U predstavi „Snijeg“, koju je prema knjizi Orhana Pamuka na scenu Narodnog pozorišta Sarajevo postavio reditelj Dino Mustafić i time, ako je suditi po reakcijama publike, na najsjajniji mogući način zaključio domaću teatarsku sezonu, jednu od uloga igra i Belma Salkunić, perspektivna glumica s kojom smo željeli porazgovarati još od prošle godine, kada je dobila glavnu ulogu u filmu Ognjena Sviličića „Glas“. Povod se ovom predstavom udvostručio, a prilika napokon ukazala, te Salkunić za Urban magazin govori o svojim ulogama, temama za koje smatra da ih je važno tematizirati u pozorištu, kao i razlozima zbog kojih je glumicama u našoj sredini teže raditi nego glumcima.

Belma Salkunić je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirala u klasi Ermina Brave, danas je članica ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo, a u svijet glume kročila je još kao tinejdžerka, kada smo je gledali u filmu „Dobro uštimani mrtvaci“ Benjamina Filipovića. Od tada je ostvarila uloge u brojnim predstavama, nekoliko serija i kratkih filmova, a u posljednje vrijeme može se pohvaliti učešćem u velikim i važnim filmskim i teatarskim projektima kakvi su spomenuti „Glas“ Ognjena Sviličića, u kojem igra glavnu žensku ulogu, predstava „Sedam dana kasnije“, koju je po knjizi Svetlane Broz koja tematizuje ljudskost u vremenu rata u Narodnom pozorištu režirao Gradimir Gojer, te najrecentniji „Snijeg“ Dine Mustafića, velika ansambl predstava čijoj je premijeri prisustvovao i njen autor, nobelovac Orhan Pamuk.

‘Naša zemlja ima cijeli dijapazon problema kojima se treba baviti u pozorištu’

Razgovaramo dan nakon što je premijera predstave „Snijeg“ odigrana, pa sada možete govoriti više o predstavi i ulozi koju igrate. Koja uloga Vam je povjerena i zašto Vam je važan rad na ovoj predstavi? Po čemu ćete pamtiti to iskustvo?

Kako je radnja smještena u turski grad Kars, gdje se prema radnji romana mlade djevojke odlučuju za samoubistvo kao znak protesta, u predstavi se pojavljujem kao neke od tih djevojaka sa svojim ispovijestima. Bila je velika privilegija i čast raditi na ovakvoj predstavi. Prije svega zbog same podjele, zbog glumaca kojima sam se uvijek divila i sanjala da dijelimo scenu, zbog činjenice da je ovakvo djelo režirao Dino Mustafić, te zbog toga što je na samu premijeru došao Orhan Pamuk. A na sve to, publika je oduševljena. Nestvarno je sve to, ali je istinito i to je sigurno predstava koju ću uvijek pamtiti.

U predstavi „Snijeg“ angažovan je veliki ansambl. Kakva je razlika između rada na ovakvoj ansambl predstavi i intimnijim projektima koji obuhvataju rad samo nekoliko glumaca? Šta se uči u jednom, a šta u drugom slučaju?

Nisam ni sanjala da je ovolika podjela, od 25 glumica i glumaca, moguća da se napravi dobar posao, da svi s radošću dolaze na probe i da proces rada u trajanju od dva mjeseca prođe glatko, bez problema. Generacijski, karakterno, potpuno drugačijih 25 ljudi, ali svi pričamo istim jezikom i svi imamo za cilj da ovo djelo i poruka odjekne snažno. Mislim da smo uspjeli. Sve je do odnosa prema radu, bilo da radite monodramu, pa ste sami na sceni, ili da je ovakva podjela, zaljubljenost u posao je uvijek ista. Aleksandar Seksan, koji tumači glavni lik Ka, ponovo me zaljubio u glumu. Pokazao šta je strast na sceni, šta je angažman, partnerska igra, nesebično davanje sebe. Velika mi je želja uvijek ga imati za partnera.

