“Muslimanka može imati jarku crvenu kosu i tetovaže. Žena koja sve vrijeme otvoreno govori o seksu također može biti muslimanka. Ne postoji jedan način da budete muslimanka”, podcrtala nam je, između ostalog, Mona Eltahawy.

Piše: Tamara Zablocki

Foto: Almin Zrno

“Obračunat ćemo se sa svojom kulturom i vjerom, s vojnom huntom i islamistima – to su dvije strane iste medalje. Takav obračun je u suštini feministički. I to je ono što će nas na kraju osloboditi. Žene će – naš bijes, naša žestina, naša hrabrost i odvažnost – osloboditi naše zemlje“, piše u knjizi Hidžabi i himeni: zašto je Bliskom istoku potrebna seksualna revolucija novinarka, aktivistkinja i književnica Mona Eltahawy, Egipćanka s iskustvom života u Saudijskoj Arabiji, koja danas živi u New Yorku i piše za Guardian, New York Times i Toronto Star. Zalažući se za ideju da se revolucija koja će arapskom svijetu donijeti rodnu ravnopravnost i povesti ga ka pravednijoj budućnosti, mora istovremeno voditi na političkom i ličnom planu, u intimi svog doma koliko i na ulici, Eltahawy u svojoj prvoj knjizi, koju je na naš jezik prva u regiji prevela izdavačka kuća Buybook, piše o različitim oblicima nasilja koje trpe žene na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi: od zakona i društvenog pritiska koji im nalažu da nose hidžab ili nikab i kulture čednosti koja zatomljava žensku seksualnost, preko prisilne udaje u djetinjstvu i fizičkog zlostavljanja u braku, do genitalne mutilacije, običaja koji je, nezavisno o religiji i zakonima koji ga zabranjuju, raširen u ovom dijelu svijeta. Smatrajući da lične priče imaju posebnu težinu, zakonima i običajima potkrijepljene tvrdnje koje iznosi u knjizi Mona Eltahawy ilustruje pričama žena iz Egipta, Jemena, Tunisa, Alžira, Libije, Sirije, Jordana, Saudijske Arabije ali i vlastitim iskustvom seksualnog napastvovanja u samom srcu islamske duhovnosti, za vrijeme hadža u Mekki, pritiskom pod kojim se našla kad je odlučila skinuti hidžab, te jezivim fizičkim nasiljem i seksualnim napadom koje je pretrpjela kad je prije pet godina uhapšena na masovnim demonstracijama protiv Hosnija Mubaraka u Kairu. Za probleme žena Bliskog istoka i Sjeverne Afrike Eltahawy krivi “smrtonosnu kombinaciju muškaraca koji ih mrze i istovremeno tvrde da imaju boga na svojoj strani” – dobru staru mizoginiju, mizoginiju ulice i države, te pogubnu saradnju konzervativne kulture, religije i politike.

OTKRIVANJE FEMINIZMA U SAUDIJSKOJ ARABIJI

Neposredna, komunikativna i spremna da čuje mišljenja različita od vlastitog, Mona je u Sarajevo došla kao gošća međunarodnog književnog festivala Bookstan, a u našoj zemlji se zadržala sedam dana zbog želje da pored Sarajeva vidi Srebrenicu, kao i Višegrad zaradi priče o zloglasnom silovateljskom logoru, današnjoj banji Vilina vlas, svjesna da su opresija nad ženama i kontrola nad ženskim tijelom – u bosanskohercegovačkom primjeru silovanje kao ratna taktika – teme zajedničke Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Sjedinjenim Američkim Državama, Bosni i Hercegovini i bilo kojoj drugoj tački na zemaljskoj kugli. Istinska zvijezda Bookstana je u prepunoj galeriji Akademije likovnih umjetnosti govorila o činjenici da su sve religije patrijarhalne, sličnostima između patrijarhata Istoka i Zapada, te važnosti osvještavanja da žensko tijelo pripada isključivo ženi, a ne njenoj porodici, džamiji ili crkvi. Za Urban magazin govori i o životu u Saudijskoj Arabiji, značenju svojih tetovaža i jarke crvene kose, važnosti islamskog feminizma, progresivnih vjerskih zajednica i solidarnosti feministkinja s queer zajednicom.

