Takmičarski program dokumentarnog filma 23. Sarajevo Film Festivala donio nam je i svjetsku premijeru dokumentarca „Vodič kroz crnu rupu“ u režiji Zlatka Pranjića i Aleksandra Nikolića. Premijeru je pratila i izložba u galeriji Zvono, na kojoj su predstavljene fotografije sa snimanja filma i slike Suada Arnautovića Suleta.

U „Vodiču kroz crnu rupu“ srećemo Suleta, koji je pjesnik, umjetnik i posljednji boem na londonskom Portobello Roadu. Njegov najveći san je da se jednog dana vrati u svoj voljeni rodni grad Banju Luku, ali sam sebe neprekidno sabotira u pokušajima da ostvari taj cilj. U dubini duše Sule je svjestan da zapravo treba da izgladi odnose sa sinom. Savršena prilika za to mu se ukazuje kada bh. ambasada u Londonu ponudi da organizuje izložbu njegovih slika pod naslovom “Vodič kroz crnu rupu”. Datum izložbe je utvrđen, ali slike još nisu gotove, i Suletu je jasno da mora odbaciti vlastite poroke.

Piše: Kristina Ljevak

Sule je pet godina radio na seriji od četiri slike vjerujući da će ga crna rupa koju je stvarao na platnima konačno dovesti do svjetla. Film i fotografije predstavljaju život jednog pjesnika koji djeluje van kanona, usamljen, zaboravljen i izmješten iz vlastitog jezika i zemlje. U Suletovom slučaju, poezija je zavjet ljubavi prema životu, u životu koji je posvetio umjetnosti, koja ga je nerijetko vodila u osamu.

Zahvaljujući izložbi i premijeri filma „Vodič kroz crnu rupu“ u Zvonu smo imali višednevna druženja s filmskom ekipom, uglavnom sačinjenom od predratnih Sarajlija ili ljudi iz Bosne i Hercegovine, te prijatelja filma koji takođe godinama ne žive u Sarajevu.

Dio te atmosfere bio je i podsjetnik na to kako je sve moglo biti da nije bilo 1992, zahvaljujući kojoj, uz žrtve i stradanje, imamo potpuno izmijenjenu demografsku strukturu i jedan prilično neprepoznatljiv ritam grada koji u fragmentima, recimo, tokom SFF-a, počne ličiti na nekadašnji.

Da li distanca od domovine pomaže odmaku od razmišljanja „šta bi bilo kad bi drugačije bilo“, ili u trenucima kakvi su bili pomenuti sarajevski pomislikoliko bi i njegov život bio drugačiji da se nije desila 1992. prvo je pitanje koje smo postavili Zlatku Pranjiću, koautoru ove odlične dokumentarne priče.

„Da, često pomislim kako bi sve bilo da nije bilo 1992, a u mom slučaju 1993, kada sam iz Zenice krenuo put Hrvatske s namjerom da kupim malo hrane za porodicu i da se vratim za sedam dana, ali putevi su se zatvorili i nije se moglo nazad. U septembru 1993, kao i mnogi iz Bosne, morao sam napustiti Hrvatsku. Uz pomoć UNHCR-a evakuisan sam u London. Bio sam u šoku, izmješten iz vlastitog jezika, otuđen, s identitetom i navikama Bosanca, poražen ratom i utučen. Bilo je to vrijeme loših telefonskih veza, pa se s rodbinom i prijateljima nisam čuo čak dvije godine. Po londonskim pabovima sam gledao vijesti i čitao novine i, potopljen u depresiju i alkohol, sanjao o povratku. Danima i mjesecima nisam nikoga sretao ili progovarao, pa bih se iznenadio kada bih kupovao cigarete, a iz mene riječi nisu izlazile“, kaže Zlatko Pranjić i dodaje kako vjeruje da bismo bez onakve 1992. danas sigurno bili integrisana, moderna, evropska država.

Umjesto toga na predratno blagostanje ostaje samo sjećanje.