„Snijeg“ je rađen po romanu Orhana Pamuka koji izbliza oslikava političke prilike u Turskoj i sukobe između fundamentalista i sekularista, ali u njima možemo prepoznati i političke probleme naše zemlje. Kao članica ansambla Narodnog pozorišta Sarajevo, za koje priče mislite da je važno da se nađu na pozornici ove kuće?

Naša zemlja, na veliku žalost, ima cijeli dijapazon problema kojima se mi trebamo baviti u pozorištu. Da je ogromna produkcija i da godišnje možemo odigrati i deset premijera, malo je u odnosu na ono šta nas sve svakodnevno snađe. Presretna sam što je Narodno pozorište imalo dvije sjajne premijere koje su se desile ove godine, „Kavkaski krug kredom“ Paola Magellija i „Snijeg“ Dine Mustafića. Sebi i kolegama bih poželjela da igramo u takvim predstavama i da se na taj način bavimo umjetnošću. Jedna od tema, između ostalih, kojom se „Snijeg“ bavi je emancipacija i položaj žene u društvu. Voljela bih raditi komad u kojem je to primarna tema i to izučavati.

Pamtite li neke uloge koje ste dosad ostvarili po porukama koje su prenosile? Za koje od njih ste imali osjećaj da učestvujete u angažovanom projektu?

U posljednje vrijeme radila sam različite stvari, ali mi je svaka uloga značajna. Nedavno smo radili predstavu „Sedam dana kasnije“, na Maloj sceni Narodnog pozorišta. Režiju je potpisao Gradimir Gojer, rađena je po knjizi Svetlane Broz „Dobri ljudi u vremenu zla“, predstava o dobrim ljudima u ratu, neovisno o vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. Svakako dijelim mišljenje sa divnom replikom iz predstave: „Ništa lakše nije bilo nego biti čovek, a i ništa teže od toga.“

‘Teško je dobiti ulogu ikako, a ne glavnu’

Uskoro ćemo gledati premijeru filma „Glas“ Ognjena Sviličića u kojem igrate glavnu žensku ulogu, a tema ovog filma ima dodirnih tačaka sa „Snijegom“ budući da se bavi otporom pojedinca prema sistemu u kojem religija uspostavlja pravila. Kakvo vam je bilo iskustvo snimanja ovog filma?

Temelj svake religije je ljubav i poštovanje. Neko je ludo vrijeme kada nikad više vjernika a manje ljubavi i poštovanja. Pravila u religiji su lijepa, samo kada bi ih se pridržavali svi (o bilo kojoj religiji da je riječ), ali kada bi to radili isključivo za i radi sebe. U „Glasu“ igram Danijelu, religioznu direktoricu doma za djecu, čiji autoritet ruši dječak koji odbija da prakticira religiju onako kako ona zahtijeva. Snimanje je proteklo vrlo dobro, sa sjajnom i mnogobrojnom ekipom iz Hrvatske, s kojima se nadam da ću opet raditi, bilo bi mi zadovoljstvo!

Šta ste naučili iz rada na ovoj ulozi? Čemu glumice i glumce općenito nauči rad na tumačenju likova koji možda nemaju nikakvih dodirnih tačaka s njima?

Ljepota ovog posla je, ovisno od uloge, što promijeniš more zanimanja i biografija. S Danijelom sam malo pobliže upoznala katoličanstvo i rad s djecom. Kroz uloge, istražujući, svašta naučimo, i to je zaista bogatstvo. Jednom mi je na snimanju, nakon što sam izgovorila „Oče naš“, prišao petnaestogodišnji dječak i rekao kako je sretan da ima tako posvećenih katolkinja koje tako lijepo prakticiraju vjeru i mole se. Zahvalila sam mu, nisam željela reći: „samo glumim“.

Pomaže li to udubljivanje u likove u boljem razumijevanju svijeta oko nas?