Knjiga Hidžabi i himeni puna je ličnih priča. Zašto su lične priče važne?

Znamo da je lično – političko, kao i da je sve što radimo političko, zato, kako piše u knjizi, smatram da je najrazornija stvar koju žena može da uradi da priča o svom životu, kao da je važan, jer i jeste važan. Ženski životi, zatvoreni u privatnu sferu, neprestano se zanemaruju i zato sam smatrala subverzivnim učiniti od tih intimnih priča važne priče. Prvi protesti protiv Hosnija Mubaraka, koji su počeli krajem 2004. godine, a koji su bili važan katalizator kasnije Egipatske revolucije, značili su pomicanje granice u političkoj sferi, dok će se tek seksualnom revolucijom, raskidanjem s kulturom srama i tabua, slušanjem priča žena, pomjeriti granice u privatnoj i društvenoj sferi. Pričanjem vlastitih priča ohrabruju se i drugi da urade to isto. Nakon što sam pisala i pričala kako sam, zahvaljujući društvenim pritiscima koji nalažu čekanje na seks do braka, prvo seksualno iskustvo imala s 29 godina, prilazile su mi druge žene dijeleći sa mnom slična iskustva nemogućnosti ispunjavanja vlastitih seksualnih žudnji zaradi srama koji im nameće patrijarhat. Lični narativ je najmoćnije žensko oruđe u revoluciji.

mona_3

U knjizi pišete o seksualnom napastvovanju koje ste doživjeli u Mekki tokom obavljanja hadža i navodite da Vas je trauma života u Saudijskoj Arabiji približila feminizmu. Otkrivanje feminizma u Saudijskoj Arabiji, zemlji u kojoj su žene sve samo ne ravnopravne s muškarcima, zvuči nestvarno. Šta Vam je pomoglo u otkrivanju feminizma?

Kad pogledam unazad, shvatam da sam feministkinja bila i ranije ali nisam imala ime za to. Odgojili su me roditelji koji su po svemu bili jednaki, dolazili su iz srednje klase, oboje su završili medicinu, oboje su dobili stipendiju da nastave školovanje u Londonu, oboje su bili ljekari. Zatim smo se preselili u Saudijsku Arabiju i moj svijet se okrenuo naglavačke. Moja majka više nije smjela voziti automobil, niti ići bilo gdje bez pratnje mog oca, ja nisam smjela ići sama bilo gdje, a potom se desilo i to iskustvo seksualnog napastvovanja na hadžu. Žene jednostavno ne možete vidjeti na javnom mjestu u Saudijskoj Arabiji, vrlo malo ih je na ulici i sve su pokrivene od glave do pete, a one rijetke koje se nađu u javnom prostoru su objektifikovane i trpe seksualne napade. Sve u Saudijskoj Arabiji bilo je patrijarhalno i mizogino i to me usmjerilo ka feminizmu, nakon što sam otkrila riječi za ono što mi se dešava. Najprije sam odlučila da se sakrijem, te sam počela nositi hidžab, ali sam vrlo brzo shvatila da to ne pomaže jer se seksualni napadi dešavaju bez obzira na pokrivanje. Shvatila sam i da hidžab nije za mene, nedostajao mi je vjetar u kosi, nisam se prepoznavala gledajući se u ogledalo, ali mi je trebalo osam narednih godina da odlučim skinuti ga. Riječ feminizam sam otkrila dok sam nosila hidžab, pronašla sam je u univerzitetskoj biblioteci. Bilo je to prije trideset godina, a možete pretpostaviti da u Saudijskoj Arabiji ne postoje rodne studije, tako da postojanje tih knjiga u biblioteci mogu zahvaliti isključivo nepoznatoj bibliotekarki ili profesorici kojoj feminizam nije bio nepoznat. Spasila mi je život, jer sam tako pronašla feministkinje s kojima dijelim religiju i kulturu, a ne uvezeni feminizam sa Zapada. Sjećam se, prvo što sam osjetila bio je strah, prava užasnutost, jer – shvatila sam to kasnije – kad otkrivate nešto što vam očajnički treba, prestrašeni ste. U tim knjigama sam čitala da hidžab nema veze sa samim islamom, da u Kur'anu ne postoji obaveza nošenja hidžaba i znala sam zatvoriti knjige i ostaviti ih na polici jer sam bila uplašena svim tim informacijama. Ali sam im se potom vraćala, jer su bile baš ono što sam trebala.

