Mnogo je primjera na osnovu kojih možemo govoriti o ljudskoj bešćutnosti, a odnos prema sirijskim izbjeglicama jedan je od njih.

O kratkom pamćenju, amneziji ili potpunom nedostatku pameti svjedoče i internet grupe kreirane na zapadu Evrope koje apeluju da se spriječi ulazak Sirijaca u Hrvatsku. U nekim Frankfurtima, Amsterdamima i Dizeldorfima zaboravili su na vlastito iskustvo od prije dvije decenije. Domovine se sjete kad je treba ‘braniti’ od nekih novih ljudi bez adrese. I kad ih pjesma u kafani ‘pogodi’.

Da traumatično iskustvo izbjeglištva neki ipak ne zaboravljaju te da su sposobni pretvoriti ga u sjajnu dokumentarnu filmsku formu potvrđuje primjer Vladimira Tomića, Sarajlije koji se sa majkom i bratom nakon početka rata u BiH, našao u Kopenhagenu.

Piše: Kristina Ljevak

Sretnih izbjegličkih priča nema, a i sve nesretne nisu nalik jedan drugoj. Tomića se razlikuje po tome što doslovno nisu imali čvrsto tlo pod nogama. Bili su smješteni na brodu ‘Flotel Europa’ što je i naziv istoimenog dokumentarca zahvaljujući kojem je Vladimir osvojio publiku, kritiku i brojne festivalske nagrade, od premijernog prikazivanja i nagrađivanja na Berlinaleu do SFF-a.

Nakon godina izbjeglištva, Vladimir Tomić je ostao u Danskoj. Završio je Kraljevsku likovnu akademiju u Kopenhagenu.

Video pisma bez adrese

Dokumentarni film ‘Flotel Europa’ nastao je zahvaljujući VHS snimcima i kameri nabavljenoj za potrebe slanja ‘video pisama’ izbjeglica familiji u Bosni.

”Imao sam jednu VHS kasetu koju smo brat, mama i ja uz pomoć jednog prijatelja sa Flotela Europa napravili davne 1993. godine u Kopenhagenu. Tu kasetu mi je deda dao prvi put kada sam se vratio u Sarajevo poslije rata. Kao mnoge druge Bosanske izbjeglice ni mi često nismo imali konekciju sa familijom i prijateljima u ratom zahvaćenoj BiH. Zato smo snimali te kasete i slali ih u paketima sa konzervama hrane i tako kroz humanitarne organizacije informisali familiju i prijatelje o našoj situaciji u izbjeglištvu. Mnoge od tih kaseta su stizale tek poslije nekih osam mjeseci u gradove poput Sarajeva, a mnoge nisu ni našle svoje prave adrese. Znao sam da još neki ljudi posjeduju snimke iz našeg izbjegličkog doba i uz privatne i internet konekcije imao sam mnogo sreće da dođem u kontakt sa našim ljudima u Danskoj koji su mi povjerili svoj VHS materijal i zbog toga ću im uvijek biti zahvalan”, sjeća se Tomić početaka prikupljanja materijala.

Leteće šerpe i osjećaj izmještenosti

Većina izbjegličkih smještaja podrazumijevala je boravak u objektima koji nisu bili namijenjeni za svakodnevni život i sve što on podrazumijeva. Živeći u hotelima na kopnu ili vodi, mnoge izbjeglice su se suočavale sa frustrirajućim iskakanjem električnih sklopki prilikom pokušaja da se skuha ručak na rešou. O tome piše i Ivana Simić Bodrožić u knjizi ‘Hotel Zagorje’. U jednoj od scena u filmu ‘Flotel Europa’ vidimo nekoliko istovremeno uključenih rešoa u nečemu što bi trebala biti izbjeglička brodska kuhinja, pa je pitanje o sklopkama ono koje se nužno nameće.

”Na Flotelu nisu tako često iskakale sklopke, koliko su šerpe letile sa rešoa na pod svaki put kada bi vjetar malo jače duvao i poljuljao brod”, kaže naš sagovornik koji od frustracija izdvaja osjećaj izmještenosti koji prati i većinu drugih ljudi sa sličnim iskustvom.