„Nekoliko godina pred rat pokrenuo sam Centar za strane jezike Altera Lingua, koji je uspješno poslovao u nekoliko gradova Bosne i Hercegovine. U Mostaru i Zenici sam otvorio barove pokušavajući da oživim u njima alternativnu kulturnu scenu po uzoru na sarajevski bar-galeriju Zvono, gdje sam proveo godine studentskog života. A onda je stigao rat i stradanja za jedne i odlazak iz zemlje za one druge. Dok su moji najbliži patili zbog rata, ja sam patio za njima. Da nije bilo rata, Bosna bi bila jedna zemlja. Da nije bilo mržnje, danas bi mnogi nastradali bili među živima. Nikada se taj rat nije završio za one koji su izgubili najbliže. Oni ga nose u sebi kao nepremostivu bol i mi koji smo manje stradali nismo pozvani govoriti o stradanjima onih koji su ostali u okruženjima, bez hrane i vode, da žive život koji im je nametnut i umiru nasilno, život poniženih i uvrijeđenih, a ipak dostojanstvenih.“

Pripadanje i povratak Zvonu

„Kada sam se prvi put vratio, nakon 25 godina, noge su me same odnijele u Zvono, gdje je Saša Bukvić, nezaboravna legenda Zvona, po dogovoru već postavio izložbu fotografija iz našeg filma Vodič kroz crnu rupu i četiri istoimene slike Suada Arnautovića Suleta. Sad je Zvono na novoj lokaciji, ne tako daleko od one prijeratne, i kada sam ušao, osjetio sam nešto od nekadašnje atmosfere. Vlatko, vlasnik kafane, pridružio nam se, žedne od puta nas napojio i rekao gdje su u taj kasni sat najbolji ćevapi. Tek u Zvonu osjetio sam, možda prvi put nakon toliko godina, sad i decenija, da opet pripadam, da sam jedan od zvonaša iako nisam Sarajlija, jer Zvono nas nikada, ni prije rata, nije dijelilo na ove i one. I onda se zaista i desilo, tokom ovogodišnjeg festivala Zvono nas je vratilo u osamdesete i vrijeme kulturnog procvata Sarajeva i Bosne, kada smo bili centar Jugoslavije u muzičkoj, filmskoj, likovnoj i pozorišnoj umjetnosti, kada su oči drugih bile uprte u nas ne zbog patnje i stradanja već zbog kreativnosti ovog podneblja proizašle iz duha zajedništva postojanog samo u Bosni“, objašnjava naš sagovornik, autor dokumentarnog filma o živopisnom čovjeku Suletu, koji bi bio zanimljiv i da je rasterećen čežnje za zavičajem, da je rođeni Britanac i da je jednostavno imao netipičan život. Ipak, ta komponenta čežnje za domovinom i osjećaj izmještenosti ovu priču čine univerzalnom, onom u kojoj se lako mogu drugi prepoznati.

„Odluka da se radi film o Suletu nastala je u tami jednog poluilegalnog bara na Portobello Roadu, gdje je Sule obitavao i govorio slučajnim prolaznicima iz bivše Jugoslavije svoju poeziju. Sama činjenica da u mraku jednog zaboravljenog bara Sule deklamuje svoju poeziju na uho gostiju bila je po sebi neobična slika čežnje pjesnika za rodnim krajem i jezikom. Sule nikada nije savladao engleski do te mjere da mu je postao prvi jezik na kojem misli, već i dalje, nakon 40 godina provedenih na Portobello Roadu, Sule konstruiše rečenice prevodeći ih s maternjeg, pomalo arhaičnog bosanskog jezika. Ta istrgnutost iz korijena endemičnog Bosanca opsjednutog prolaznošću života i tugom za rodnom Banjom Lukom, kao i njegovo fotogenično lice, njegova predusretljivost naveli su Aleksandra Nikolića i mene da ispričamo ovu priču koristeći se igrano-dokumentarnom filmskom formom, gdje su svi događaji autentični i iz života protagoniste, ali je pristup ili filmski narativ sličan igranom filmu. Scene su zaokružene cjeline i svaka je mini priča za sebe. Tema filma je univerzalna neprilagođenost čovjeka i tragični bitak smrtnika.