Hidžab ste, ipak, nosili od svoje šesnaeste do dvadesetpete godine, kažete da vam je trebalo osam godina da ga skinete. Kako danas gledate na to lično putovanje?

Već nakon godinu dana nošenja hidžaba shvatila sam da to nije za mene. Žene na Bliskom istoku su pod velikim pritiskom da nose hidžab, a jedina gora stvar od nenošenja hidžaba je staviti ga, a potom skinuti. Pod pritiskom ste priča da je prorok Muhamed rekao kako se žene trebaju odijevati, premda u Kur'anu nema nikakvog ukaza. Očigledno se radi o odluci koju su za žene donijeli muškarci, a žene su je prihvatile iz različitih i brojnih razloga: da budu ostavljene na miru, da se mogu slobodno kretati, jer vjeruju da će zbog toga ići u raj. Žene nose hidžab iz različitih razloga. Ja lično sam ga morala skinuti, ali nisam znala kako da to uradim. Osjećala sam krivnju, moja cijela porodica je bila u potpunosti protiv toga, morala sam se boriti s ogromnim pritiscima, pronaći snagu za to. I napokon sam je našla, po povratku iz Saudijske Arabije u Egipat, jer sam odlučila biti novinarka, a u Saudijskoj Arabiji ne postoji studij novinarstva. I dalje sam osjećala strašnu krivicu. Krivica je sveprisutna u životima žena – pogledajte samo seksualnost i tjelesnost uopšte – ukoliko odluče da se ne ponašaju po pravilima patrijarhata. Odbacivanje patrijarhata praćeno je krivicom, što je i najbolji dokaz koliko je patrijarhat moćan. Hidžab sam, dakle, skinula u Egiptu, u historijski zanimljivom trenutku u kojem je sve više Egipćanki odlučivalo da ga nosi, a ja sam se kretala u suprotnom pravcu. U to vrijeme, početkom devedesetih, hidžab je u Egiptu nosilo oko 25 posto žena, a danas je procenat žena koje ga nose 90 posto, premda je nakon Egipatske revolucije povećan broj žena koje ga odlučuju skinuti jer shvataju da hidžab nema veze s islamom nego s patrijarhatom. Jedna mlada žena koju spominjem u svojoj knjizi opisala je to ovako: “Shvatila sam da ne mogu osloboditi svoju zemlju ako najprije ne oslobodim samu sebe”. To je društvena i seksualna revolucija koju trebamo.

NE POSTOJI UNIFORMA ZA MUSLIMANKE

U Bosni i Hercegovini također sve veći broj žena odlučuje nositi hidžab ali i nikab. Šta mislite da je uzrok tom trendu?

Vjerovatno jak uticaj Saudijske Arabije i Zaljevskih zemalja. Jednako je i širom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država, u Siriji, Egiptu, Libiji, posvuda. Uzrujava me taj trend jer čini da mislimo kako postoji uniforma za muslimanke. Jedan od razloga zašto insistiram na tome da sam muslimanka – to  je moja politička odluka – jeste i zato što želim reći: “Ovako također može izgledati muslimanka”. Muslimanka može imati jarku crvenu kosu i tetovaže. Žena koja sve vrijeme otvoreno govori o seksu također može biti muslimanka. Ne postoji jedan način da budete muslimanka.

Tetovaže koje spominjete bile su Vaš način da ponovo preuzmete kontrolu nad svojim tijelom, nakon hapšenja i napada koji ste preživjeli na protestima u Kairu 2011. godine. Kako su Vam tetovaže pomogle da se oporavite?