Svakako, jer dok ne obuješ tuđe cipele i prošetaš u njima, ne možeš ni znati kako je nekome. Ja sam vrlo široka, otvorena za nova saznanja, ne osuđujem i uvijek tražim opravdanje za nečije postupke koji mi, možda, i nisu jasni. Koji god lik da dobiješ da igraš, moraš ga razumjeti, a onda na sceni braniti. Braniti svaki njegov postupak i pokazati kako je baš taj postupak bio u tom trenutku jedini moguć. Generalno smo kao društvo počeli mnogo da upiremo prstom i morališemo. Da osuđujemo svakoga, a opravdavamo svaki svoj postupak, ma koliko on ugrožavao druge. Nikad više moralisanja a manje morala.

Koliko je teško dobiti glavnu ulogu u filmovima koji se snimaju na našim prostorima? Skromne produkcijske mogućnosti uslovljavaju i mali broj filmova koji se snime – da li to znači da je za glumice i glumce uloga na filmu svojevrsna rijetka čast?

Teško je dobiti ulogu ikako, a ne glavnu. Uloga u filmu „Glas“ mi je dokazala onu tezu da „sve što ti je suđeno, neće te zaobići“. Znala sam moliti na nekim projektima da se samo pojavim na kastingu, znala sam slati CV i fotografije više puta, dubiti na glavi… Ali eto, u Hrvatskoj, u vrijeme dok sam ja spavala, odvijao se ozbiljan razgovor o meni. Ni sanjala nisam da će se ikakav film snimati, a tek o hrvatskoj produkciji ništa nisam znala. Kolegica s klase Nađa Josimović, koja živi u Zagrebu, srela je reditelja Ognjena Sviličića, koji joj se požalio kako nije našao glumicu za film koji treba raditi. Po opisu onoga što traži, Nađa se od svih kolegica sjetila baš mene. Već sutradan me produkcija pozvala da snimim materijal, što sam i uradila, nakon čega mi je Ognjen, i ne poznajući me, pitao želim li ulogu u njegovom filmu. Eh, to je čast.

Kakve su općenito prilike za glumce i glumice u BiH danas? Gdje svoje mjesto nađu deseci mladih glumica i glumaca koji svake godine završe akademije u našoj zemlji i čemu se mogu nadati?

Ja bih bila najsretnija da smo mi velika zemlja sa mnogo pozorišta, sa mnogo ljubitelja predstava, kako bi svi mogli raditi. Jer nema većeg prokletstva nego biti umjetnik, završiti Akademiju, a onda sjediti kući i čekati da ti telefon zazvoni. Mnogo nas je, zaista mnogo. Dodala bih da je glumicama još mnogo teže nego glumcima.

Zašto?

Zato što skoro svaki tekst u samoj podjeli likova ima više raspisanih uloga za muškarce nego za žene, tako da smo od početka na gubitku. Osim toga, moramo se pomiriti sa činjenicom da je Bosna i Hercegovina još uvijek vrlo zatvorena i konzervativna sredina i sve što na bilo koji način „iskače“ iz okvira „normalnog“ je neprihvatljivo. Poražavajuće je da u 2019. godini neko, nakon što vidi poljubac na sceni ili filmu, pita: „Je li se vi ono pravo ljubite?“, a da ne govorim o reakcijama na eksplicitne scene. Ne generalizujem, daleko od toga, ali dok postoji ijedna osoba sa prenaglašenom reakcijom na nešto što je normalno, nismo na dobrom putu kao društvo. Važno je naglasiti i da je glumac iz takve scene uglavnom velika legenda, a glumičin moral je vrlo upitan – smatraju. Ovim svijetom vladaju muškarci.

Imate li neke planove i želje za budućnost? U kakvim predstavama i filmovima biste voljeli učestvovati, s kojim rediteljkama i rediteljima sarađivati?

Planove imam, ali im ne robujem, jer svašta sam nešto planirala do sada, pa me život rasporedio kako je želio. Dočekala sam se kao mačka svaki put, ali sam već malo umorna, pa se uglavnom prepuštam trenutku. Predstavama se radujem, vjerujem da će šta god da se bude postavljalo u Narodnom pozorištu biti sjajno, a filmovima se potajno nadam, jer sam u šoku svaki put kad čujem da se kod nas nešto snima, a da nije varijanta pro bono…