Razgovor sa Radom Šećić, selektoricom takmičarskog programa dokumentarnog filma, rezultirao je jos jednom idejom. S obzirom da nam korona diktira životni tempo i da nam mijenja i profesionalne i lične planove, ovaj intervju sa devet izuzetnih žena iz svijeta dokumentarnog filma ima jos veću vrijednost. Ako već nećemo imati mogućnost da nam se predstave na projekcijama svojih filmova, ostavimo onda trag o njihovoj prisutnosti na papiru i omogućimo im da dobiju zasluženi prostor u Urban magazinu.

Piše: Duška Amidžić
Fotografije: Privatni arhivi

Bez obzira na to odakle dolazile i koliko zauzete bile, sve su se rado odazvale pozivu da razgovaramo o njihovim filmovima i da na taj način njihove ideje, iskustva, društvene angažmane i najdublje emocije podijelimo sa nasim čitaocima.

THE FOURTH CHARACTER / O TETARTOS XARAKTIRAS, Katerina Patroni
(Grčka, 2019, 85 min.)

Katerina Patroni, grčka rediteljica, prati troje ljudi čiji paralelni monolozi  donese na svjetlo ispovijesti o gubitku, krivici, nadi i potrazi za iskupljenjem.  Njihova unutrašnja osjećanja stopljena su s gradom kojim lutaju izvodeći svoje male rituale. Njihova teška iskustva zauvijek su ih obilježila. Vrlo suptilan, meditativan film o ljudima koji su doživjeli neku tragediju, gubitak, nečiju smrt itd. Cio film je snimljen noću

The Fourth Character  je veoma emotivan film. Priznanja troje ljudi isprepletena su s gradom u kojem žive. Oni lutaju gradom pričajući nam svoje najintimnije priče. Zašto je gradski ambijent bitan za koncept filma?

Radnja filma događa se u gradu u kojem sam rođena i gdje sam provela veći dio života, Atini. Kao i svaki drugi grad, i on apsorbuje i na neki način reflektuje fragmente priče, osjećanja i iskustava. Zato je grad, sam po sebi, mozaik mjesta ispunjenih emocijama, značenjima i osjećajima. Ispunjen životom. Morate samo prepoznati znakove. Likovi u mom filmu vode nas kroz svoje priče lutajući kroz svoje unutrašnje i vanjske labirinte. Gradskim ambijentom odjekuju brojne, paralelne priče, koje nisu ispričane u filmu. Priče naših života.

Njihove priče su veoma bolne i iskrene, otkrivaju svoje živote i osjećanja do detalja. Je li to za njih bilo teško?

Mislim da jeste. Ali, u isto vrijeme, bili su spremni na to. Snimanje filma je došlo u pravom trenutku njihovih života. Trebali su samo odlučiti da naprave taj korak. Da vjeruju.  Pored toga što je teško, to je i katarza, a usuđujem se reći da čak djeluje terapeutski. Išli su prema tome da otkriju dio sebe, da razgovaraju sa svojim voljenima, da pronađu neki mir, da transformišu iskustvo u nešto drugo, u film. Zahvalna sam im na povjerenju i putovanju na koje su me poveli.

Vaša pažnja je naročito bila usmjerena na njihove glasove. Zašto?

Glasovi su dramatično jaki i pomažu kreiranju zamišljenog svijeta u koji će gledalac, nadamo se, biti uvučen. Oni doprinose jedinstvu filma. Štaviše, dizajn zvuka nije u cijelosti  naturalističan. Ne čuješ baš ono što vidiš. U soundtracku uvijek postoji nešto što podsjeća gledatelja da stvarnost nije nešto nepromjenjivo, čvrsto i kompaktno. Naprimjer, ono što mislimo da znamo, naš grad, cesta kojom svakodnevno hodamo, ili naše susjedstvo, moglo bi biti nešto više nego samo zidovi, stakla, automobili, cement i asfalt. Postoje pukotine i transparentnost za one koji mogu vidjeti i čuti.

Je li ovaj film ličan? Jeste li Vi četvrta osoba? Jeste li tražili ljude koji su imali slična iskustva?

Da, ovaj film je ličan. Sadrži neka moja iskustva, moja razmišljanja, moja osjećanja. Tražila sam ljude koji se mogu vezati za mene i djelimično govoriti u moje ime. Međutim, ja se ne identifikujem ni s jednim od mojih likova. Kad je riječ o četvrtom liku, ne bih govorila svoje mišljenje. Čula sam veoma interesantne interpretacije od ljudi koji su gledali film i zato mislim da su gledaoci ti koji trebaju odgovoriti na ovo pitanje.

