Na blistavu prošlost Dalmatinke, nekadašnje predvodnice industrijske revolucije u Cetinskoj krajini, a danas napuštene tvornice kojoj su presudili poraće i tranzicija, nastoje podsjetiti projekat Dalmatinka Sinj i fotografkinja Nada Maleš.

Piše: Tamara Zablocki

Otvorena nedugo nakon Drugog svjetskog rata u ruralnom dijelu Dalmacije, tvornica prediva i konca Dalmatinka decenijama je bila stub industrijskog i ekonomskog napretka grada Sinja i čitave Cetinske krajine. Svojevremeno je proglašena najuspješnijim preduzećem u Jugoslaviji, a u Cetinskoj krajini su ovog tekstilnog diva u žargonu nazivali hraniteljicom jer je zapošljavala 2.800 ljudi. Dalmatinka je, međutim, bila daleko više od priče o privrednom uspjehu, emancipujući hiljade žena rođenih u ruralnim, patrijarhalnim krajevima, čiji su se životi u mnogočemu promijenili onog trenutka kad su dobile priliku za školovanje, rad i raspolaganje vlastitim zarađenim novcem. Žene su se, zalaganjem države, namjenski školovale za poslove tražene u Dalmatinki, fabrici u kojoj su potom činile većinu radne snage.

Zlatne godine Dalmatinke su, zahvaljujući devedesetima i nimalo svjetlijim godinama koje su ih slijedile, završile baš kao i brojne druge priče o uspjehu jugoslovenskih fabrika koje su radile punom parom – na zgarištu. Raspadom Jugoslavije počela se raspadati i Dalmatinka. Tvornica je najprije izgubila veliki dio svog dotadašnjeg tržišta, a uskoro su je sustigli i tranzicija, privatizacija puna malverzacija, pogoršavanje uslova za radnice i radnike, smanjivanje njihovog broja i obima proizvodnje, gubici koji se više nisu dali krpati i naposljetku stečaj. Krajem prošle decenije konačno je i zatvorena, a utihnule fabričke pogone do danas je prekrio debeli sloj prašine i tišine. Propast Dalmatinke, uz propast cjelokupne industrije sinjskog kraja, najzaslužnija je za kasniji rekordan broj nezaposlenih na području Cetinske krajine.

Kulturološka revolucija

Dragani Modrić, Jeleni Pavlinušić i Nikoli Križancu, istraživačicama i istraživaču koji stoje iza projekta “Dalmatinka Sinj”, činilo se da nekadašnju slavu Dalmatinke, koja je uvjetovala infrastrukturni i kulturni razvoj grada Sinja – ukratko, njegovu punu modernizaciju – priče nekadašnjih radnica i radnika, te njihove novije, tužnije sudbine ne treba prepustiti zaboravu, zbog čega su odlučili podrobnije istražiti kontekst, historiju i uticaj tvornice na stanovništvo Cetinske krajine, a potom njeno naslijeđe sačuvati za buduće generacije u obliku kratkog filma s radnicama Dalmatinke, arhiva koji će s vremenom biti digitalizovan i Facebook stranice. Timski rad navedenog trojca rezultirao je i okruglim stolom na temu kolektivne memorije u kontekstu tvornice Dalmatinka, provođenjem edukacije u srednjim školama i izložbom u pripremi. Važan segment projekta “Dalmatinka Sinj” tiče se i same arhitekture tvornice, na čiju vrijednost nastoje ukazati u sklopu šire aktuelne borbe za modernističko naslijeđe.

Važnost Dalmatinke za kolektivnu memoriju stanovništva Cetinske krajine, cijele Dalmacije, Hrvatske ali i čitavog prostora bivše Jugoslavije je mnogostruka, naglašava Dragana Modrić u razgovoru za Urban magazin. “Dalmatinka je u trenutku kad je počela s radom označila ne samo industrijsku, nego i svojevrsnu kulturološku revoluciju u Cetinskom kraju. Naime, govorimo o pedesetim godinama prošlog stoljeća, poratnom razdoblju u izrazito ruralnom kraju Dalmatinske zagore, u kojem su ljudi živjeli u jako skromnim životnim uvjetima, većinom od poljoprivrede. Otvaranjem Dalmatinke dolazi do korjenite promjene u životima ljudi, posebno žena, koje su činile 80 posto svih zaposlenih. Moram napomenuti da je Dalmatinka bila jedna od najuspješnijih ovakvih tvornica, ne samo u Jugoslaviji nego i u jugoistočnoj Europi, koja je izvozila i na inozemno tržište. Samo za usporedbu, na svom vrhuncu tvornica je zapošljavala i do 2.800 ljudi, što je blizu brojke sveukupno nezaposlenih na području Sinja danas.

