Ona je glumica, pjevačica, aktivistica, ikona stila i velika prijateljica Sarajeva, u koje je dolazila i u vrijeme opsade. O filmu, muzici, modi, kultnoj Birkinici i Sarajevu za Urban magazin govori žena za sva vremena.

Piše: Amra Zvizdić

U javnosti je najčešće možemo vidjeti u običnim, pamučnim t-shirt majicama, voljenim izblijedjelim farmerkama, koje su vremenom postale njen zaštitni znak, razbarušene kose i predivnog osmijeha. Ne zamišljamo baš tako ikone stila, pogotovo ne ženu koja već desetljećima služi kao inspiracija mnogim svjetskim filmskim, muzičkim i modnim stvaraocima. Ali, sve to je ona – umjetnica koja o sebi nikada ne govori u prvom licu.

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Jane Birkin imala je sve. Bila je it djevojka londonske društvene scene. Glumeći u filmovima poput Blow Up ili Wonderwall rušila je tabue svojim nagim tijelom i postala britanski odgovor na Brigitte Bardot. Njen prvi suprug John Barry bio je holivudski kompozitor, poznat najviše po muzici koju je stvarao za filmski serijal o Jamesu Bondu. U dvadeset prvoj godini razvela se od Johna i „pobjegla“ u Francusku, gdje je započela ljubavnu aferu koja je uskoro promijenila njen život, a kasnije će se ispostaviti da ju je upravo ta afera i definisala. Serge Gainsbourg, francuski pjesnik, dvadeset i dvije godine stariji od Jane, postao je njen drugi suprug. Uskoro je uslijedio poznati skandal pod nazivom „Je t'aime… Moi non plus“, njihov zajednički duet koji je zbog svog tekstualnog sadržaja i orgazmičkih uzdisaja bio zabranjen u Velikoj Britaniji i u Vatikanu. Iako je pjesma isprovocirala žestoke reakcije širom svijeta, dostigla je multimilionske tiraže i nebrojene obrade. I danas se smatra jednom od najljepših ljubavnih pjesama ikada napisanih.

Mnogima poznat po ljubavi prema cigaretama, alkoholu i mlađim ženama, u njenim očima Serge je bio najveći francuski umjetnik. „Da ste ga poznavali, sigurno biste ga voljeli. Bio je tako smiješan, s tim svojim velikim očima… Apsolutno neodoljiv.“ Ipak, slavni par se razišao krajem osamdesetih godina zbog njegovih problema s alkoholom.

hqcity

hqcity

Ulogu svog života odigrala je u filmskoj ekranizaciji slavnog dueta 1975. godine. Kontroverzna priča, prepuna erotike i seksualnog naboja još jednom je izazvala nebrojene reakcije kritike, koja je pohvalila hrabrost i drskost njene glumačke izvedbe. Film „Je t'aime… Moi non plus“ u svjetskoj kinematografiji je, do danas, ostao zabilježen pod nazivom „kultni“.

I pored svih ljubavnih skandala koji su pratili par Birkin – Gainsbourg (izdvajamo njen skok s mosta u rijeku Seine nakon svađe para u jednom noćnom klubu!), ljubavnih epizoda iz njenog života (tri turbulentna braka), muzičkih hitova i filmskih ostvarenja, modni znalci njezino ime vezuju za nešto sasvim drugo. Zaboravimo sada na trenutak privatne avione, flaše Cristala i dijamante, postoji torba koja je postala međunarodni sinonim za luksuz –njeno veličanstvo – Hermès Birkin bag. Victoria Beckham, navodno, posjeduje kolekciju ovih torbi vrijednu preko 2 miliona funti, žene širom svijeta strahuju od zloglasne Hermès liste čekanja…Šta čini ovu torbu toliko jedinstvenom i poželjnom?

Krenut ćemo od početka, tj. 1981. godine, kada se rodila ideja o njenom nastanku. Janein treći suprug Jacques Doillon je nekoliko dana prije nego što se Jane ukrcala na let Air Franceiz Pariza za London namjerno automobilom pregazio njenu čuvenu slamnatu, pletenu torbu koja je godinama bila njen must have modni dodatak. Pokušavajući da skoro uništenu torbu smjesti u pretinac iznad sjedišta, požalila se muškarcu pored sebe kako ne uspijeva pronaći idealnu torbu za vikend putovanja. Muškarac ju je upitao kako bi torba trebala izgledati, a ona mu je odgovorila da mora biti malo veća od Kelly torbe (Hermès torba koja je dobila naziv po Grace Kelly, prim. aut.) i malo manja od putnog kofera. Muškarac je bio niko drugi do Jean-Louis Dumas, tadašnji izvršni direktor modne kuće Hermès. Jane je potom na salveti nacrtala svoju viziju savršene torbe, a mjesec dana poslije prva Birkin torba stigla je na njenu kućnu adresu. Ostalo je manje-više historija.