 

ZACIJELI ME / HOLD ME RIGHT, Danijela Stajnfeld
(Srbija, SAD, 2020, 75 min.) – svjetska premijera

Rediteljica Danijela, porijeklom iz Srbije, s adresom u New Yorku, u veoma ličnom filmu „Hold me Right“ / „Zacijeli me“ govori o uzrocima i posljedicama seksualnog zlostavljanja, koje je i sama preživjela. Kroz intimna svjedočenja osoba koje su se suočile s ovom vrstom zločina otkrivamo bolna iskustava i posljedice koje su oni ostavili. Film pokušava odgovoriti na pitanje zašto društvo treba biti uz žrtve, odnosno film otvara pitanje zašto društvo stigmatizira žrtvu i često sumnja u iskaz žrtve, što je do srži povređuje, a istovremeno time i štiti počinioce nasilja.

Fokus filma nije na samom zločinu, nego na tome šta se događa poslije, kada žrtve krenu dalje tražeći podršku.

Vi ste rediteljica i producentica filma „Hold me Right“ koji obrađuje temu o kojoj se, nažalost, još uvijek nedovoljno govori. Je li to vaš prvi dokumentarni film?

Da, „Hold Me Right“  je moj prvi dokumentarni film. Takođe i prvi dugometražni film. Pravila sam neku malu kratku formu ranije, ali ne profesionalno. Nikad nisam mislila da ću praviti dokumentarni film, a kamoli dokumentarni film o posledicama seksualnog zlostavljanja. Tema i medij su izabrali mene, ne ja njih. Nisam napravila film radi pravljenja filma, ja sam napravila „Hold Me Right“ jer mi se čini da je još uvek to moja jedina šansa da kao žrtva seksualnog zlostavljanja ikada progovorim na bezbedan način, da ikada progovorim ne bojeći se posledica govora na tu temu. Napravila sam „Hold Me Right“ iz nade da neko ko pogleda film neće morati da trpi posledice zlostavljanja sam u tajnosti, jer tad  tegovi tih posledica samo još više pritiskaju nevidljivu ranu nastalu od traume.

„Hold Me Right“ nije samo moja priča, i nije  samo priča  o žrtvama silovanja, to je priča dece, žena, muškaraca  iz svih slojeva društva. „Hold Me Right“ obuhvata temu posledica zataškavanja seksualnih zločina koji, kao rezultat, imaju trajne posledice na osobu, njihovu porodicu i društvo. „Hold Me Right“ otkriva cenu koju plaćamo kao društvo zato što se ne usuđujemo govoriti o zlostavljanju. Ne usuđujemo se jer nas je sramota. 

Na koji način ste pristupili ovoj temu o kojoj žrtve najčešće šute ili nerado govore…

Trudila sam se da objasnim uzroke ćutanja, a njih možemo naći u  svakoj današnjoj kulturi. Pokušavala sam takođe da ukažem na ukorenjene predrasude, posebno na najveću od njih, da su žrtve na neki način doprinele tome da postanu žrtve. Seksualni napad se može desiti svakome, bilo kome: bez obzira na to da li je reč o muškarcu ili ženi, zavodljivoj, pripitoj, naivnoj ili poverljivoj osobi, to  nema uticaja na zločin. Počinilac nije slep na naše negodovanje ili nereagiranje, ali ipak nastavlja s agresijom. Te tabue sam želela da raščistim i razbijem. Koristila sam se fragmentarnim narativom više likova koje spaja sličan ili isti scenario posledica silovanja, slične konfuzije, prepreke, nedoumice i traume, ali i isti način lečenja – da im se čuje glas. Kada se o zločinu konačno progovori, tad  imamo šansu da te nevidljive rane zacelimo.

U Sarajevu je Vaša svjetska premijera, šta su rekli Vaši prijatelji koji su pogledali?

Jedna od najjačih reakcija koje dobijamo na film odnosi se na način na koji smo koristili animaciju: napravili smo desetak animiranih scena koristeći se metaforom sakrivenih rana koje se, dok god se ćuti, produbljuju. Formom igre u vidu kompjuterskog prozorčića na kom su navedene opcije i pitanje „Kako želite nastaviti?“ gledalac se stavlja u poziciju mračnog lavirinta, prostora koji se čini bez izlaza ili dobre podrške. Sve smo se mi, kao žrtve, osećale beznadežno u nekim delovima našeg procesa zaceljivanja.

