Četvrti Sarajevski irski festival sarajevskoj je publici predstavio nagrađivani animirani film The Breadwinner (Hraniteljica) i ugostio scenaristkinju filma Anitu Doron te mladu glumicu Chaaru Saudry, koja je protagonistici filma Parvani pozajmila glas. Producentsko čedo Angeline Jolie koje je prošle godine nominovano za Oscara i za Zlatni globus za najbolji animirani film, Hraniteljica je priča o jedanaestogodišnjoj afganistanskoj djevojčici Parvani koja se, primorana okolnostima i nastojeći preživjeti u turbulentnim vremenima, suprotstavlja strogim i nepravednim pravilima društva u kojem živi.
Piše: Tamara Zablocki
Doron je scenarij za film napisala na osnovu istoimene književne uspješnice za djecu kanadske autorice Deborah Ellis, a priča se temelji na iskustvima o kojima je spisateljica intervjuisala afganistanske žene i djevojčice u izbjegličkim kampovima u Pakistanu. Sa vlastitim iskustvom života u različitim kulturama, Anita Doron je život i probleme afganistanskih žena svih starosnih skupina nastojala što vjerodostojnije ispričati za potrebe velikog platna, istovremeno izbjegavajući zamke zapadnjačkog pojednostavljivanja. Scenaristkinja, rediteljka, snimateljka, producentkinja i TED-ova stipendistkinja ukrajinskih korijena koja danas živi u Kanadi imala je čarobno djetinjstvo i u umjetnosti pronašla plodno tlo za razvoj mašte čije je moći rano spoznala.
‘Suživot brojnih istina je nužan i magičan’
Doron je rođena u Zakarpatskoj oblasti na zapadu Ukrajine, a djetinjstvo je provela uz roditelje koji su je naučili posebnom pogledu na svijet i sebe u svijetu. „Na dan mog rođenja otac se zaputio u matični ured da me upiše, ali su mu ondje rekli da ‘Anita’ nije dovoljno sovjetsko ime, te ga poslali kući da osmisli manje imperijalističko ime. Kada se vratio, opštinski službenik je bio dovoljno mamuran da je odlučio svejedno me upisati kao Anitu. Od tog trenutka moj život su oblikovale magične avanture sudbine. Odrasla sam u zemlji napuštenih zamkova, romskih metoda liječenja i prodavnica ispunjenih isključivo konzervama tunjevine u sosu od paradajza. Moja majka je odbijala službenu vladinu istinu, a moj otac nije želio prihvatiti stvarnost koju je prihvaćala srednja klasa, što me navelo da tragam i svjedočim alternativnim istinama od najranije dobi.
Ljeti smo putovali u planine Gruzije i Armenije, njihove doline su mi punile maštu zlatnim rijekama i mitovima. U Uzbekistanu sam se divila stijeni ukrašenoj minijaturnim dijamantima, pala s konja i liječena na gozbi koju su pripremale žene noseći onoliko pletenica koliko su imale godina. Moj otac, koji me je naučio da je važno ne shvatati sebe ozbiljno i posmatrati život kroz prizmu humora, spremno je pristao pregovarati kada je jedna porodica za moju ruku ponudila 200 ovaca, samo da bi im rekao kako nikako ne može toliko stado smjestiti u našu kuću. Na zabačenom turskom ostrvu punom stabala jabuka upoznala sam porodicu koju je civilizacija zaboravila, a na Sjeverozapadnim teritorijama udisala sam blješteće kristale leda formirane na -55 stepeni dok su mi gavrani veličine ćurke letjeli iznad glave. U peruanskom selu šaman mi je čitao sudbinu u lišću koke i natjerao me da stojim ispred džinovskog prepariranog kondora kako bi otkrio pravu istinu moje duše.