”Moj osjećaj izmještenosti nije jedinstven, ali je nevjerovatno jak i mislim da sam imao sreću što sam našao način da ga kroz umjetnost i dobre ljude nekako uzmem za uzde. Taj osjećaj mi daje neku dodatnu dimenziju kroz koju posmatram društvo i svijet oko sebe. Različite tenzije u društvu mislim da mogu da razumijem na jednom drugom nivou pošto iako relativno mlad osjećam da sam ih vidio prije. Kao dječak kroz rat i izbjeglištvo doživio sam relativnost stvari i kako u nekim situacijama nečiji život može da ovisi o nekim barem za mene dosta banalnim stvarima.”

Vladimir Tomić je imao sate i sate VHS materijala na kojem se nisu samo nalazile video poruke već i snimci aktivnosti izbjegličkog života ljudi iz BiH u Danskoj. ”Prethodna ideja je bila da se napravi jedan film u koji bi uvrstili i intervjue Bosanaca u Danskoj danas i na toj se ideji još uvijek radi”, kaže reditelj te dodaje kako su najbolje ideje za film one jednostavne, koje kroz jednostavnost pokazuju kompleksnost priče. ”Zato sam i napisao vlastitu priču. Priču jednog klinca izbjeglice, koji se zaljubljuje u jednu nedokučivu ljepoticu, na jednom izbjegličkom brodu u Danskoj, brodu koji se zove Flotel Europa i koji tone pod težinom posljedica rata u BiH.

Umjetnost ne ovisi o novcu već o potrebi da se stvara

Nije rijedak primjer da su upravo likovnjaci bili uspješni reditelji, ali nas je zanimalo šta je u Vladimirovom slučaju bilo presudno za upis likovne akademije.

”Taj izbor je odredila moja mama. Znam, zvuči skroz smiješno, ali priča slijedi. Kada sam joj rekao da sam se prijavio za prijemni u Dansku državnu filmsku školu, upitala me je ono što mame obično pitaju – a šta ti je plan B?

Na to naravno nisam imao odgovor tako da me je natjerala da idem i na prijemni za Dansku kraljevsku likovnu akademiju. To sam uradio onako bez puno entuzijazma pošto sam mislio da je moje mjesto među filmadžijama, a ne među slikarima. Ubrzo se to njeno insistiranje pokazalo pozitivnim za mene. Ne zato što je Filmska škola loš izbor već zato što mi je Likovna akademija dala slobodu da se kreativno razvijam na jedan drugi način. Tamo me moj profesor Per Bak Jensen nije učio mnogo šta je film, fotografija ili umjetnost već mi je pokazao kako radi kamera i rekao-sada mi pokaži šta imaš u sebi. Osjećao sam se usamljeno, ali sam znao da je njegovo pitanje u stvari pitanje koje ja trebam da postavim sebi. Likovna akademija mi nije obezbijedila filmski tim ljudi, niti blizu materijala za produkciju i ostalih pomagala kao što bi mi Filmska škola to obezbijedila, ali mi je obezbijedila slobodu da naučim kako da sve stvorim sam. Između ostalog naučila me je da stvaranje kvalitetne umjetnosti u stvari ne ovisi o novcu već o jačini i kvalitetu čovjekove potrebe da je stvara. To ne znači da umjetnost ne treba u svakom smislu podržavati sa državne i društvene strane pošto i umjetnici imaju račune i potrebu za normalnim životom da bi imali vremena da stvaraju, kao svi drugi. Bez umjetnika jedno društvo stagnira na duhovnom nivou. Priznanja za umjetnike priznanja su i za društvo u kojem žive. Ako ne stvorimo uslove za život i stvaranje umjetnika, ne doprinosimo ni vlastitom duhovnom razvoju”, objašnjava Tomić, autor filmskog ostvarenja kao važnog doprinosa kulturi sjećanja, filma koji nam između ostalog govori koliko je odrastanje dodatno bolno ako podrazumijeva život van vlastitog prirodnog okruženja, daleko od vlastitih izbora i želja, te podcrtava besmislenost svih sukoba.