Sule svoje slike poredi s traumom rađanja, bolnom istinom o svakom postanku, i mi smo stranci čim se u ovom svijetu, i ne svojom voljom, pojavimo, ranjivi i nespremni, kao kitovi nasukani na obalu života. A Suletova atipičnost pomogla nam je da postignemo željeni kontrast s okruženjem u kojem Sule živi, da naglasimo tu ranjivost svih nas. Ipak, Sule, a ne reditelji, je taj koji dotiče ljudske duše i otvara ih. Mi smo bili tu samo da Suletovu umjetnost postavimo u kontekst njegovog života i tako joj vratimo izgubljenu snagu, odbačenost i beznačaj koji je pjesnikova poezija stekla na ulicama londonskog Notting Hilla.“

Sizifovski pokušaji pobjede

Osim čežnje za zavičajem, toliko poznatom svima izmještenima, nemogućnost da se u određenom trenutku odupremo onome što nam ne čini dobro takođe je dio onoga u čemu svaki gledatelj filma može prepoznati sebe. Svako od nas ponekad ima kao iz crtanog filma malog đavola na ramenu koji mu daje pogrešne savjete.

„Poroci ili iskušenja u koja naš protagonista uvijek iznova pada i uvijek novi pokušaj da se otrgne iz tog začaranog kruga je priča o svima nama. Taj sizifovski pokušaj da pobijedimo sami sebe, tog đavolčića na ramenu koji nas nagovara da uvijek iznova upadamo u iste nevoljei izvlačimo se iz njih i da se, uzaludno, odupiremo prolaznosti i zaboravu, da živimo odgovorno i da smo dobri sebi i drugima jeste jedan od pokretača filma. Toliko ljudskog je u tim pokušajima da budemo bolji. U mraku kina mnogi će se prepoznati u Suletu i katkad pustiti suzu, katkad se od srca nasmijati. I možda se podsjetiti kako je jedini put do ljubavi praštati sebi i drugima.“

Susret autora i glavnog lika desio se prije desetak godina. Našeg sagovornika porazila je Suletova usamljenost, njegova izdvojenost iz okruženja. Sjetio se sebe iz devedesetih.

„Na neki način, Sule je moj dvojnik u životu i filmu. Pitao sam Suleta da li bi pristao na film, da zabilježimo njegovu poeziju, da ga snimamo neko vrijeme. Pristao je. Kasnije je shvatio da je prihvatio zadatak veći od očekivanog i da će u filmu doći i do iznošenja neugodnih istina, da će kamera zabilježiti trenutke duboke intime. Sule nam je pomagao, intuitivno nas je vodio kroz film i pratio naše interese. Upravo u tome je Suletova veličina, da se prepusti trenutku i da vjeruje drugima, da im prašta i pruža novu šansu. Nije se nikada plašio istina o sebi i, mudar kakav jeste, lako ih je iznosio pred kamerom. Kada sam ga sreo na ulici, Sule je bio zaboravljen i možda čak donekle izbjegavan od drugih. Podrška mu je uvijek bila jedino njegova bivša supruga Silvija, koja se ponovo udala, i opet za Bosanca. Ipak, ostala je bliska Suletu, s kojim ima dva sina. Sule voli sinove i u stanju je vidjeti i priznati da eventualni problemi u odnosu sa sinovima potiču od njegovih pijanstava i posjeta kladionicama, u kojima je ostavljao i zadnju paru. Kada izgubimo samopouzdanje, kada nam se čini da smo ostavljeni i prepušteni sami sebi, poroci nas vrebaju i lako se na tom putu pada a teško pridiže.

Važan segment ovog filma je svakako autorski uspjeh da se odmaknu od patetike i uspiju u namjeri da njihovog junaka ne sažalijevamo. Nisu to nikada radili ni reditelji, jer je, kako objašnjava Pranjić, riječ o čovjeku optimizma i vjere u smisao života.