Ako želite jedan primjerak za sebe, morat ćete biti spremni izdvojiti između pet i trideset hiljada funti (koliko košta najjednostavniji model) i dovoljno vremena da godinama čekate na Hermès listi za kupovinu ove torbe, pod uslovom da vas ikad odaberu za kupca.

Njena vrtoglavo visoka cijena dijelom je uslovljena imenom Jane Birkin, koja je svojom popularnošću doprinijela i svjetskoj slavi torbe. Ono što je čini posebnom jeste način njene izrade. Birkin torbe prolaze kroz detaljan proces nastanka, a kupac ne plaća samo finalni proizvod nego i ručni rad. Cijena uveliko zavisi i od materijala koji je korišten u izradi, bilo da se radi o krokodilskoj ili kravljoj koži, do toga da li su detalji izrađeni od zlata ili paladijuma, da li su ugrađivani dijamanti itd. Svaka torba posjeduje katanac i ključ. Katanac se nalazi na kožnom konopcu clochette, a unutrašnjost svake torbe, neovisno od veličine i vanjske kože, oblaže se janjećom ili kozijom kožom, što odaje osjećaj luksuza i sofisticiranosti. Na kraju samog procesa na torbu se dodaje printani logo Hermès i kodni broj majstora koji ju je izradio. Na taj način serviseri tačno mogu znati ko je izradio torbu i poslati je pravom majstoru u slučaju popravke. Upravo ovaj kodni broj služi kao glavni detalj po kojem se originalne torbe razlikuju od nebrojenih kopija koje preplavljuju svjetsko crno tržište.

Za izradu jedne torbe potrebno je između pet i četrnaest dana, a da biste dobili priliku da izrađujete torbu, morate posjedovati diplomu pariske kožarske škole „Ecole Gregoire-Ferrandi“. Nakon dolaska u Hermès majstori zadužuju poseban alat star preko 150 godina i za izradu koriste isključivo snagu vlastitih ruku. Jedan majstor smije izraditi maksimalno četiri torbe mjesečno, dok majstori koji izrađuju torbe od krokodilske kože ili kože nojamoraju imati prethodno petogodišnje iskustvo u izradi „običnih“ modela. Zbog pedantne izrade, načina šivanja, brušenja, poliranja i farbanja kože ova torba svakako opravdava svoju cijenu i ekskluzivitet.

A, ako vam ni to nije dovoljno, reći ćemo još i da Hermès nudi poseban spa tretman za pretjerano iznošene torbe, te ih vraća u prvobitno stanje. No, za tu uslugu morate izdvojiti od petsto do hiljadu eura.

I pored visokih cijena u redovnoj prodaji, Birkin torbe dostižu nevjerovatnu cijenu na aukcijskim prodajama širom svijeta. U junu 2015. godine na aukciji kuće Christie's Birkin torba u boji fuksije, izrađena od kože krokodila i s detaljima izrađenim od 18-karatnog zlata i dijamanata, dostigla je cijenu od nevjerovatnih 221.844 dolara. Prema navodima iz aukcijske kuće Christie's, riječ je o najskupljoj ručnoj torbi koja je ikada prodana na aukciji.

Jane_3

Pomislili bismo kako Jane u svojoj kolekciji posjeduje barem dvocifren broj modela, međutim prošle godine joj je dostavljen tek peti model. Naime, ona svaku torbu koju dobije od Hermèsa nosi dok je u potpunosti ne istroši. Zatim je daruje u humanitarne svrhe, a na njenu adresu stiže novi model, uvijek u crnoj boji. Godišnju naknadu za korištenje njenog imena također prosljeđuje u humanitarne svrhe, svake godine drugoj organizaciji prema svom ličnom izboru. Zanimljivo je da torbu nikada ne nosi dok joj ne da svoj lični pečat, taj nezaobilazni french chic u vidu svezane marame, nekoliko dodanih bedževa ili raznobojnih privjesaka.

