Kuće su nedavno mirisale na raspakirane torbe, rascvjetale i raspukle u miris soli i kreme za sunčanje. Brujale su vešmašine, pune boja. Žarkih, ali prošlih. Na vješalicama je sada odjeća ispeglana, mirisna, i u boji školskih klupa i kancelarijskih stolova. Ljeto je završeno, i sve što smo sanjali s njim je otišlo. Sve što nas je mučilo s njim je otišlo, jer nekima od nas ljeto je bilo sve samo ne odmor. Neko će osjetiti melankoliju. Neko olakšanje. Neko će osjetiti utjehu u bogatstvu kraja. Jer ništa ne govori tako jasno o tome kako je sve najljepše, najbogatije, najmirisnije, najiskrenije upravo na kraju.
Slično kao što se mijenjaju godišnja doba u prirodi mijenjaju se i ciklusi u našoj duši. Poznata pjesma Nazima Hikmeta „Stvari koje nisam znao da volim“ govori upravo o tome. U vozu iz Praga za Berlin on posmatra krajolik kroz prozor i spoznaje, svjestan svoje starosti, koliko je volio svaki komadić stvarnosti i njenih oblika, prirode i njenih boja. Osjećajući možda kako se bliži kraj njegovog života, sve postaje intenzivnije, a njegova osjećanja prema svijetu u kojem je živio i koji ostavlja postaju jasna, postaju jaka, hiperbolična. I to je istovremeno i sreća i tuga.
Jesen, sa svojim vrhuncem mirisa i obiljem boja, česta je metafora za vrhunac ljudskog života prije njegovog kraja. Prije neizvjesne, mračne hladnoće zime, koju smo prigodno osvijetlili raznim praznicima kako bismo u sebi sačuvali žižak radosti koji ćemo upaliti na proljeće.
Tuga zbog kraja prirodna je, ali je manja ako dopustimo da nam činjenica da je nešto blizu svome koncu nadraži čula da vidimo sve boje svog života, i života prirode. Da vidimo kakve je boje, zapravo, lišće, koje više nije samo zeleno. Da namirišemo slatki dim pekmeza i kiselo-slanu vrućinu kazana u kojem se pravi ajvar. Zrak miriše na sve vjetrove. Kiša miriše na sva sjećanja, na njihovo bogatstvo, koje je u našim grudima našlo mir.
Kad lišće opadne i kad u zatišju od vjetra i pauzi od kiše postane rastresito i skupi se u gomile oko drveća uz cestu, zagazimo u njega! Tako šušti naša duša kad zna da je kraj blizu, a još nije sigurna je li sasvim doživjela svu ljepotu svijeta u kojem živimo jer je bila zauzdana njegovom težinom i gorčinom. Ružnoćom. Tako šušti svježe oprana postelja u koju liježemo dok kiša dodiruje prozor hladnim, sitnim jagodicama svojih mokrih prstiju. Tako zvuči ljudska ljubav prema svijetu, prema drugom biću, prema sebi, prema svemu što smo bili i što ćemo biti. Upravo tako! Kao zamah nogom kroz hrpu opalog lišća.
Dignimo, onda, pogled. Nebo više nije samo plava podloga za usijano sunce. Nebo je u bojama, nježno zagrljenim, od sive boje uzdaha do narančaste boje izdaha, na zapadu. Ko bi se plašio takvog neba sve i da smo sasvim sigurni da nakon kraja duša odlazi gore? Ko bi se plašio ljepote, ko bi se usudio osjećati strah pred beskrajem koji mami hiljadu i jednom nijansom mogućnosti za neko drugo, bolje postojanje? Sve nam to priča jesen. Sve nam to priča kraj.
Zato, zapamtimo sve to dobro. Ponesimo to u sebi u studene zimske dane. U magle. U snjegove. U duge noći. Protresimo lišće u sjećanju, da zašušti. Podsjetimo se da kraj ne znači smrt, da iz kraja može proizići život u bojama kakve nismo mogli ni zamisliti. Zapravo, sjetimo se koliko malo smo znali o tome kako voljeti ovaj svijet.
