnju, tjeskobu, okrutnost, ali je također pogonska sila za vjerovanje. Za duboko i snažno vjerovanje da nismo sami i da nešto drži sve na okupu, nešto izvan našeg razuma, onda kad on ne može objasniti nesreću, tugu ili iznenadnu sreću.

Vjerovanje je ono što nas čini hrabrima.