Beauty and the Beast zvuči elegantnije nego Ljepotica i zvijer, što je loš prijevod, s obzirom na postojanje ženskog imena Belle – Lijepa, u našem jeziku. Isto ime postoji u engleskom i francuskom. Ovaj popularni naziv na engleskom jeziku, klasična bajka duguje uspjehu Disnijevih mjuzikla. Prvog iz 1991. godine animiranog filma, i drugog igranog filma iz 2017. godine, bombastično najavljenog profeminističkog filma, što je Disneyu trebalo, s obzirom na antifeminističke i stereotipizirane vizualizacije ženskih karaktera u dotadašnjim adaptiranim bajkama.

Piše: Lejla Panjeta

Plavuše, namiguše, poslušnice ovisne o muškarcu su tipizirane ženske iz Disnijevih crtića. Sve do Eme Watson, koja se nakon premijere, kao aktivna feministkinja, hvalila promjenom karaktera Ljepotice i jednakošću muško-ženskih odnosa. Naime, njena Ljepotica, pored toga što je obrazovana, bavi se nečim: izumiteljica je. I to veš mašine! I za razliku od originalne verzije, ona sama odlučuje da pripitomi Zvijer-sociopatu, koji kada ima napade bijesa i baca namještaj na nju. Ali ona će ga pripitomiti, vaspitati i promijeniti! Njen zadatak je da zapravo spasi muškarca od sebe samog. Vrlo feministično gledište na rodovske odnose i položaj žene u braku i vezi sa muškarcem.

Problematika Disnijeve političke i rodovske nekorektnosti

Da bi se iskupilo za očigledno nefeminističku naraciju sa odnosima nasilnika-psihopate i žene-žrtve, u ovoj verziji se pojavljuje gay lik, blago provučen i nedorečen. Obje Disnijeve verzije ukidaju likove dviju sestara, koje su zaostavština priče o Pepeljugi i indikator preporučenog ponašanja za ženu, koje glasi ovako: slušaj svoje reditelje, rintaj, kuhaj, peri, peglaj, pospremaj, i pri tome uživaj u tome, a kada ti za muža dovedu zvijer, tvoje karakterne vrline će biti iskušane na najgori način, jer ga još moraš i zavoljeti. Tvoje sestre koje to ne rade, neće naći muža. Žena živi samo da služi, a u tome treba da uživa i da svojom ljubavlju izliječi čudovište, koje je u mentalnom, emotivnom i fizičkom obliku istinsko čudovište.

Neobrazovanog, bez lijepih manira, ružnog, grubog, agresivnog, sa ozbiljnim poremećajem napada bijesa, dakle, antipod Lijepog, žena treba da promijeni i to samo svojevoljno, jer njena ljubav je ta koja će otkupiti sve grijehe. I kad sve to odradi, pred njom će se pojaviti princ i to bogati princ. The End. Pravi disnijevski happyending. Novac je mjerilo sreće, a vanjska ljepota ono čemu treba težiti?

Ovo je u osnovi jedna od verzija originalne priče o Ljepotici i zvijeri. Trebalo je proći dosta vremena, da se u 20. vijeku, žena izbori za pravo odlučivanja, i to konačno shvativši da je ova bajkica besprijekoro tačna, osim jedne velike laži na kraju. Nema princa na bijelom konju. Kako bi se odužili za stoljeća „narativnog“ ugnjetavanja ženske svijesti, profeminizam u novoj adaptaciji Disneya, napravio je još goru varijantu žene spremne za udaju. Patološka logika u kojoj se pojavi „druga strana“ zvijeri (igranje po snijegu, hranjenje ptica, nježnost dodira…) omogućava da žrtva razumije svog mučitelja, i zavoli ga. Ovo je klasična priča o žrtvi psihopate, koja se nada da će jednog dana stvari biti bolje. Međutim, „prava strana“ psihopate nigdje nije otišla, čak ni u momentu kad se pojavi njegovo drugo lice. On je ranjen, jer je pošao da je spasi, a sve se desilo (iako mu ona vida rane poslije toga), zato što je on izgubio živce! Pogodite ko ga je naveo da izgubi žive? Ona! Dobar primjer izopačene patrijarhalne manipulacije krivicom za mlade žene spremne za udaju. Sjajan savjet za uspjeh buduće veze.

