Piše: Danijela Golijanin

Kažu, čime hraniš sebe, time poslužuješ druge.

U danima potrebe zdravog razuma, iznenadila me poruka dobrog prijatelja s pitanjem: „Spavaš li?“ Naravno da (ne) spavam. „Dođi, sve su pojeli, popili i sad sjedim sam. Dođi, molim te, da pričamo.“ Kako ni svako dobro poznato nije uvijek dobro, i kako mi je uvijek bilo žao ljudi koji ne umiju biti lojalni i koji ‘ladno izdaju prijatelja, partnera, ne shvatajući da će na kraju da ‘crkavaju’ sami, zvala sam taxi (naravno, na njegov račun, jer alimentacija za bivšeg i dalje uzima danak, u međuvremenu uz proširenu listu želja i izmijenjeni cjenovnik naše veze), ne ostavljajući dvojbi ni sekunde prostora, što je po meni početnički vodič za sopstveni mir.

U putu su me rijetke muške glave gledale iz svojih vozila, kao da smo neka varoš, a ne olimpijski grad, pogledima u fazonu šta će žena usred noći sama u taxiju, uz akcenat na to da nije bilo gluho doba noći, da sam na kraju zivkala znane i neznane, praveći se bizi, da mi prave društvo, uz komentare: ti nisi normalna, on je očajan zbog nje, zna da si slaba na njega, zato te i zove, da te smara jer ga ti jedina slušaš (prava istina je da smaramo i (ne) slušamo jedno drugo, nego svako priča svoju životnu storiju, svoje trilere), pri tome navodeći po meni sve te pomalo rastegljive kriterijume. I tako, sve dok nisu krenuli stihovi meni do tada najodvratnije pjesme Otišla je Danijela, na što me prvo obuzeo bijes kako taxista sebi daje za pravo da prisluškuje moje razgovore i tako sazna moje ime, ali kada mi je rekao na moje drsko, priznajem, malo više drsko, molim vas utišajte, ne volim tu pjesmu, da je to bila omiljena pjesma njegovog pokojnog amidže i da je samo htio da mi popravi raspoloženje, nešto me žignulo posred srca.

Prva pomisao mi je bila, otkad me niko nije nazvao, kao nekad usred noći, zorom, da čujem pjesmu. Koliko smo se svi pogubili, izgubili, odrodili, zaboravili. Razmišljala sam, u stvari, kako me više niko ne zove. Ne zove me više ni S da čujem novu pjesmu Aleksandre Prijović, jer kao PR moram biti u toku u svim sferama, pa i žanrovima muzike, filmova. Ili L, da mi kaže kako joj je frajer za fotku sa Tom Kruzom od huje rekao da izgleda kao trudna Kejt Holms. Ili Z, s aftera, nakon njegove svirke negdje u Italiji, da mi kaže kako mu falim da plešemo, da čujem samo beat. Niko nikog više ne zove. Doživjela sam da mi lik u taxiju poželi popraviti noć pjesmom i da mi tim potezom dušu razbuca… Za mene golemo, toliko da sam se dobro zamislila.

Od onih što nemaju pojma šta vam se događa u životu, koliko ih trebate, koji misle da se svijet vrti samo oko njih, gori su oni što misle da sve znaju, podrazumijevaju, očekuju da im se i misli čitaju. Čudna zvjerka se zove život, upozna te sa sobom, bez da si to planirao.

Da se pitam, 11. božja zapovijed bi glasila: ne igraj se riječima i ne izgovaraj ih olako, jer u takvim igrama možeš nekog povrijediti, ponekad i sebe. Zato, ne čitati ono što ne piše! Javite se svima onima koji vas zovu, možda samo žele da čujete omiljenu pjesmu, nije više bitno čiju, jer svijet je pun klovnova i klonova, i ako u tom i takvom svijetu vidite jednu iskrenu suzu u oku, jedan iskren osmijeh, budite sretni. Patetika? Ne, samo život koji živimo.