Pored toga što je njezino ime sinonim za najluksuzniju tašnu na svijetu, Jane je vremenom postala i sinonim za jednostavnost, eleganciju, prirodnost i stil. Ova uspješna umjetnica, majka, politička aktivistkinja i humanitarka, danas 69-godišnja diva, puno je više od glumice i pjevačice, kako je mediji često predstavljaju. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća Jane prvi put staje i iza kamere i pronalazi se u ulozi rediteljice dva filma, jednog dokumentarnog i jednog dugometražnog. Počinje se aktivnije baviti humanitarnim radom, zalažući se za antirasizam i poštivanje ljudskih prava. Za svoj humanitarni angažman, ali i dvije decenije uspješne karijere, 2004. godine nagrađena je najvećim francuskim ordenom počasti – Ordre National du Mérite – ordenom za nacionalne usluge.

U sklopu svog humanitarnog rada prvi put posjećuje Sarajevo 1994. godine, zajedno s prijateljem Francisom Buebom, koji u ratnom Sarajevu otvara prvu francusku knjižaru. Bueb, osnivač i direktor tadašnjeg francuskog kulturnog centra „Andre-Malraux“, poziva Jane da posjeti Sarajevo i donese dašak francuske kulture i umjetnosti u ranjeni grad. Kao gošća književnih susreta organizovanih u ovom kulturnom centru, imala je priliku da se druži sa sarajevskim studentima, profesorima i drugim prosvjetnim radnicima.

Za Urban magazin pristala je podijeliti svoje uspomene na Sarajevo u ratu, ali i poslijeratno Sarajevo, u koje se rado vraća kada god za to ima priliku. U nastavku donosimo razgovor s Jane,koju za ovo kratko vrijeme uspijevamo doživjeti kao veliku prijateljicu i osobu koja Sarajevo nosi u srcu.

Sarajevo ste prvi put posjetili 1994. godine u vrijeme opsade. Gledajući unazad, dvije decenije poslije, koje su Vaše najupečatljivije uspomene iz tog perioda?