 

 

PRIČA MOJIH MAJKI / ANYÁIM TÖRTÉNETE, Asia Dér, Sári Haragonics
(Mađarska, 2020, 75 min.) – evropska premijera

Mađarske rediteljice Asia Dér i Sári Haragonics prate u svom cjelovečernjem debiju dvije vrlo zanimljive žene kroz njihov dugotrajan i u konačnici uspješan proces usvajanja djeteta. One su odlučile usvojiti malu djevojčicu romskog porijekla. Kako se u Mađarskoj prema ustavu brak može sklopiti samo između muškarca i žene, i u ovoj obitelji postojanje dviju majki nije lako održivo. Tenzije počinju rasti između njih dvije jer Virág uspijeva u svojoj ulozi majke, a Nóra se bori da pronađe svoje mjesto u obitelji.  Plima mržnje i homofobije u Mađarskoj koja raste postaje razlog za suočavanje s teškom odlukom da svoju zemlju ostave iza sebe. Film je učestvovao na posljednjem Docu Rough Cut Boutique i kao projekt bio predstavljen na jubilarnom 25. festivalu SFF prošle godine.

Šta Vas je inspirisalo da snimite ovaj film  Šta istražuje?

Kada smo snimali u Norveškoj, sreli smo mađarski gej par koji se tamo preselio s usvojenim  djetetom. Rekli su nam da većina duginih obitelji napušta Mađarsku čim se proces usvojenja završi zbog neprijateljske atmosfere prema njima. U Mađarskoj dugine obitelji zvanično ne postoje iako postoji oko sedam stotina takvih obitelji.

Tada smo odlučile da se želimo posvetiti priči o duginoj obitelji u Mađarskoj. Kada smo srele Nóru i Virág, i shvatile s koliko snage i strpljenja rade na stvaranju obitelji, znale smo da moramo ispričati tu priču. Film govori o majčinstvu i formiranju obitelji. Postavlja pitanje šta je ustvari porodica i šta ona znači…

Nora prolazi kroz težak proces pronalaženja svog mjesta u obitelji…Je li za nju i  Virag roditeljstvo teže samo zbog toga što su žene ili se sa istim problemima susreću i heteroseksualni parovi?

Sári: Po mom mišIjenju, Virág i Nóra se susreću sa sličnim problemima kao i heteroseksualni parovi. U svakoj obitelji djeca prolaze kroz različite faze. Roditeljstvo je složen proces učenja i zahtijeva mnogo kompromisa. Naravno da se ne slažu u svemu, naprimjer Nora i Virag dolaze u konflikt  zbog slatkiša. Ali, istina je da je njihovo roditeljstvo poseban izazov. Mislim da Norini problemi proističu iz onoga što je istočna Evropa usađivala u našu podsvijest decenijama – konvencionalna uloga u obitelj. Ako se ne uklapamo u standarde, to je za nas dodatni izazov.

Asia: Ja bih rekla da, posmatrano generalno, njihov svakodnevni život liči na život mnogih parova koji se suočavaju s novom zastrašujućom ulogom roditelja i podizanja djeteta. Ali Nóra i Virág usvajaju djevojčicu koja ima dvije i po godine, koja već ima snažnu osobenost, i ona također čini njihovu priču posebnom. Pored toga, ne možemo zaboraviti političku klimu u Mađarskoj. Ako živite u zemlji koja ne odobrava vaš način života, tada ste nesigurniji u donošenju odluka, čak i kada znate da ste potpuno u pravu.

Koji je glavni cilj koji ste željeli postići ovim filmom? Koju poruku bi nam trebao poslati?

Asia: Ja bih bila veoma sretna kad bi publika preispitala vlastite stereotipe nakon gledanja ovog filma. Željele smo biti transparente u prikazivanju ne samo sretnih nego i teških trenutaka kroz koje Virág i Nóra prolaze. Samo zbog toga što su one žene, život nije drugačiji. Ne postoji pravi ili pogrešan način na koji treba formirati obitelj ili biti roditelj.