S godinama, i sa sve više magije kojoj sam svjedočila, bilo mi je sve teže vjerovati u binarnu, crno-bijelu stvarnost. Uvidjela sam da vjerovanje u apsolutne, jedine istine proizvodi mržnju među ljudima i nacijama. Razumijevanje do kojeg sam došla vremenom tjera me da dajem oblik stvarnosti koja postoji u ljudima. Suživot brojnih istina ne samo da je moguć već je i nužan i magičan“, ispričala nam je Doron o svom odrastanju, koje ju je, sa svim svojim specifičnostima, nesmetano uvelo i u svijet umjetnosti. Najprije se okušala u poeziji, a prvi film je pokušala snimiti još u tinejdžerskim godinama. S vremenom je film pobijedio sve druge interese.
„Kao šestogodišnjakinja sam prisustvovala prirodnim fenomenima koji su učinili da se osjećam malenom i beznačajnom u svijetu koji je prevazilazio moju sposobnost da ga shvatim. Bila je to najprije rijeka oblaka ispod mojih nogu dok sam stajala u visinama Karpata, a potom i jato bioluminiscentnih planktona u Crnom moru. Napisala sam pjesmu o tome i sve od tada pretvaram čuđenje koje pronalazim u svijetu u riječi; sada u paru sa čežnjom i bolom zbog patnje koja također postoji u svijetu.
Moj otac je amaterski fotograf, a majka i baka su uvijek crtale i oblikovale, te je kombinacija riječi i slika za mene bila prirodna. Sa dvanaest sam pokušala snimiti dokumentarni film o zagađenoj rijeci u rodnom gradu, ali sam naišla na prepreke s lokalnom birokratijom, koje su samo očvrsnule moju želju da do kraja života snimam filmove. Vidjela sam potencijal za pokretanje promjena i podizanje svijesti koji film nosi“, prisjetila se Doron, koja je priliku da formalno uđe u svijet filma dobila preselivši se u Kanadu kao dvadesetjednogodišnjakinja, kamo je, kako kaže, njeno srce pratilo čovjeka po imenu Jack. Ondje je upisala Školu vizuelnih umjetnosti pri Univerzitetu Ryerson u Torontu.
„Zaljubila sam se u Kanadu i prvi put u životu osjetila da imam dom u nekoj državi. Nisu me gledali kao pripadnicu etničke manjine unutar etničke manjine, nisam bila ruska imigrantica koja nosi čudnu odjeću, bila sam samo Kanađanka u zemlji brojnih kultura i nevjerovatnih identiteta, nacija obilja, mješavine starih i novih kultura, ili se makar tako činilo na početku. Bilo je oslobađajuće tako lako pripadati. Zahvaljujući tome, Kanada je veliki dio mog identiteta. Ali ne identifikujem se više s jednim mjestom ili s pripadnošću jednoj naciji. Ipak, jedna od mojih strasti je očuvanje folklora u svijetu u kojem čovjek ne može pripadati samo jednoj kulturi isključujući druge, u kojem je globalna mitologija očajnički potrebna.
Moj sin je rođen u Brazilu. Kanađanin je, u venama mu teče mađarsko-jevrejsko-kinesko-irska krv, ali mu je omiljena kultura francuska. Fasciniran je ruskom ćirilicom, omiljena hrana mu je sushi, a uči esperanto. Sve je više ljudi poput njega širom svijeta, ljudi koji ne pripadaju nigdje kako bi se svugdje osjećali kao kod kuće.“
‘Bilo bi dosadno pričati samo priče o onome što poznajemo’
Knjiga Deborah Ellis odmah ju je osvojila. „Čitajući knjigu, zamišljala sam prijateljstvo s Parvanom, uspijevala sam je razumjeti, osjetiti njen bol, njenu zbunjenost, njenu čežnju. S producentima filma i našom nevjerovatnom rediteljkom Norom Twomey dijelila sam želju da ispričamo priču koja će biti veća od hladnih novinskih naslova o Afganistanu, veća od praznih činjenica o talibanima, uništenju, opijumu, mudžahedinima i ratu. Iza njih postoje individualne priče, ljudi s kompleksnim životima, opsežna i neshvaćena historija, kultura bogata mirisima, ljubavlju i ljepotom. U mom djetinjstvu Afganistan je bio daleko, zastrašujuće mjesto na kojem su sovjetski vojnici gubili živote i o kojem su ruski pjesnici pisali jezive pjesme koje smo potom pjevali oko vatre. Željela sam zagrabiti dublje.“
Dublje razumijevanje afganistanske kulture i života tamošnjih ljudi podrazumijevalo je višemjesečno istraživanje, te je scenarij za film nastao i na osnovu Anitinog vlastitog viđenja svakodnevice Afganistanki i Afganistanaca.