Kada sam s ostatkom ekipe stigla u Sarajevo u blindiranom vozilu, bila je kasna večer ili rano jutro… Više se zaista ne sjećam. Pitala sam se gdje su ljudi jer su ulice bile tako puste. Nosila sam svoje kofere uz stepenice u ulazu gdje se nalazio stan u kojem smo bili smješteni; nalazila sam se, takoreći, u ljudskom lancu koji je organizovao Olivier Rolin, moj prijatelj, koji kao da je to proživio već hiljadu puta do sada. Bio je toliko smiren u odnosu na nas ostale. Penjali smo se do posljednjeg sprata, jedno po jedno. U stanu nas je dočekao naš domaćin, muškarac koji je sjedio i hranio golubove kroz kuhinjski prozor. Izgledao je jako depresivno. Starija gospođa koju smo sreli u susjednom stanu jako se obradovala tabletama za srce koje sam donijela iz Pariza. Nije nam trebalo dugo da shvatimo da nema vode za piće i da toalet nije u funkciji. Naš domaćin je bio jako nesretan zbog toga i činilo se da ga je sramota što nam ne može obezbijediti bolje uslove boravka. Iskrala sam se u papučama u usku ulicu koja se nalazila iza zgrade. Čučnula sam između dva zapaljena automobila koja su se nalazila na snajperskoj lokaciji i piškila sam. Bila sam prestrašena, jer svakog trena sam mogla očekivati zvuk ispaljenih metaka iznad svoje glave. Tražila sam da spavam u istom krevetu s Francisom, jer su nas obavijestili da se čudan muškarac vrzma po krovu naše zgrade. Već sam se pomirila s činjenicom da će me možda ubiti granata ili bomba, ali nisam željela da mi život okonča sumnjivi muškarac s krova! Jutro poslije probudila sam se jako umorna i spremila sam se nabrzinu jer smo već kasnili na druženje sa studentima. Užurbano smo raspakovali ruksake u kojima smo donijeli knjige koje smo planirali podijeliti na plejadi. U mom slučaju, tu se nalazila i dodatna torba. Prije puta pitala sam svoju majku šta da ponesem u ratom zahvaćeni grad, a ona mi je odgovorila: „Schiaparelli Shocking Pink parfeme!“ „Čekaj, kako to misliš parfeme? A mlijeko za bebe, hrana?“ „Ne, draga moja, kada izgubiš sve, onda ti ostane jedino da se raduješ nebitnim sitnicama.“ Odlučila sam da je poslušam, i kupila sam dvadeset i pet svilenih spavaćica, donji veš, šarene dekice za bebe i društvene igre za djecu, poput slavnog „POG-a“ ili slagalica. Želja mi je bila da djecu zadržim u domovima, na sigurnom, daleko od igre na ulici, gdje su bili u konstantnoj opasnosti. Kupila sam i dosta sjemenki cvijeća… A biblioteka… Svi smo mi sa sobom donijeli dašak Pariza u Sarajevo. Sve je to savršeno organizovao Bueb. Trčali smo niz „snajperske“ ulice da se susretnemo sa studentima negdje oko aerodroma. O Bože, kakva je to radost bila kada su studentice ugledale svilene spavaćice! Mama je bila itekako u pravu! Tada sam upoznala divnu direktoricu jedne gimnazije koja je svakodnevno na ovu lokaciju dolazila da održi časove jer je većina gimnazija i univerzitetskih zgrada već bila granatirana i neuslovna za održavanje nastave. Jeli smo samo u jednoj piceriji u blizini, i sjećam se da smo samo tamo mogli plaćati u njemačkim markama koje smo imali uza se. To se pokazalo i kao lakši način da obavimo nuždu jer u piceriji nikad nije nestajalo vode (smijeh). Posjetila sam mnoge žene i djevojke, a posebice se sjećam jedne dame koja je živjela u blizini biblioteke, u razrušenoj zgradi. Pravila je haljine od zavjesa i izgledala je kao Scarlett O'Hara. Njen sin je imao zeca u dvorištu, muž joj je poginuo prvog ratnog dana, a u ogledalu sam vidjela odraz njenog sina kako podiže šator i kampuje u dvorištu sa svojim zecom. Bio je to ljetni raspust za njega. Djevojke su se tako brzo kretale ulicama, ali uvijek predivno dotjerane, čiste i u prelijepim haljinama. To su vjerovatno činile iz prkosa prema Srbima, koji su ih kroz snajperske puške ciljali dok su u redovima čekale da dopune prazne posude vodom. Vidjela sam ponos ljudi u Sarajevu, koji se nikada ne žale i uvijek se brinu za nas kao svoje goste. Picerija koju sam ranije spomenula bila je naš café Indi. Osjećala sam se tako prljavom u odnosu na te djevojke koje sam viđala, a koje su uvijek bile tako čiste. Priča jedne profesorice jako me je dirnula, rekla mi je da su te godine studenti ostvarili najbolje rezultate, iz prkosa! Djeca su bila toliko hrabra i dostojanstvena, a profesori vezani za njih na neki poseban način. Skoro svaka porodica koju sam upoznala izgubila je nekog od svojih članova. Škole su bile možda jedina mjesta koja su ih održavala pribranim. Vjerovatno je ovo sve jako nepovezano, ali nastavit ću… Željela sam snimiti jedan sprovod. Bilo je to muslimansko groblje. Dok sam snimala, uhvatila sam u kadar Rolina, koji mi je rekao da se na meni vidi crveni odsjaj snajpera. Srbi su se nalazili na jevrejskom groblju, samo nekoliko metara od nas. Paralizovala sam se od straha, a kameru sam ispustila na tlo. Sjećam se koliko su mi usne treperile. Od straha sam zaboravila da isključim kameru prije nego što sam je odložila. Pomogla sam muškarcima da što prije sahrane svog prijatelja, i bili su toliko dobri da mi to i dozvole. Razgovarala sam te večeri o tom događaju s Olivierom u mraku, a on mi je rekao: „Uradila si ono što je trebalo da se uradi.“ Bilo mi je oprošteno… Sjećam se i jedne noći kada smo se kretali sarajevskim pustim ulicama da održimo večer poezije u jednom podrumu. Vojska nas je zaustavila, nisu nam vjerovali da to radimo, i pitali su se zašto ja nosim kameru. Zašto se krećemo sa šest djevojaka u gluho doba noći po ulicama Sarajeva? Nisu bili pretjerano sretni dok im nismo rekli da smo mi na „njihovoj“ strani. Ostatak puta su nas pratila dva tmurna vojnika, koji su na kraju ostali na večeri poezije, i vidjela sam da je i Olivier osjetio veliko olakšanje što se na kraju ipak sve završilo dobro. Pronašla sam jedno izdanje porodice „Dickens“ kraj velike biblioteke… Htjela sam da je fotografišem, ali pažnju mi je „oteo“ mali dječak u ruševinama, koji me je zatim izvukao iz biblioteke pokušavajući nešto da mi objasni, ali ništa nisam razumjela! Doveo me je do malene šupe u kojoj je živio. Vukao me je za ruku pokazujući na moj polaroid aparat. Izula sam svoje cipele, ušla unutra, a on me je vukao i dalje prema maloj kolijevci. „Bože, molim Te samo da nije mrtvo!“, pomislila sam. Bilo je to malo dijete, beba, ali nije bila mrtva. Moj maleni prijatelj me je gurao prema njoj, želio je da slikam njegovog malenog brata. Tu fotografiju sam mu ostavila kao poklon.