„Nikada se nije sažalijevao, jer oni koji sebe žale često krivicu za svoje padove traže u drugima. Kao što rekoh, Sule je veliki mag hermeneutike života i smrti, o čemu svjedoči i njegova poezija. U jednom trenutku u filmu Sule priča o ocu koji je nemilosrdno pio i, kad je imao novaca, sve redom častio u kafani, a Sule nije imao cipela. Umjesto da ga prekori, Sule kaže kako ga je otac time mnogo čemu poučio. I jeste, jer znamo iz dugogodišnjih razgovora s njim i njegovom porodicom da je Sule ipak bio dobar otac, koji je kuhao sinovima kad su bili mali i vodio ih u školu, pazio na njih.“

Filmska etika i srećniji junaci

Publika Sarajevo Film Festivala i ona koja je bila na višednevnom druženju u Zvonu imala je priliku vidjeti bitno drugačijeg Suleta u odnosu na onog kakav je bio u vrijeme snimanja filma. Dokumentarizam je još jednom potvrdio mogućnost da „popravlja“ ljude.

„Saša Nikolić i ja smo znali da nam filmska etika nalaže da Suleta ostavimo poslije filma boljeg i sretnijeg od onog kakvog smo ga zatekli. I to se i desilo. Tokom snimanja filma, koje je trajalo pet godina, Sule je prestao da kocka. Mjesecima nije pio alkohol. Sama činjenica da je tokom snimanja filma stekao izgubljeno samopouzdanje jer je shvatio da je nekome važan i pobijedio svog najvećeg demona, a Sule je uvijek smatrao kocku najgorim zlom, govori u prilog tome da je Sule danas bolji nego što je bio prije snimanja. I najvažnije po Suleta je da mu se kao posljedica toga vratila porodica u život. Njegov mlađi sin Tom uvijek je bio blizak Suletu i brinuo za njega, ali je i Tom u tim pokušajima da pomogne ocu često padao i, kada bi vidio da njegova briga za oca ne urodi plodom, odustajao je i bavio se sobom i svojim životom. Sad su ponovo bliski, možda više nego ikada, i Suleta to čini sretnim. Sin mu je pružio novu šansu i Sule je, siguran sam, neće ponovo prokockati. Često su zajedno i pomažu jedan drugom, a nedavno je Sule postao djed treći put, ali prvi put unuka dolazi od mlađeg sina Toma, skojim je blizak i koji je Suleta pratio napremijeri filma u Sarajevu.“

Kadrovi za novi film, u kojem će se Zlatko Pranjić baviti povratkom u Bosnu i Hercegovinu i Zenicu nakon 24 godine odsustva, nastali su tokom boravka na SFF-u. Radni naslov filma je „Nebo iznad Zenice“ i baviće se novonastalom sociološkom, političkom i ekološkom situacijom iz vizure autora i njegovih sugrađana.

„Priča dakle ima subjektivan ton. Opet je riječ o rediteljskom dvojcu, ovaj put radim s danskom rediteljkom Nannom Frank Moller. Rekao bih da u rediteljskim dvojcima postoji otpor, kritički pristup je jača strana jer su u pitanju dvije glave, mada postoje i mnogi problemi oko usaglašavanja stavova i pristupa. Prvi kadrovi, ili mnogi sati ovog filma, već su snimljeni i na filmu ćemo raditi nekoliko godina. Ovaj film je dug koji osjećam prema svome gradu Zenici, za koju gajim veliku ljubav jer smo mi Zeničani uvijek bili i ostali zaljubljeni u naš grad i ponosni smo na njega.“

U iščekivanju novog filma, a na kraju ovog razgovora, zanimalo nas je kako bi izgledao film kada bi se snimao o emigrantskom životu našeg sagovornika, te da li je nostalgija izmišljeno „stanje“ ili je osjeća, kao one bolove nakon povreda, s promjenom vremena.

„Ako bi film govorio o ljetu 1993, bio bi dobar ratni triler. Ako bi govorio o prvih deset godina u Londonu, bio bi to depresivan film, pun zabluda i protraćenog vremena i promašene poezije, film o samoći. Ako bi govorio o posljednjih deset godina, bio bi to film o izlječenju od alkohola, film o povratku nade, film pun ljubavi i dugogodišnjim pripremama povratka kući. Završna scena tog filma desila bi se u sarajevskom baru-galeriji Zvono.“