One nisu žene u prestižnim individualnim sportovima. Ne nose bijele suknjice i nakon osvojenog turnira ne dobijaju godišnji budžet opštine u Bosni i Hercegovini.

Nisu ni dio kolektivnih opšteprihvaćenih sportskih disciplina, košarke, odbojke, eventualno rukometa, na koje djevojčice uglavnom usmjeravaju sportski pedagozi tokom redovnog obrazovanja.

Izabrale su fudbal, ili je on izabrao njih, a tamo gdje patrijarhat caruje jasno je bilo da ih njihova lopta neće odvesti do svjetla pozornice, nacionalnog ponosa, iščekivanja njihovih rezultatas nestrpljenjem.

Piše: Kristina Ljevak

Nećemo ih vidjeti u reklamama velikih oglašivača, nećemo znati detalje njihovih navika, emotivnih izbora ili načina na koji provode slobodno vrijeme. Njihove fotografije nisu one koje popunjavaju Instagram, a stižu s plaža Maldiva ili nekih drugih egzotičnih destinacija.

Ne bodre ih roditelji, barem ne uvijek i ne u početku, jer nisu budući Đoković ili Džeko.

Ali kada ih upoznamo, i na život i na sport gledaćemo drugačije, te postati više svjesni/e da nemamo jednake mogućnosti niti polazimo s jednakih pozicija. Njihove pojedinačne priče nisu romansirane biografije nego najčešće težak put s margine. Fudbal u slučaju sarajevskih i reprezentativnih igračica nije bio samo sport. On je nerijetko bio utočište, bijeg od svakodnevice, poroka, lošeg društva, neadekvatnog porodičnog okruženja ili siromaštva u najkraćem. Mogućnost kolektivne igre, sigurnog okruženja i razumijevanja važnija je od formalnih rezultata, koji uprkos preprekama nisu izostali.

Fudbalski teren postao je prostor ne samo sportske već njihove kompletne lične realizacije, mjesto zahvaljujući kojem su ostvarile i profesionalnu satisfakciju primajući skromnu, ali ipak platu, koja im može barem djelimično omogućiti finansijsku neovisnost i parče vlastite slobode.

Danas ih sve manje pitaju „zašto fudbal“, i to je još jedna u nizu izvojevanih pobjeda na putu koji su započele od pomoćnih terena na koje su stizale preskačući ogradu do organizovanja kupova UEFA-e.

Upoznajte Alminu Almu Hodžić, golmanku SFK 2000 i reprezentativku, i Vildanu Willy Imamović, nekadašnju fudbalerku, a danas menadžericu SFK 2000.

Fudbal za sve

Zahvaljujući trenerici Samiri Hurem i njenoj odluci da formira klub u kojem će sve djevojčice moći igrati, i Vildana Imamović zamijenila je igru s dječacima i jednom drugaricom treniranjem u profesionalnom okruženju. Godine 2000, kad je i formiran SFK, imala je 15 godina i odmah dobila željenu poziciju golmanke.

Za svjetske standarde počela je prilično kasno. U svijetu djevojčice, kao i dječaci, počinju trenirati s četiri ili pet godina. Sedam godina je branila za SFK, ali i za juniorsku, a kasnije i seniorsku reprezentaciju BiH. „Onda sam počela studirati i raditi u ugostiteljstvu, pa sam prekinula fakultet uz loše društvo, i nekoliko godina uopšte nisam bila u sportu. Kad sam se odlučila vratiti, trenerica Samira Hurem mi je dala priliku i omogućila da radim u klubu jer je već bilo kasno za igranje fudbala. Najprije sam radila poslove organizacije. Potom je došla Liga prvaka, gdje sam s Kristinom Šešlijom, koja je i direktorica Lige prvaka, u SFK radila na pripremama. Ona je vidjela moje kapacitete i pozvala me je da volontiram u Fondaciji Mozaik, a ujedno sam radila i u SFK. Nakon toga sam počela da sudim, sve iz želje da ostanem u fudbalu, i to prvo Premijer ligu BiH. Zahvaljujući klubu, stekla sam i trenersku licencu. Poslije sam upisala i fakultet, sportski menadžment na DIF-u“, kaže Vildana Imamović o svojim sportskim počecima, usponima i padovima. Danas, zahvaljujući podršci u klubu i prijateljskom okruženju, od diplome sportske menadžerice dijele je svega tri mjeseca. Kaže da bi sve bilo drugačije da nije bilo fudbala.

SFK 2000 će ove godine sedmi put biti domaćin kvalifikacijskog turnira za Ligu prvaka za žene. Ovo domaćinstvo, uprkos svim preprekama u razvoju bh. ženskog fudbala, dodatno je osnažilo igračice, a uspjele su da odgovore i pravilima izraelskog Mossada.