Sari: Ja bih bila neizmjerno sretna kad bi film podstakao razgovor o temi koju obrađuje. Bez obzira na to jeste li gej ili heteroseksualac, pronalaženje našeg mjesta u porodici je putovanje, kao što je i naš odnos prema roditeljima, djeci ili partneru.

 

POVRATAK U EPIPO / VISSZATÉRÉS EPIPÓBA, Judit Oláh
(Mađarska, 2020, 84 min.) – regionalna premijera

U svom posljednjem dokumentarnom filmu mađarska rediteljica Judith Olah istražuje problematičnost ljetnog kampa, naslijeđenog iz doba socijalizma. Rediteljica je i sama pohađala kamp i ima vlastita isprepletena sjećanja na naizgled idilični kamp, ali i na tajne skrivene ispod površine.

Kada ste počeli razmišljati o snimanju dokumentarnog  filma „Povratak u Epipo“?

Priča i tajna o vođi kampa Siposu objavljena je 2014. godine. Članak je obuhvatio i  svjedočenja žrtava. Ja nisam ništa o tome znala, tako da sam bila potpuno šokirana. Čim sam se povratila od šoka, počela sam razmišljati o snimanju dokumentarnog filma.

Šta ovaj film znači za Vas? Kao dijete išli ste u Epipo…

Da, ovo je veoma osoben film. Ne samo zato što sam kao dijete učestvovala u kampu i što je on igrao važnu ulogu u mom životu nego i zato što sam u film unijela i svoj sadašnji život, svoju djecu i svoje strahove. Još veći značaj za mene film ima jer sam naučila koliko proces stvaranja filma može pomoći onima koji u njemu učestvuju. Iskreno se nadamo da će pomoći i drugima koji se suočavaju sa sličnim traumama. Ovo je učinilo da shvatim da je film veoma moćno oružje koje može promijeniti svijet, pa makar to bilo malo-pomalo..

Odlučili ste organizovati ponovno okupljanje učesnika kampa. Jesu li prihvatili Vaš poziv? Jesu li ljudi voljni da se suoče sa svojim traumama i podijele svoja bolna iskustva?

Uvjeriti druge da učestvuju u filmu bio je najteži dio posla. Međutim, neizmjerno sam zahvalna onima koji su mi vjerovali i  koji su bili dovoljno hrabri da se otvore pred kamerama. Generalno, mislim da su ljudi rijetko voljni da se suoče sa svojim traumama. To je veoma težak proces i većina nas se pretvara da je sve uredu. Međutim, ovaj film pokazuje da je suočavanje put  koji vodi ga izlječenju.

Jesu li druge slične priče otkrivene poslije slučaja „Sipos“? Je li zakon o zlostavljanju djece doživio neke promjene?

Nakon što je slučaj „Sipos“ izašao na svjetlo dana, zaista je uticao na zakon o izricanju kazni za one koji zloupotrebljavaju svoj položaj u odnosu na djecu. Nakon ovog otkriveni su mnogi slični slučajevi. Ovakvi slučajevi ne zastarijevaju, priča o Epipu otkrivena je nakon 25 godina.

 

U SLAVU LJUBAVI, Tamara Drakulić
(Srbija, 2020, 80 min.) – svjetska premijera

U filmu „U slavu ljubavi“ srbijanske rediteljice Tamare Drakulić lokalni mitovi i anegdote, koje nam prenosi zanimljivi domorodac meksičkog sela, Beto, spajaju se sa Šekspirovom  dramom „Romeo i Julija“. Posebnim pristupom temi ljubavi rediteljica nas vodi kroz divan poetski film u slavu ljubavi. Nažalost, stanovnicima prijeti opasnost da će njihova zemlja biti kupljena zbog bogatstva rudama i mineralima, te da će morati napustiti rodno selo.

Tema filma je ljubav. Kako biste nam ukratko predstavili film? Šta on istražuje?

„U slavu ljubavi“ je počeo da klija tokom master studija antropologije, koje su unele puno novina u moje poglede, poljuljale stare i primorale me da pronađem nove, od njih čvršće, oslonce. Ljubav se probila prva u redu za redefiniciju. Želela sam da vidim – ukoliko je naš intimni svet tako snažno, između ostalog, određen načinima organizacije proizvodnje i ekonomije, da li se maleni prostor eventualnog postojanja slobodne volje može pronaći u obrnutom procesu, te da li tako visoko i široko cenjena ljubav može i mnogo konkretnije da uđe u osnove na kojima se postavljaju različiti aspekti društvene organizacije i delovanja. Da bih to ustanovila, trebalo je prvo da pronađem šta ona uopšte znači, gde i kako je ja pronalazim. Tako je nastao film „U slavu ljubavi“.