Ova bajka osim, očiglednog Stokholmskog sindroma, može biti analizirana i kroz psihoanlitičke teorije, jer očito da feministička ne može da izdrži niti jedan argument u svoju korist. Pored sindroma razumijevanja svog mučitelja, mazohizma, samokažnjavanja, Disnijeve adaptacije pokazuju i narcističke poremećaje ličnosti, kao i duboke depresivne poremećaje kod Zvijeri, te akutne napade bijesa i psihopatiju. Likovi ove bajke, nisu uzori djeci, a ni odraslima. Oni su odavno zreli za ozbiljno liječenje. U, već po svojoj strukturi, problematičan okvir karaktera i naracije, koja može biti osnova za nezdravo razmišljanje o seksualnosti i muško-ženskim odnosima, Disney uvodi elemente koji priču dodatno iskrivljuju i čine njene poruke psihološki nezdravim i neuzoritim. U stvarnosti, žrtva koja se nada da će se nešto promijeniti, samo zapada dublje u sopstvenu propast. No, svima nam je potrebno da vjerujemo u čuda i ova bajka u originalnoj verziji pokazuje nadu u srećniju budućnost.

Varijacije na temu

Verzije priče o Ljepotici i Zvijeri su mnogobrojne. Elementi priče variraju u modernim adaptacijama, koje služe da bi se ukazalo na probleme adolescencije, rastavljenosti roditelja, prevazilaženja edipovih kompleksa, pronalaženju sopstvene seksualnosti, prevazilaženju genitalne faze razvoja psihe, pomirenju ega, superega, ida, shvatanju da izgled i kako se vidimo nije važan, otkrivanju unutrašnje snage i karaktera, itd.

Evo nekih od novijih adaptacija: Beauties and Beasts od Betsy Hearned, Beastly autora Alexa Flinna po kome je snimljen istoimeni film, Dragon Prince: A Chinese Beauty & the Beast Tale od Laurence Yepa, McKinleyjeva Beauty: A Retelling of the story of Beauty and the Beast, Napolijeva Beast, Blockova The Rose and the Beast: Fairy Tale Retold, Trollopova Ayla’s Angel, A Court of Thorns and Roses od Sarah J. Maas i The Other Side of You od Pamele Samuel Richardson. Ove priče i romani većinom su moderne adaptacije, sa osnovnom strukturom priče koja je romantičarskog porijekla. Ponos i predrasude i Dracula su romani ovog stila i perioda, koji su također inspirirani pričom od Ljepotici i Zvjeri. Malo ekstremnija varijanta prilagođena mlađoj publici je Twilight, koji je poslužio kao motiv za 50 nijansi sive. Od BDSM problematike, do ekologije, kojom se u svom fimu iz 2014. godine bavi Christophe Gans, ova naracija je pogodna za aktualizaciju psiholoških, socioloških i društvenih pitanja. Le Belle at la Bete, Jean Cocteaua iz 1946. godine oslanja se uveliko i na grčki mit o Orfeju i Euridiki, a u modernoj francuskoj adaptaciji umjesto Dijane, boginje lova, pojavljuje se bog šume. Obje francuske Zvijeri imaju vizuelni identitet sličan mački – lavu, koji je simbol francuskih kraljeva, te označava hrabrost i vrline aristokratije. Američka Zvijer slična je bizonu ili vuku, koji je njihova nacionalna životinja. Čudovište iz Apulujeve priče o Cupidu i Psihi je zmijolikog oblika, što simbolizira strah od kastracije i psihološko prerađivanje falusnog simbola ulaskom u bračne odnose.

Nije samo mediteranski korpus narativnih elemenata platforma iz koje nastaje i razvija se ova bajka. U Norveškoj postoji ciklus bajki Istočno od sunca, zapadno od mjeseca, među kojima se nalazi priča koja ima slične narativne elemente lijepe žene koja spašava divlje čudovište i svojom ljubavlju iskupljuje njegove grijehe.

Osnov priče o iskupljenju

Princ je začaran u obliku zvijeri, a žena ga mora pripitomiti. Mora ga zavoljeti, jer ga jedino njena čista ljubav može spasiti, a time spašava i sebe: edipovog kompleksa, prokletstva ljepote, otkupljuje svoj grijeh predrasuda i stereotipskih razmišljanja, i na zdrav način se oprašta sa roditeljskim domom i ulazi u novi život obilježen brakom sa čovjekom kojeg voli, otkrivajući da ta ljubav ne smeta ljubavi koju osjeća prema ocu. Ona shvaća da ružno ne mora nužno biti zlo. Da je promjena u emocijama i onome što njeno tijelo i duša osjećaju cjelovito i iskupljujuće za oboje. Ovo je hrišćanska priča u osnovi, u kojoj strpljenje i ljubav mogu izbrisati sve grijehe. Francuzi su ponosni na francusku klasičnu bajku, koja je i kod nas doživjela brojne prijevode. Radi se o Charles Perraultu. Međutim verzija koju dobro poznajemo nije njegova već od Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont iz 1757. godine, a koju preuzima iz ranije prepričane verzije priče od Gabrielle Susan Barbot de Gallan de Villeneuve. Perraultova priča Riquet a la Houppe, je ranija od obje ove verzije, i bavi se samo pitanjem ružnoće i fizičkog izgleda, koji nužno ne mora biti zao. Pobjeda ljubavi omogućuje da se proslijedi poruka da je ljepota u oku posmatrača.