Dalmatinka je bila pokretač lokalne ekonomije, ali i društvenog i urbanističkog razvoja grada. Kao i brojne druge tvornice u tom razdoblju, provodila je politiku stambenog zbrinjavanja radnika putem povoljnih kredita ili izgradnjom stambenih objekata, što je bitno utjecalo na urbanizaciju grada. Uz nju vežemo izgradnju gradskog bazena olimpijskih dimenzija, kao i osnivanje brojnih kulturnih i sportskih društava, što se reflektiralo ne samo na kvalitetu provođenja slobodnog vremena radnica i radnika nego i na kulturni život cijelog grada. Dalmatinka je za lokalno stanovništvo značila puno više od tekstilne tvornice. Zapisana je u kolektivnu memoriju grada i na njenom slučaju možemo promatrati odnos između razvoja industrije i društvenih procesa u lokalnoj sredini u kontekstu jednog zaboravljenog političkog sistema, što je jako zanimljivo u kontekstu današnjeg podivljalog kapitalizma.”

Emancipacija žena ruralnog kraja

U svemu čime je Dalmatinka uticala na razvoj Cetinske krajine ističe se emancipacija žena ruralnog kraja, kojima je tvornica donijela ekonomsku nezavisnost, ključnu za samostalno odlučivanje o vlastitom životu. Taj proces nije bio bezbolan – na kraju krajeva, put do slobode to nikad i nije – zahtijevao je hrabrost, ali se isplatio. “Žene koje su dolazile raditi u Dalmatinku do tada su obavljale isključivo poslove vezane uz kuću i djecu. Ulazak u sferu rada za njih je označio prekretnicu i u privatnom životu, jer, kao što si rekla, ekonomska nezavisnost donosi drugačiju poziciju. U početku su žene koje su se odvažile raditi bile stigmatizirane od okoline. Zbog rada u noćnim smjenama prozivane su ženama lakog morala, kao i zbog činjenice da nose hlače ili voze bicikl, što je predstavljalo sramotu za ženu.

Kasnije, zahvaljujući prihodu koji je nerijetko bio jedini u obitelji, postupno se mijenjaju odnosi unutar obitelji, ali i okoline prema ženi. Moramo imati na umu da je preduvjet za ovakav iskorak bila i službena politika koja je promovirala ravnopravnost spolova i veću zastupljenost žena u javnom životu. Nažalost, unatoč nekim mjerama koje su olakšavale ženama odlazak na posao, poput prilagođenog radnog vremena za majke, ipak opseg poslova koje žena obavlja u obitelji ostaje nepromijenjen. Također, unatoč politici jednakosti, zastupljenost žena na rukovodećim funkcijama je bila znatno manja u odnosu na muške kolege, tako da o potpunoj emancipaciji ne možemo govoriti, ali o značajnim pomacima zasigurno da”, priča nam Dragana, ističući da se tema unapređenja kvalitete života žena sa sela na primjeru Dalmatinke ispostavila kao najzanimljivija u čitavom istraživanju.

Koncept industrijske strukture osjećaja

Zasluge industrije Jugoslavije iz današnje se perspektive čine još i značajnijim, suprotstavljene vladajućoj stvarnosti u posljednjih 25 godina koja je u potpunosti izbrisala radnički identitet, a napuštene tvorničke hale učinila normom na koju pristajemo jer se više i ne sjećamo da bi moglo i drugačije. O nekadašnjoj proizvodnji i radništvu rijetko slušamo u javnom diskursu, a radnici i radnice su razjedinjeni i podijeljeni na nacionalne skupine. U kolektivnoj memoriji stanovništva dijela Hrvatske koji je danas među onima koji broje najveću stopu nezaposlenosti Dalmatinka je ostala snažna referentna tačka, ali je šizofrena postratna situacija koja je donijela prelazak iz jednog političkog sistema u drugi, pri čemu sjećanje na bivši socijalistički sistem nije bilo poželjno – bar ne u pozitivnom kontekstu – nekadašnjim radnicama i radnicima dodatno otežala ionako nezavidan položaj, napominje Dragana.