 

Dok sam gledala Vaš film, nisam se mogla oduprijeti osjećaju nježnosti i ljubavi  prema životu i naizgled malim stvarima koje nas okružuju i koje većina nas, nažalost, ne primjećuje. Jesmo li generalno izgubili taj osjećaj? Možemo li se vratiti sebi i onome što iskonski čini naše biće?

Tokom rada na ovom filmu uvidela sam da je to što za gradsko dete mleko dolazi iz tetrapaka daleko i duboko veći problem nego što šaljivo prepričavanje anegdota na tu temu zvuči. Film smo snimali u malenom selu, i sami smo za to vreme živeli u njemu, pokušavajući, koliko je moguće, neopaženo da se približimo tački iz koje se ukazuje perspektiva protagoniste. Ono što svakako jesam videla, i za šta se nadam da će se lepo i lako čitati u filmu, jeste neposrednost između brige o sebi i brige o drugima, koja je neizostavni aspekt seoske svakodnevice. Mleko zahteva brigu o kravi, da bi se dobio hleb mora se brinuti o pšenici… Poštovanje potreba okoline, iz perspektive koju daje selo, nije nikakvo dobročinstvo, već inteligencija. Neminovno je da se ovaj princip odatle reflektuje i na ostale odnose. Principi koji vladaju našom svakodnevicom potiču iz gotovo suprotno usmerenog sistema. Ne mislim da postoji nešto što nas iskonski čini. To mi konstantno, svakim izborom i delovanjem, radimo. Meni je pri tome bitno da odredim „osovinu“ za koju želim pri tom konstantnom stvaranju da se držim.

Vi ste već bili lani na Festivalu kao učesnik s ovim filmom u fazi grube montaže na Docu Rough Cut Boutiqueu, kao jedan od pet izabranih. Sada ste sa završenim filmom. Sarajevo Film Festival se ove godine održava u specifičnim uslovima. Korona je mnogo toga promijenila. Hoće li ona promijeniti samo uslove života ili će promijeniti i nas…

Mislim da se mi konstantno, a za nas same često neprimetno, menjamo. U koroni nam se to, kao mnogo toga drugog, samo mnogo jasnije, prikazalo kao neki poziv za okretanje objektiva (četkice, tastature) ka samom sebi, ka kritičkom sagledavanju ne tuđe nego sopstvene pozicije unutar društva i umetnosti, i svih mehanizama koji na nju utiču i koji je određuju.

 

WOOD, Monica Lăzurean-Gorgan, Michaela Kirst, Ebba Sinzinger
(Rumunija, Kina, Rusija, Austrija, SAD, Peru, Njemačka, 2020, 97 min.)

S rediteljicama Monicom Lăzurean-Gorgan, Michaelom Kirst i Ebbom Sinzinger putujemo od Rumunije u Evropi, preko Sibira, do Južne Amerike. Kroz skriveno oko kamere pratimo sastanke mafije-biznismena, korumpiranih predstavnika velikih firmi i vlasti koji zarađuju enormne sume novca ilegalnom sječom i prodajom drveta, uništavajući šume bez imalo griže savjesti. Kroz film nas vodi odvažni direktor nevladine istražne agencije, Alexander von Bismarck, koji se sa svojim saradnicima infiltrira u njihove redove i snima skrivenom kamerom, otkrivajući jedan od šokantnih kriminala koji se dešavaju svuda oko nas.

Dolazite iz tri različite zemlje, Austrije, Rumunije i Njemačke, šta vas je motivisalo da zajednički snimite ovaj film…

L.: Kod nas u Rumuniji ilegalna sječa i preprodaja drveta je fenomen koji nas veoma zabrinjava. Razgovarala sam sa Ebbom, koja je iskusna producentica, i rekla joj da želim snimiti film koji će, koliko god je to moguće, imati međunarodni karakter. Ebba je poznavala Michaelu, koja živi u Njemačkoj i koja je, neposredno prije toga, radila s našim budućim protagonistom Alexanderom von Bismarckom.

K.: Upravo sam bila završila snimanje kratkog filma o ilegalnoj sječi drveta s Alexanderom von Bismarckom kao glavnim protagonistom kada je Ebba Sinzinger spomenula da planira raditi film o ovoj temi u Rumuniji.