Booker u svojoj knjizi Seven Basic Plots, ovu naraciju svrstava u priče o ponovnom rođenju. Nema zlih roditelja, kao u Ivici i Marici ili Snjeguljici. Nema zla koje je povezano sa ulaskom u bračne odnose, kao u pričama Princeza i žaba, Plavobradi ili Pepeljuga. Razriješenje Edipovog kompleksa i vezanost za oca, prihvaćanje nove ljubavi i shvatanje da se u isto vrijeme može voljeti roditelj i supružnik, prema vodećem analitičaru bajki Bruni Bettelheimu, u Ljepotici i zvjeri je izvedeno na najzdraviji način. On ovu priču svrstava u cikluse priča o mladoženji-životinji, koji može imati različte oblike. U Ljepotici i zvjeri sukob između ida i ega je razriješen na najpovoljniji način, tako da djeca razumiju da je nešto što su prije smatrali odbojnim, zapravo izvor zadovoljstva, nakon što prođu put (kroz koji Ljepotica i Zvjer prolaze) iskušenja i prihvaćanja toga. Naravno da ne treba da trpimo psihopate u realnom životu, ali ovdje govorimo o simbolici naracije i razvoja likova.

U grčkom mitu o ljubavi između boga i žene smrtnice, koji je od svih navedenih verzija vjerovatno jedna od prvih priča koja uspostavlja arhetipske okvire ove priče, dijete Erosa (seksualnost, tjelesni užitak) i Psihe (duša, intelekt) koje se rodi na kraju, zove se Pleasure (Zadovoljstvo, Voluptas, Hedone). Adekvatnim spojem divljih seksualnih impulsa i razuma rađa se ljubav. Zrela, koja označava sretan i zadovoljan život, nakon mnogobrojnih životnih prepreka. Ljubav, u ovom mitu, može da prevaziđe sve granice, pa čak i onu koja božanstvo odvaja od smrtnog.

Priča upućuje junake na put u rješavanju ovog problema i dovodi do sretnog kraja. Osnovna poruka ove arhetipske naracije, koja se kroz sve verzije ne mijenja, jeste da ljubav sve može pobijediti. Pronalazeći put iz nezrelosti u zrelost odnosa sa svijetom oko sebe, dijete čita ovu bajku kao sukob koji je pozitivno razriješen prihvaćanjem novog načina života, svoje i tuđe seksualnosti. Dugo je i bolno putovanje do pronalaska sebe i svog mjesta u svijetu odraslih. U priči o Ljepotici i Zvjeri ovo putovanje završava se sretno u istinskoj ljubavi, koja nije uslovljena vanjskim izgledom, materijalnim uživanjima, sebičnošću ili ovisnošću o roditeljima.

Feminizam i psihoanaliza imaju odlično tlo za razmatranje ove poruke, ali nemaju šanse u borbi protiv arhetipa, koji je duboko ukorijenjen u svijesti svih naroda i kultura. Folklor ove priče i njene varijacije pokazuju da ona ima privlačnost za sve generacije mladih i starih čitatelja i gledalaca. Bettelheim je sa razlogom svrstava u najvažniju bajku za djecu, koja će dugo ostati i u svijesti odraslog čovjeka. Stoga se nadamo još uspješnijim adaptacijama ove narodne priče, mita i klasične naracije, koja je plodno tlo za bavljenje mnogim pitanjima, i sa kojom se ne može pogriješiti. Privlačnost njene osnovne poruke, o ljubavi koja sve pobjeđuje, nadi u promjenu na bolje, zadovoljstvo žrtve za dobra dijela, sreću u činjenju sretnim drugog, kao i svih ostalih ideja koje se kroz nju mogu protkati je magnetična i neprevaziđena. Vjerujući u ovakva čuda, možda i u realnosti postoji tračak nade da se ipak pojavi princ na bijelom konju. Pa, ne mora baš biti bogat… Ni lijep… Samo neka nauči da voli. Jer ljubav sve pobjeđuje. (A ako ga moramo učiti da voli, pa onda to i nije ljubav!)