Za spisateljicu i novinarku imati obje ruke slomljene je teško iskustvo. Tri mjeseca sam imala obje ruke u gipsu, a jedini slobodan prst bio mi je kažiprst desne ruke. Živjela sam na Twitteru tih mjeseci jer je to bio jedini način da nešto napišem. Zato sam pomislila, jednom kad mi kosti zacijele – srce ne, srce mi još nije zacijelilo i ko zna koliko će mu trebati – ali kad kosti zacijele, poklonit ću sebi nešto, jer sam preživjela. Odlučila sam obojiti kosu u crveno jer je crvena moćna i divlja boja koja poručuje: “Ovdje sam, jebite se, niste me ubili”, a tetovaže sam odlučila napraviti jer su slomljene ruke i ožiljak koji mi je ostao na jednoj ruci podsjetnici na to da sam učestvovala na protestima, na šta sam ponosna, ali se radi o podsjetnicima koje nisam sama birala. Tetovaže sam sama birala. Nikada prije nisam željela imati tetovaže, ali sam u međuvremenu otkrila i da se mnoge žene koje su pretrpjele seksualno nasilje ili one koje su preživjele rak, naročito rak dojke i mastektomiju, odlučuju istetovirati, upravo kako bi ponovo dobile osjećaj da posjeduju svoje tijelo. Kad sam napadnuta, osjećala sam da mi je nešto uzeto protiv moje volje, ukradeno, a tetovaže su mi pomogle da to vratim. Najprije sam dala istetovirati staroegipatsku boginju Sekhmet s glavom lavice i tijelom žene koja je u hijeroglifima često predstavljana crvenom bojom i zato su je zvali i “Skarletna dama”. Sekhmet je boginja odmazde i seksa, a ja kažem “Da, molim!” za oboje: želim kaznu za krivce i pravdu nakon što sam pretrpjela nasilje, koju nisam dobila. Tetovaža Sekhmet slavi moje egipatsko naslijeđe, a tetovaža na drugoj ruci slavi arapski jezik, njime je ispisano ime ulice u kojoj sam napadnuta, ulice koja je postala ikoničko mjesto Egipatske revolucije na kojem je 40 ljudi poginulo i 300 ranjeno, ulice Mohamed Mahmoud na kojoj se nalazio i moj univerzitet, dok je ispod ispisana arapska riječ za slobodu, jer smo oslobođeni na toj ulici.

mona_2

ISLAMSKI FEMINIZAM JE MOST

Kakav je Vaš pogled na islamski feminizam i feminističku teologiju? Ako su sve Abrahamske religije i njihove svete knjige patrijarhalne, kako i sami kažete, ako su ih ispisivali muškarci po svojim mjerilima, kako se mogu pomiriti s feminizmom?

Lično se ne identifikujem kao islamska feministkinja nego kao sekularna feministkinja. Moj islam i moj feminizam su razdvojeni jer mi se ne sviđa bitka između interpretacija. Neću uopšte pregovarati o ravnopravnosti s muškarcima koji vjeruju da sam polovično ljudsko biće. Islamski feminizam je, ipak, važan, baš kao i jevrejski i kršćanski feminizam. Opisivala sam prisutnima na Akademiji likovnih umjetnosti kako sam se molila s Aminom Wadud, koja smatra da žene trebaju biti imami jer je preduslov za imama veliko znanje unutar islama. A Wadud je vrlo obrazovana u islamu. Ona je žena koja je na sebe preuzela ulogu imama i u molitvi u istom prostoru vodi žene i muškarce. Toj sam molitvi prisustvovala za vrijeme menstruacije i bez marame na glavi, što je ogroman tabu. U vrijeme kad sam otkrila zajednicu progresivnih muslimana u Sjedinjenim Američkim Državama osjetila sam veliku zahvalnost jer smatram da nam je to potrebno. Istovremeno sam slušala mnoge komentare poput: “Dajte mi opravdanje u Kur'anu zašto bi žene trebale biti imami i doći ću da poslušam šta imate reći”. Tad sam shvatila zašto nam je potreban islamski feminizam. Amina Wadud ima argumente kojima odgovara na ova pitanja, a najjednostavniji islamski argument je: ukoliko nije zabranjeno, znači da je dozvoljeno, zato ne postoji ništa zbog čega žena ne bi mogla predvoditi molitvu muškaraca i žena, bez razlike. Zbog toga sam napravila političku odluku – jer sve što radim je politička odluka, od bojenja kose, tetoviranja, do pričanja o seksualnosti – da ću se referirati na islamski feminizam iako sam sekularna feministkinja. Islamske feministkinje su bile one čija su djela pomogla meni da skinem hidžab, a znam i da su danas mnoge mlade žene, muslimanke, u istoj situaciji u kojoj sam ja bila tada, preplašene i nesigurne, jer kad ste mladi nemate nikakve moći protiv pritiska patrijarhata. Uvijek se referiram na rad islamskih feministkinja jer znam da su one most koji će pomoći tim mladim ženama da prebrode svoje probleme i krenu na put koji sam ja prošla. Bez obzira na to što smatram da su religije patrijarhalne u svojoj srži, smatram važnim islamski feminizam za one koji ga trebaju.