„Prije nego što sam napisala scenarij, mjesece i mjesece sam provela uronjena u istraživanje. Proučavala sam sve, od tkanja, afganistanske heavy metal scene, skejterske kulture, grafita, hrane, priča, vrsta pokrivala za glavu, drevnog nakita, geografskih karti, naslovnica knjiga, vrsta grožđica koje se stavljaju u jela… Afganistansko-američki umjetnik Amanullah Mojadidi, također TED-ov stipendista, pomogao mi je u zaobilaženju zapadnjačkih zabluda i sprečavao moj zapadnjački rakurs. Bilo je tako lako vidjeti koliko je štetan zapadocentrizam, bilo je lako riješiti ga se i vidjeti jasno. Željela sam i putovati u Afganistan, ali to nije bilo moguće. Najbliže što sam mu prišla bio je put u Tadžikistan, čiju kulturu Afganistan dijeli putem Tadžika.“
Scenarij za Hraniteljicu stoga ne prati u potpunosti knjigu, već i Anitino razumijevanje Afganistana, te je, recimo, Parvanina porodica u knjizi sekularna, dok su u filmu prikazani kao predani muslimani.
„Cilj mi je bio autentično predstaviti mjesto i vrijeme, kao i likove kako ih je predstavila Deborah Ellis, predana, istinski talentovana i empatična autorica knjige. Roman uspijeva razgranati strukturu u čitaočevom umu, uz trenutke predaha, istraživanja i promišljanja, dok je film vožnja jednim pravcem te se mora držati autentičnosti glavnog lika. Moj pristup je podrazumijevao da se identifikujem s protagonistkinjom, osjećam ono što ona osjeća, i iz toga pričam priču knjige. Religija i tradicija su ključni dio kulture naših likova i stoga smo ih željeli ispoštovati. Oni su učenjaci, ali im je tradicija važna, što se dobro uklopilo jer ne isključuje jedno drugo. Ne uklapa se jedino u imperative talibana iz 2001. Pričanje priče, koje je u knjizi već važan dio kulture ove porodice, također sam proširila i koristila kao uvid u Parvanin unutrašnji svijet.“
Uprkos svemu, neki bi Hraniteljicu još uvijek mogli optužiti za kulturnu aproprijaciju budući da, rađen u koprodukciji Irske, Kanade i Luksemburga te temeljen na knjizi kanadske autorice, ipak pripovijeda o Afganistanu iz zapadnjačke perspektive. Doron ističe da nije svaka priča ispričana na Zapadu o drugim kulturama, nerijetko onim koje je Zapad osvajao i kolonizirao na ovaj ili onaj način, kulturna aproprijacija.
„Pojednostavljeni, izdvojeni stereotipi o kulturama koje ne poznajemo, ne želimo upoznati, rađeni za zabavu, ismijavanje ili profit, jesu kulturna aproprijacija koja zaslužuje najdublji prezir. Ali ako želimo ispričati priče o ljudima koji žive daleko od nas jer smo znatiželjni, jer želimo razumjeti, jer želimo izaći iz svog balona, te kada to radimo s poštovanjem, nepretenciozno, otvoreno, to je posve nešto drugo.
Bilo bi nevjerovatno dosadno pričati samo priče o onome što poznajemo i što jesmo. Zapravo je vrlo jednostavno. Ne postojimo ‘mi’ i ‘oni’, postojimo samo mi, svi mi, s univerzalnom paletom emocija. Kulture su onda samo detalji koji se mogu razumjeti kroz srž lika o kojem pišemo. Imam više zajedničkog s metalcem iz plemena Tlicho u kanadskom području Sjeverozapadnih teritorija, ili sa stidljivom afganistanskom pripovjedačicom s navikom da odgovara svojoj starijoj sestri nego sa kanadskim službenikom mađarskih korijena koji živi u Torontu. Možda sam odrastala uz isti jezik, hranu i pjesme kao i taj službenik, ali moj unutrašnji pejzaž je puno bliži pjesniku iz plemena Tlicho.