“Obespravljeni, poniženi, zaboravljeni, postali su kolateralne žrtve tranzicije i jednog novog neosjetljivog društveno-ekonomskog sistema. Nažalost, većina radnica i radnika Dalmatinke danas je na birou i dijeli sudbinu s vojskom novih nezaposlenih. Upravo sjećanje na rad u Dalmatinki ukazuje na to koliko je zaista teška njihova pozicija danas, u kojoj ne mogu ostvariti svoje osnovno pravo na rad, ne mogu prehraniti svoju obitelj, a da ne govorim o stambenom zbrinjavanju, subvencioniranim godišnjim odmorima, dodacima na plaću, toplim obrocima i ostalim pogodnostima koji su radnicima Dalmatinke bili standard. Međusobna druženja, izleti, proslave kao i međusobna solidarnost i pomaganje u teškim životnim trenutcima zbližili su radnice i radnike Dalmatinke i na osobnoj razini, tako su i danas, nakon odlaska tvornice u stečaj, preživjela brojna prijateljstva, koja radnice i radnici i danas njeguju. Chiara Bonfiglioli u svom tekstu ‘Struktura osjećaja nakon Jugoslavije – slučaj tekstilnih radnika Dalmatinke’ upućuje na koncept industrijske strukture osjećaja kulturalnog teoretičara Raymonda Williamsa, kojim se objašnjava kako je industrijalizacija stvorila specifične načine života koji su uzdrmani procesima deindustrijalizacije, kojima danas svjedočimo. I mislim da se upravo o tome radi, o načinu života koji je uvjetovan radnim odnosima i osjećaju dostojanstva koji je iz toga proizlazio, a ne samo o poslu, kako se danas percipira rad.”

Industrijska baština i njen značaj

Potaknuta istraživanjem u koje su godine rada uložili Modrić, Pavlinušić i Križanac, fotografkinja Nada Maleš sa svojim se fotoaparatom zaputila u napuštenu fabriku i zabilježila stanje Dalmatinke danas, osam godina nakon što je fabrika i zvanično prestala s radom. Radeći na ciklusu fotografija iz Dalmatinke Maleš se usredsredila na melanholičan prikaz praznog, umornog interijera uz pratnju neizostavnih malih ljudskih tragova koji su ostali nakon što su i posljednje radnice i radnici napustili fabriku. “Promatrač je suočen s izuzetno tihim fotografijama onoga što je nekoć silno brujalo, te mu to postaje okidač za promišljanje o ekonomskoj i društvenoj dimenziji propasti industrijskog središta jednoga grada, kao i o upitnoj sudbini zaboravljenog prostora. Tone neupotrijebljenog konca i prediva, golemi prašnjavi strojevi, natpisi koji datiraju godinama unazad, tvornički restoran, sat zaustavljen na 10.30, crvena termosica na stolu zrače odsutnošću”, pojašnjava Nada, dodajući da je upravo ta zamrznutost prizora unutar tvornice vodeći motiv ciklusa “Dalmatinka”.

U svom radu posvećena dokumentarnoj fotografiji i temama identiteta pojedinca i zajednice, Nada Maleš rođena je u Sinju usred rata i predstavnica je generacije koja se ne sjeća najblistavijeg doba Dalmatinke, nego je, upravo suprotno, odrastala uz najcrnje dane fabrike, dane sporog umiranja. “Sad kad analiziram kolektivno sjećanje svoje generacije na tvornicu, imam dojam da smo odrasli uz negativnosti vezane uz nju – probleme privatizacije, neisplaćene plaće, štrajkove i, na kraju, zatvaranje.” Maleš ipak ističe kako određenu nadu u bolje razumijevanje značaja nekadašnje industrije donosi sve češće tematizovanje industrijske baštine. “Posljednjih godina teme industrijske baštine dosta su prisutne: od lokalnijih projekata udruge OUR, koji su se odnosili na splitsku Jugoplastiku, glazbeno-umjetničkog festivala Željezara u Sisku, izložbe Giganti u Muzeju grada Zagreba do izložbe ‘Urbane ruševine’, na kojoj sam sudjelovala u sklopu festivala Prvomajski inkubator u Krku, a u novije vrijeme javlja se i svojevrsni trend fotografiranja upravo takvih napuštenih građevina i drugih kompleksa u neizvjesnim propadajućim stanjima.”