ISLAM NIJE ISTOČNJAČKA STVAR

Da se pomjerimo malo na Zapad. Koji bi bio pravi način razumijevanja pitanja hidžaba i općenito potreba muslimanki u zapadnom svijetu? Kako pomiriti svjetove koji se čine nespojivim, ako ne i zaraćenim?

To je veliki problem. Na diskusijama i predavanjima na kojima učestvujem u, na primjer, Islamabadu, Beirutu, kao i sad u Sarajevu, osjećam se puno slobodnijom da govorim o tim temama, slobodnijom da kritikujem, zato što su u publici muslimanke i muslimani, kao i ljudi kojima je islam kulturološki blizak jer žive u zemljama s velikom populacijom muslimana. Slavni egipatski reditelj Youssef Chahine znao je reći: “Kršćanin sam po religiji, ali sam musliman po kulturi”. Na takozvanom Zapadu je daleko teže govoriti o islamofobiji i pitanjima muslimana širom svijeta, tema hidžaba je ondje puno kompleksnija, a sve vrijeme moram biti svjesna i desničara, rasista, islamofoba, koji žele iskoristiti moje riječi protiv muslimana. To su već i radili, izvrćući moje riječi i govoreći: “Vidite, ova muslimanka govori da na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi postoji mizoginija”. A ono što ne žele čuti da ova muslimanka govori jeste da je mizoginija globalni problem i da u svakoj zemlji u svijetu postoji mizoginija, uključujući Sloveniju, Švicarsku, Zimbave, Sjedinjene Države. Stoga je prvo što moram reći kad govorim u tom, zapadnjačkom, kontekstu: “Zajebite desničare. Zajebite mizoginičare s Bliskog istoka.” A budući da sama pripadam i Istoku i Zapadu, živjela sam u Egiptu, u Saudijskoj Arabiji, u SAD, obje strane obično moram obavijestiti i da islam nije nekakva istočnjačka stvar, islam je globalan, postoji u Maleziji i u Egiptu, kao i u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Danskoj, gdje su muslimani ujedno i Zapadnjaci. Kažem im također: “Ako niste muslimanka, onda nemate pravo na mišljenje o hidžabu, jer diskusiju o hidžabu trebaju voditi muslimanke između sebe.” U diskusijama mi se često suprotstavljaju žene koje nose hidžab i to je ono što volim: to je dokaz da muslimanke nisu monolitna zajednica, ne razmišljamo sve isto i ne trebamo razmišljati isto. Žene koje diskutuju o hidžabu u, recimo, New Yorku ili Washingtonu, također moraju biti svjesne da imaju privilegiju koju žene u Lahoreu nemaju. Sloboda koju uživaju žene na Zapadu razlikuje se od života žena u Pakistanu, gdje vam rođena majka ne bi dopustila da skinete hidžab i gdje su žene pod ogromnim pritiskom da se pokriju. Moja sestra živi u Americi i nosi hidžab kako bi u vrijeme islamofobije na Zapadu jasno pokazala da je muslimanka, ali ne smijemo zaboraviti da se radi o privilegiji koja joj omogućava da nosi hidžab iz inata. Živimo u opasnom vremenu u kojem nas fašisti pokušavaju podijeliti na “nas” i “njih”, a najbolji način da se borimo protiv fašizma je da budemo mnogostruki, složeni, da kažemo: ja sam i “mi” i “oni”.

