Poezija već stotinama godina govori o najrazličitijim aspektima ljubavi: naša saradnica, književnica Adisa Bašić, otkriva pjesme koje iznenađuju i zadivljuju svojom slobodoumnošću, humorom i ljepotom.

Postoje krajevi Balkana u kojima je već više od jednog stoljeća uobičajeno da muškarci odlaze na pečalbu. To su tradicionalno bile Dalmacija, Hercegovina, te pasivni krajevi Crne Gore, Makedonije i Kosova. Pečalba je, nažalost, prisutna i danas. Ona podrazumijeva duga izbivanja muškaraca, koji po nekoliko godina, pa čak i decenija, žive odvojeno od svojih porodica, samo ih povremeno posjećujući. To dugo odsustvo se oduvijek odražavalo na seksualne živote žena koje su bivale prinuđene na apstinenciju.

U davnim vremenima, prije interneta i jeftinih letova, seksualna apstinencija je za neke žene znala trajati i cijeli život. Nekad bi se nakon svega godinu ili dvije braka muž zaputio preko svijeta, ostavljajući ženu s malim djetetom i u neizvjesnosti da li će se ikad vratiti. Patrijarhalne zajednice su posebno strogo motrile na ženu i osuđivale nevjerstvo takozvanih bijelih udovica, odnosno žena osuđenih na višegodišnje samovanje. Ali zanimljivo je da se nisu svi krajevi prema tome odnosili isto. Zagrebačka etnologinja Vera Erlich provela je tridesetih godina prošlog vijeka kapitalno istraživanje o bračnom, porodičnom i seksualnom životu u Jugoslaviji. Zahvaljujući mreži entuzijastičnih saradnika, ona je sakupila podatke o intimnom životu ljudi iz preko tri stotine sela. Fascinantni i neočekivani rezultati njene studije govore o predmodernom vremenu kakvo je opisano i u našoj usmenoj književnosti. Nakon Drugog svjetskog rata nastaće industrijalizacija i život će biti promijenjen iz temelja.

U knjizi Porodica u transformaciji Erlich iznosi podatke da se odnos prema bračnoj vjernosti razlikovao u zavisnosti od sredine. Muslimanske sredine su bile radikalnije konzervativne, a kazne za preljubu su bile nemilosrdne, pa je vrlo malo žena imalo seksualne odnose izvan braka. Međutim, u isto vrijeme, muslimanski muževi nisu ostavljali porodice na duži period. Po islamu, koji afirmiše važnost bračnog seksa, najduža dozvoljena razdvojenost je tri mjeseca. U Bosni su šerijatski sudovi takve brakove razvodili jednostavno, na ženin zahtjev, i to se moglo učiniti nakon godinu dana muževog izbivanja. Evo nekih pjesama koje čuvaju u kolektivnom pamćenju te nevesele godine.

Muž neke Hasanbegovice je zanemario svoje obaveze i ostavio je godinama samu. Ona šalje pticu da vidi šta joj je s njim i zašto ga tako dugo nema iz Stambola. Selam ćeš mi Hasanbegu, šta je, kako je?/Šćeri sam mu poudala sve za ćatibe,/Sinove mu poženila sve do jednoga,/Dvore sam mu napravila baš ko saraje,/Ja sam mu se podmladila kano đevojka, poručuje usamljena žena, uspijevajući da se i našali u svom jadu. Druga narodna pjesma opet govori o tome kako muškarac može zbog svog odsustva biti kažnjen, zaboravljen i napušten. Gondže Mehu Misir omilio,/U Misiru dvore načinio,/U Stambolu ljubu ostavio./Posla slugu da dovede ljubu./Ne bi sluge, nit dovede ljube:/Čeko sluga tri godine dana,/Dok joj majka kose iščešljala,/I oplela trideset pletenica/I uplela trista madžarija. U svakom slučaju čekanje dragog za žene je frustracija i igra nerava. Mjesečina za neđelju dana,/A ja mlada svu neđelju sama./Đe si, dragi, što mi nećeš doći,/Jesi li se rasrdio na me,/Il su tebi nalagali na me? Djevojke nekad reaguju zabrinuto, a opet nekad buntovno: Misliš, dragi, udati se neću?/I valaha i bilaha čekati te neću!/Čekaj, dragi, barem prvi petak,/Izići ću na avlijska vrata/Obući ću tri kata haljina./Prvi mavi što begove mami,/Drugi žuti što bekrije ljuti,/Treći bijeli što begove cvjeli.

U hrišćanskim sredinama, posebno onim razvijenijim i izloženijim zapadnim uticajima (Slavonija, Vojvodina, sjeverni Jadran), u nekim selima je preko polovine žena za vrijeme odsustva muževa imalo seksualne odnose s drugima. Uglavnom su pri tome samo pazile da ne ostanu trudne. Neke su međutim živjele s novim izabranicima i rađale im djecu, što je dovodilo do neobičnih situacija nakon muževog povratka. Evo dvije vesele istarske pjesme koje o tome govore. Prva je lament usamljene i nezadovoljene žene čiji je dragi pečalbar u Americi; ona se tamošnjim ženama obraća s molbom da budu ženski solidarne i da joj vrate njenog muškarca. Moj je dragi priko črneg mora,/Merikanke, bojite se Boga,/Merikanke, ča van je na duši,/pošaljite moga dragog doma,/da mi pizda tužna ne prisuši.

Druga kratka šaljiva pjesma iz istog kraja opisuje pomenuti primjer žene koja se snašla i prekratila duge usamljene noći. Kad se vrati kući, muž zatiče neobičan prizor: Doša san iz Merike, pokuca na vrata,/puna hiža dičice, ja njin nisan tata. Dok su u muslimanskim i albanskim sredinama i za mnogo manje prekršaje potezani noževi, u nekim hrišćanskim selima preudaja žene nije izazivala čak ni posebnu društvenu osudu.

Evo jednog autentičnog svjedočenja s početka dvadesetog vijeka koje dokazuje da je povremeni veseli duh narodne poezije bio utemeljen u stvarnom životu. U pomenutoj etnološkoj studiji Vere Erlich je zabilježena priča “čika Milovana”, koji evocira svoja sjećanja na brojne odnose s udatim, ali usamljenim i nezadovoljenim ženama. On posebno izdvaja svoju vezu s Milevom, udatom ženom koja je imala dvije kćeri i kojoj je muž godinama bio u Americi. Ona me silno volila. Onda je bila noseća. Imala sina od mene, nazvala ga Milutin. Krasan dečko, crne oči… ma isti ko moj mali unuk danas. Na općini, kad su je pitali, rekla je: Moj je. Mene nije spomenula. Kad je dječak porastao i pitao za oca, Mileva ga je poslala u grad da se upoznaju. Milovan je momka obukao i nakupovao mu poklona, a Mileva se zatim odužila poslavši tri para pilića i pedeset jaja. Onda se muž vratio iz Amerike – moj školski drug. Prvo došo k meni u grad. Fino smo se pozdravili – razuman čovjek… I ja sam svašta prošo u Americi. Ni ona nije bila sama. Hvala Bogu da je muško! Dizo je Milutina ko ostalu djecu.

Ovi primjeri su još jedan pokazatelj kako život i zahtjevi tijela ponekad nadilaze krute zahtjeve patrijarhata. Nažalost, žene su se nekad uglavnom žive sahranjivale u beskonačni rad i borbu za preživljavanje, ali bilo je i onih koje su nastavljale normalan život. Čak i u teškim ekonomskim prilikama i bizarnim životnim situacijama neki ljudi su jedni prema drugima pokazivali razumijevanje, ljubav i poštovanje.