Kultura nije statična. Neprestano se razvija i mijenja, miješa i susreće. Ako pristupamo kulturama za koje ne možemo tvrditi da su naše s poštovanjem, s ljubavlju, možemo ispričati priču o bilo kojem liku iz bilo kojeg dijela svijeta. Svijetu treba više priča koje nisu zapadnjačke, i na koji god način došli do njih, možemo i trebamo nastojati da ih stvaramo, da ih pričamo, sarađujući i odnoseći se prema njima s beskrajno mnogo ljubavi.“
Moramo naći hrabrosti da zamijenimo mač riječima
O važnosti pripovijedanja govori i sam film Hraniteljica, čiji je dobar dio posvećen pripovjedačkom umijeću Parvane, koja svom malom bratu, a potom i samoj sebi, priča priče o mudrosti potrebnoj za pobjeđivanje prepreka. Poput svojevrsne Šeherzade iz Hiljadu i jedne noći, djevojčica pričom održava sebe i svoju porodicu živom, u ovom slučaju živom duhom. „Animacija je prvenstveno vizuelni medij i najbolji način da se priče ispričaju je kroz same njene slike. Izabrala sam da kroz film ispričam i tu nit priče u želji da pokažem razvoj unutrašnjeg Parvaninog svijeta. Na početku, priča se opire – teško ulazi u našu dušu. Ko zna šta ćemo pronaći tamo? Moglo bi biti strašno. Ali jednom kad je izbor napravljen priča postaje rijeka koja nosi Parvanu kroz zamršene i promjenjive stvarnosti s kojima se suočava.
Priču najprije koristi da utješi druge i time drži sebe ponešto postrani, kako bi bila snažna, ali uskoro, usljed sve težih okolnosti i izazova s kojima se njeno mlado srce suočava, ona na neki način upada u vlastitu priču. Priča postaje njen način davanja smisla strahovima, brigama, prošlosti, a naposljetku i način ohrabrenja i utjehe za samu sebe. U priči, Suleiman ne ubija kralja slonova da bi pobijedio, već dopire do njega riječima, iskreno pripovijedajući vlastitu priču. Čak i najstrašnija čudovišta moguće je dotaći ako im date šansu. Moramo naći hrabrosti da zamijenimo mač riječima. Za mene je to srž filma: moramo spustiti oružje rata i koristiti priče kako bismo dodirnuli i razumjeli jedni druge, kako bismo se odmakli od razmišljanja o ‘nama’ i ‘njima’, od mržnje i neprijateljstva“, ističe.
Animirani film čiji scenarij naša sagovornica potpisuje prošle je godine ovjenčan nagradom „Annie“ za najbolji dugometražni animirani film. Anita Doron je za najbolji adaptirani scenarij istovremeno nagrađena kanadskom filmskom nagradom, a film je nagrađen i od Društva filmskih kritičara Los Angelesa. Priča je, po svemu sudeći, uspjela u slanju svojih poruka. Doron vjeruje kako dio njegovog uspjeha treba zahvaliti specifičnim moćima koje animacija ima u prikazivanju svijeta većeg od stvarnosti.
„Animirani likovi sa svojim opštim obilježjima omogućavaju publici da se lakše identifikuje s njima. U animaciji ne postoje granice, ona uspijeva elegantno i bez ograničenja miješati stvarnost i maštu, stvarati bez straha, transformirati i podsjećati na važnost igre, što je vrlo važno u našem zamršenom svijetu današnjice. Moramo se sjetiti da se igramo, da ne znamo, da smo nevini, da budemo klovnovi i, više od bilo čega, da se prestanemo shvatati ozbiljno. Svi smo mi zajedno savršeno beznačajni na ovoj planeti. To je dar koji dijelimo. Sve što trebamo jeste cijeniti ono što postoji, bez obzira na nas i problematičnu ljudsku prirodu. Dragocjeni nismo mi, nego svijet u kojem živimo.“