I solidarnost, rekla bih.

Upravo, jer se u tim bitkama zaboravlja da je neprijatelj patrijarhat, a ne druge žene. Osim toga, uvijek spomenem i LGBT zajednicu s kojom se treba ujediniti jer je feministkinjama i LGBT zajednici neprijatelj također isti, a zajedničkim snagama ćemo se lakše boriti protiv njega.

PROBLEMI ŽENA ZAPADA

U knjizi Hidžabi i himeni pišete o odluci da ne želite imati djecu, što je još tabu i na Zapadu, koji također nastoji kontrolisati žene i njihovo tijelo: neka od najkontroverznijih pitanja kojih nikako da se riješimo su reproduktivna prava, pravo na abortus i odluka o imanju djece uopšte. Koji su problemi žena na Zapadu, koje previđamo pod pogrešnom pretpostavkom da su zapadnjakinje u potpunosti ravnopravne s muškarcima?

U mom drugom domu, Sjedinjenim Američkim Državama, patrijarhat ugnjetava žene kroz napade na reproduktivna prava. Ako niste bjelkinja i ako niste bogata, vrlo ćete teško doći do kontracepcije i sigurnog abortusa, a oživjele su i nemedicinske metode abortusa koje izvode nadriljekari, ugrožavajući živote žena. Američki kršćanski fundamentalisti žene vide kao hodajuće maternice, kao inkubatore i protiv njih se treba boriti jednako kao i islamista. Problem je i hiperseksualizacija žena kroz koju su zapadnjačke žene također objektifikovane. Ako se borim protiv pokrivanja žena jer smatram da je u njegovoj srži hiperseksualizacija žena – jer nas navodi da mislimo kako je žena seksualizovana od glave do pete pa je stoga moramo pokriti – onda se moram boriti i protiv shvatanja žene kao robe, koja je također seksualizovana od glave do pete. Protivim se i jednom i drugom, zahtijevajući da žene same posjeduju svoja tijela i rade s njim šta god žele. Na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi problem je kultura čednosti koja kontroliše žensku seksualnost ali ista ideja postoji i na Zapadu: Amerikanci organizuju “balove čednosti” na kojima se tinejdžerke, djevojčice, zavjetuju svojim očevima da će čekati na seks do braka, prepuštajući tako ocu vlasništvo nad svojim tijelom, sve dok ono ne pređe u ruke supruga. Želim da žene posjeduju vlastita tijela, slobodne od “čistoće” i “čednosti”, ideja koje se nikad ne primjenjuju na muškarcima. Sa svojim tijelima žene trebaju raditi šta god im je volja – ako žele da budu seksualne radnice, to je također u redu, sve dok same odlučuju o tome.

Premda brojni i sveprisutni, ti problemi se često zanemaruju, navodeći na pomisao da je feminizam zastario i izlišan. Šta bi bila Vaša poruka ženama koje smatraju da im ne treba feminizam?

Rekla bih im da im je prostor za privilegiju da uopšte mogu reći kako nisu feministkinje i da im ne treba feminizam – kreirao upravo feminizam. Zapravo, pitala bih ih: je li u vašoj zemlji jednak broj muškaraca i žena na političkim pozicijama? Odgovor je, naravno, “ne”. Jesu li žene plaćene jednako kao njihovi kolege muškarci na istim pozicijama? Odgovor je “ne”. Je li vaša država iskorijenila nasilje u porodici i seksualno nasilje nad ženama? Odgovor je “ne”, jer ne postoji država na svijetu u kojoj nema nasilja nad ženama, čak ni u Skandinaviji, koja je najbolje mjesto na svijetu za žene. To su sve manifestacije patrijarhata koji još nije pobijeđen, a sve dok patrijarhat ne bude pobijeđen – feminizam nam treba.