S.: U vrijeme kada mi je Monica rekla svoju ideju, predložila sam da radimo s Alexanderom kao protagonistom. Smatrali smo da nam on može pomoći da razjasnimo situaciju u Rumuniji, pomognemo rumunskim aktivistima u borbi protiv korupcije i postavimo situaciju u Rumuniji u širi, svjetski kontekst. Tako bismo, s jedne strane, mogli pokazati da se krčenje šuma ne događa samo u tropima, a s druge strane da kapitalisti nisu izbirljivi, oni uzimaju sve što mogu lako dobiti, ma gdje to bilo.

 

Kako ste dolazili do materijala za film, na koji način ste snimali?

M.L.: Većinom smo snimali odvojeno, a ponekad nas je bilo dvoje u grupi. Slijedili smo Alexandera von Bismarcka i njegov tim na terenu, a u isto vrijeme smo im davali smjernice i predlagali im neke scene, tako da to nije bila čista opservacija, neke situacije smo predvidjeli i htjeli smo ih detaljno „pokriti“. Bili smo pažljivi i nastojali smo da izbjegnemo opasne situacije, i da planiramo snimanje tako da nikoga ne izlažemo riziku.

M.K.: Dodala bih na Monicin odgovor da smo od početka snimanja znali da će u dijelu filma biti korišten materijal koji je tajno snimljen. Alexander von Bismarck i njegov tim koriste skrivene kamere kada idu na sastanke, i slično, kako bi prikupili dokaze o lancu ilegalnih aktivnosti, počevši od sječe pa do preprodaje i proizvodnje proizvoda od drveta. To je dio njihovog posla i oni taj materijal koriste za svoj politički rad.

E.S.: Kao i uvijek, slijedeći protagoniste i istražujući. Budući da smo bile tri rediteljice, mogle smo brzo reagirati na hitne situacije, iako su Monica i Michaela, koje su snimile većinu materijala, u to vrijeme imale malu djecu. Bila sam na raspolaganju za snimanje, ali na kraju sam snimila malo i uradila većinu montaže. Trudile smo se, najbolje što smo mogle, da zadržimo filmski profil kako ne bismo naštetili rezultatima rada Alexanderesa i Co.

 

Snimali ste film na različitim, nekada veoma udaljenim lokacijama. Koliko dugo je trajalo snimanje filma?

L.: Radile smo dugo na ovom filmu, rekla bih pet-šest godina, i, kao što sam rekla, nastojale smo pripremati snimanje. Nekada za to nismo imale dovoljno vremena, pa smo morale biti spontane i dobro organizovane. Većinu filma snimali smo u Rumuniji, zatim u Peruu i Washingtonu DC.

K.: S obzirom na to da smo pratile akcije i politički rad organizacije EIA, morale smo reagovati brzo, jer ponekad stvari u istragama krenu u neočekivanom pravcu, a važno je da to bude zabilježeno. Mnogo je pomoglo to što su bile tri rediteljice, tako da je svaka od nas mogla raditi u drugoj zemlji i s drugačijim rasporedom. Najveći izazov, rekla bih, bilo je raditi u Rusiji i Kini.

E.S.: Nešto više od šest godina, uključujući početno istraživanje.

 

Koju poruku nam film šalje?

L.: Mislim da će film navesti ljude da razmišljaju o tome kako s lakoćom danas kupujemo proizvode od drveta i želimo da budu što jeftiniji, ne pitajući se o njihovom porijeklu. Za nas je važna samo cijena. Mislim da bi film trebao navesti ljude da razmišljaju o vrijednosti šume i drveta i o kupovini proizvoda od drveta, kao i da pokušaju podržati ljude koji se bore za bolju i čistiju okolinu.

K.: Slažem se u potpunosti sa Monicinim odgovorom. Također mislim da je jedna od važnih poruka filma da se vrijedi boriti. I da je čak moguće uticati i na promjenu zakona o zaštititi okoline.

S.: Nadam se da se borba za dobre stvari isplati iako je jasno da čovjek ne uspijeva postići sve odjednom. To je stalan proces. David protiv Golijata. Osim toga, film bi trebao podići svijest o složenosti i različitim razinama „zločina protiv drveta“, o unutrašnjoj vrijednosti drveta i šume za sve nas.