Nakon ratne posjete još ste nekoliko puta dolazili u Sarajevo. Stječe se utisak da Sarajevo mnogo volite i da mu se uvijek rado vraćate.

Moja prva posjeta Sarajevu bila je puno više od učešća na književnim susretima. Tačno je, donijeli smo preko hiljadu knjiga, rječnika, udžbenika, CD-ova na francuskom jeziku i francuskih novina, ali bila je to jedna posebna posjeta… Pružili smo kulturnu i moralnu podršku svim građanima. U podrumima, na okupljanjima studenata Rolin je čitao djela Cendrarsa i Michauxa. Zatim smo pjevali a cappella stihove Gainsbourga i Preverta. Svaka naredna posjeta bila je posebna, ali se ratne najviše sjećam. Narod u Sarajevu… Bio je jako hrabar, ponosan, smiren… Dostojanstven. To je nešto što se nikada ne smije izgubiti… Zaboraviti… Obećala sam da ću se vratiti. Ti ljudi su živjeli uprkos ratu… U tom ludilu pronalazili su mir i ponavljali su mi da je najbitnije opirati se svemu tome.

Nedvojbeno ste jedna od najvećih živućih modnih ikona. Pronašla sam mnoge intervjue u kojima ste izjavili da se tako ne osjećate. Da li ste svjesni utjecaja koji ste ostavili na modnu scenu širom svijeta? Također, kada pogledate unazad i sjetite se svojih glumačkih početaka, da li postoji neki trenutak koji Vam je obilježio karijeru i da li postoji nešto što biste danas promijenili da možete? 

O, ne! Ne može čovjek toga nikada biti u potpunosti svjestan. Znate, nakon dolaska u Francusku imala sam jak britanski akcenat. Zbog toga niko nije želio raditi sa mnom! Bilo je teško dobiti neke zapaženije filmske uloge, koje su u to vrijeme dobijale Isabelle Adjani ili Isabelle Huppert, naprimjer. Možda je bilo moguće igrati njihove sestre, ili tako nešto. Recimo da sam bila jako lijepa, ili zanimljiva. Ne, bila sam drugačija od onoga što se u to doba moglo vidjeti u Francuskoj, neobična. Možda sam se mogla malo više truditi, što sigurno nisam, ili ne shvatati sve previše ozbiljno, što sam i uradila. Možda sam mogla biti puno ozbiljnija od početka, a to definitivno nisam bila. Ali, kao i za sve ostalo, u životu morate sačekati na svoj red za uspjeh.

Serge je bio neko ko je stalno odlazio u modne kuće. Volio je gledati mlade djevojke koje paradiraju pistama. On je birao šta ću obući, a šta ne. Bio je tu poneki Saint Lauren, ostalo su bile pamučne majice i farmerke jer to je bilo ono što sam voljela i u čemu sam se najbolje osjećala. Bilo bi odlično da mi je neko ranije rekao da se odviknem od šminkanja očiju. Čekalo se do filmova poput „Je t'aime… Moi non plus“ ili „Dust“ da postignem look kao da sam tek ustala iz kreveta.

Kada sam napunila četrdeset godina, okolnosti u mom životu počele su se mijenjati. Agnès Varda mi je ponudila da glumim u dva njena filma, a igrala sam i u predstavi Patricea Chéreaua „La Fausse Suivante“. To je do danas najveće ostvarenje u kojem sam igrala. Mislim da je bila potrebna velika hrabrost da čovjek živi onako kako sam ja živjela. Tek sam u svojim četrdesetim počela da se trudim više od ostalih, učila sam scenarije unaprijed i uzimala časove iz dikcije da bi moj francuski naglasak napokon pobijedio britanski. Nekada u to vrijeme počela je i moja muzička karijera, koja me čini jako sretnom. Znate, imati priliku nastupati u dvorani La Bataclan, to je velika čast. Ljudi su se pitali da li ću u tome uspjeti, ali jesam. Ošišala sam kosu nakratko, obukla se kao muškarac i nastupila sam. Serge je bio tamo i bila je to jedna čarobna večer. Ne znam da li bih nešto mijenjala. Ne gledam svoje filmove i ne slušam svoju muziku. O promjenama bi ipak trebao govoriti neko drugi.

*Redakcija Urban magazina posebnu zahvalnost duguje gospodinu Olivieru Gluzmanu iz agencije Les Visiteurs De Soir u nesebičnoj pomoći pri realizaciji intervjua s Jane Birkin.