U petak, 9. maja, u galeriji Collegium Artisticum u Sarajevu otvorena je multimedijalna izložba „Andrej Meets a Flower“ umjetnika Amela Hodžića.

Izložba će biti otvorena za posjetitelje do 23. maja 2025. godine, radnim danima u terminu od 10:00 do 18:00 sati.

„Andrej Meets a Flower“ je koncept sastavljen od većeg broja skulptura koje čine jedinstvenu instalaciju, koja s jedne strane meditira nad vječitim stremljenjem čovjeka ka progresu, tehnološkom razvoju i kroćenju prirode, dok s druge strane, kroz pogled jednog djeteta, propitkuje odraz i strašne posljedice koje će neminovno donijeti transhumanizam i divlja hiperglobalizacija.

Dlaka u jajetu

„Od Amelovih studentskih radova pa do ‘Andrej Meets a Flower’ moguće je pratiti razvoj jednog života, zasebnog univerzuma koji se polako stvarao u ovozemaljskom vremenu i prostoru koji su ga zapali, odnosno u kojima se obreo, ni kriv, ni dužan, kao i svi mi. Ali bi, za razliku od mnogih programiranih na sušto prilagođavanje, univerzum pod imenom Amel Hodžić podjednako snažno stvarao da je nastao prije šest vijekova, ili da se kojim slučajem za šest vijekova ponovo rodi, to jest – eksplodira.

Bio sam dio ‘Andrej Meets a Flower’. I dalje sam. Biću dio ovog rada dok sam živ. Tačnije, svi smo mi dio ovog rada, a ponajviše oni koji nisu, i nikad neće biti svjesni da ovaj rad postoji.

U ‘Andrejevim’ figurama i objektima prežvakana je, progutana, povraćena i ponovo prežvakana – prekomjerna stvarnost. U njihovoj nutrini je otpad kojeg su proizveli ne ljudi, već ljudski resursi – dakle opet – svi mi. Ova postavka, laboratorija ljudskog duha, čuva ostatke tih resursa spojenih na jedan jedini cvijet koji predstavlja tračak života.

Da li je Hodžić pokušao prikazati alternativu transhumanizmu, neuništivu nit koja još uvijek sve ovo drži na okupu, ili nas je sve skupa prevario jednostavnim prikazom iskoristivosti materijala i snage njegove likovnosti, ostaje na konzumentu da to procijeni.

Ukratko ja, ne kao čovjek već kao ljudski resurs i konzument, bio sam konac u ovim skulpturama, pežorativno rečeno – dlaka u jajetu, i konačno shvatio šta to zaista znači, naime napravio sam puni krug.

Karton, najlon, stiropor, sajla, žica, ljepljiva traka, školjke frižidera, bubnjevi veš mašina, odbačena ambalaža, table od jaja i olupine svršenih trenutaka povremeno veselih i češće tužnih bivših vlasnika predmeta koji su ugrađeni u rad… Sve je to bilo moje, i bio sam svi mi od kojih ništa, na sreću, nije završilo na deponiji, pod zemljom, u atmosferi u obliku ispušnih gasova… Sve je samo postalo dio nekrofilskog ciklusa u kojem čovjek već odavno bičuje mrtvog Trojanskog konja kojeg je podvalio prirodi, a koju je Amel Hodžić ovim radovima konzervirao kao spomenik najglupljem, tehnološki najrazvijenijem i vjerovatno najbesmislenijem periodu u povijesti ljudskog postojanja.

Amel Hodžić je najveći umjetnik kojeg sam lično upoznao. Radovi koji proizilaze iz njegovog tihog postojanja nisu muzejski, već laboratorijski primjerci u kojima je spakovan urlik svetog života koji već odavno nismo sposobni čuti.

Kada sam upoznao Amela, mnogi su me pitali o njemu; kakav je to čovjek, da li su istinite negativne glasine koje kruže o egocentrizmu, crnoj magiji i faustovskoj prirodi njegove umjetnosti. Nikad nikome nisam potvrdio ništa, a ovim putem kažem da su svi bili u pravu, iako nikad neće shvatiti šta su tačno shvatili i zbog čega su tačno bili u pravu.

Svaki Amelov rad potvrđuje izjavu velikog austrijskog proznog i dramskog pisca Thomasa Bernharda da umjetniku ne treba dati ništa sistemsko, ni jebenog feninga iz državne kase, jer tek tako se pokazuje ko će da stvara usprkos ili unatoč, odnosno iz potrebe. Iako se ova Bernhardova rečenica odnosila na sisteme koji otvoreno i za svoj ponos i diku sponzoriraju umjetnike, što je u stvarnosti u kojoj Amel stvara – totalna nepoznanica, Hodžićev rad predstavlja ne umjetnost nego spomenik umjetnosti i umjetničkom načinu života, jer Hodžić ne bi pristao ni na šta manje, a kamoli na prefiks nacionalni, ili legenda određenog grada.

Ova izložba u Collegiumu, kao i prošlogodišnja u Galeriji portreta u Tuzli, umjetnički je incident i događaj godine, veliki poklon Sarajevu čijim ulicama već 25 godina tiho i skoro neprimjetno hoda Amel Hodžić, poklon koji Sarajevo, kao i svi naši gradovi koji odbacuju svoje najbolje ljude, nije zaslužilo.

U provincijskim i umjetnički malokrvnim krugovima pojava čovjeka poput Amela oduvijek je bila i ostaće bag, smetnja, velika greška, sve dok ne nestane njegovog lika i ostane samo djelo. Nakon toga, negdje u parku, infrastrukturalisti, pisači projekata i čekači fondova, dakle – trgovački umovi na čije licemjerne poteze je spao ovaj svijet, ovom čovjeku podići će spomenik koji će opet biti dio mrtvog svijeta protiv kojeg se Hodžić u svojim radovima neprestano bori upravo prikazujući smrt, raspadanje i dehumanizaciju“, zapisao je Mili Đukić povodom otvorenja izložbe „Andrej Meets a Flower“.

Amel Hodžić rođen je 20. maja 1986. godine u Velikoj Kladuši. Završio je Srednju umjetničku školu u Bihaću, a 2010. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na Odsjeku za slikarstvo. Član je Udruženja likovnih umjetnika Velike Kladuše i Udruženja likovnih umjetnika BiH. Učestvovao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.