Profesionalna golmanka, samohrana majka

Almina Alma Hodžić svoje prve korake na fudbalskom terenu u Rakovici nadomak Sarajeva takođe je počela u društvu dječaka.

Među slučajnim prolaznicima bio je i čovjek koji ju je primijetio, te povezao s trenericom SFK 2000 Samirom Hurem. Najprije je bila igračica, dok na jednim pripremama nije zamijenila golmanku koja je imala loš dan. „Fudbal mi je zaista promijenio život. Upala sam u loše društvo, pila… Nisam ni vjerovala da mi može ovako biti. Samohrana sam majka. Od osmog mjeseca trudnoće sam sama ostala. Klub mi je pomogao i stvorio najveći preokret u tom periodu kad nisam znala šta ću. Imala sam 23 godine, bila potpuno zbunjena. Za sve što mi je trebalo tada od kluba nisam čula da nema, uvijek su govorile da će biti. Sad imam svoju djevojčicu. Prva sam golmanka Reprezentacije BiH, prva sam golmanka SFK. Proglašena sam za 2015/16. najboljim golmanom Bosne i Hercegovine“, dio je lične i sportske priče Alme Hodžić, koju sad s tribina bodri njena kćerka. Zbog srčanih tegoba Alminine majke, kćerka ponekad ide i na pripreme. Kada je pitaju hoće li kao mama biti golmanka, odgovara da će igrati špic jer „ne želi da se baca kao mama“. Almina Hodžić dolazi iz višečlane porodice, odrasla je s još petoro braće i sestara, naviknuta da od najranijeg uzrasta povremeno samostalno zarađuje. Nadimak joj je i Kugla, jer je u periodu osnovne škole bila državna prvakinja iz bacanja kugle, bez ikakvih treninga prije prvog takmičenja.

Danas živi za dijete i fudbal. I od fudbala živi. Ne na način kao muške kolege, ali znatno bolje u odnosu na početak, kad je trenerica Hurem od ličnih sredstava izdvajala novac kako bi Alma barem mogla doći na treninge.

Predrasude i prepreke iza kornera

I kada je fudbal bio na nastavnom planu i programu, sjeća se Vildana Imamović vremena školovanja, igrali su ga dječaci, dok bi djevojčice dobile druge zadatke ili jednostavno ne bi ništa igrale.

Ona potiče iz tradicionalne porodice gdje je u početku podrška za bavljenje ovim sportom izostajala, ali ju je otac više podržavao. Sada su i otac i majka na utakmicama u publici.

Predrasude su vezane i za žene fudbalske sudinice, u ruralnim dijelovima im na utakmicama poručuju da idu kući praviti pitu. Ali posljednjih pet godina, posebno u posljednjoj godini, ženski fudbal je vidljiviji i prihvaćeniji. Važna je bila i podrška FK Sarajevo i njihovo pridruživanje „bordo porodici“.

Nikada nisu imale svoj teren. Na Otoci im je svlačionica bila ispod drveta.

Danas se i odnos publike mijenja. Kada su igrale s Rusiankom, imali su više gledalaca nego ukupno muško kolo u svim utakmicama.

Za jednu mušku utakmicu na najnižem rangu u organizaciji se nalazi najmanje 15 ljudi. Vildana Imamović i Kristina Šešlija same su radile organizaciju Lige prvaka, gdje dolazi 100 ljudi.

„Za svaku utakmicu moramo imati medicinsku sobu, koja košta nekih 1000 KM, a mi je nemamo, pa smo je posudili od naše doktorice koja radi u Kliničkom centru, a koja ju je vjerovatno i sama od nekoga posudila. Kad se igraju dvije utakmice, igraju se na dva stadiona, a mi imamo jednu sobu. Delegat dva sata prije utakmice dođe da pregleda sve. Od doping sobe, medicinske sobe, svlačionica, terena, zastava… Nakon što to pregleda na jednom stadionu, Kristina delegatkinju vozi s Otoke preko Dobrinje, Lukavice, Tranzita do Koševa dok mi tu sobu kraćim putem dovezemo na Koševo“, kroz smijeh objašnjava Vildana netipične okolnosti pod kojima se realizuju prestižna takmičenja kojima su domaćini.

Što imaš, to ti je i dovoljno

Nekada je razlika između švedskih igračica i domaćih bila 20:0 u korist gošći. Danas ih dobiju jedva s golom razlike, i to iz penala, bez obzira na to što prije njih u Bosnu i Hercegovinu stiže šleper opreme te što ih na njihovom sportskom putu prati niz pogodnosti. „Što imaš, to ti je i dovoljno“, kaže Almina, i uvijek pomisli na to da mogu Šveđanke ili neke druge igračice imati sve, ali ne i srce kao naše.

Igrajući protiv Rusianke dobile su prvi gol u drugoj minuti sudijske nadoknade od igračice koja mjesečno zarađuje 17000 eura. Smijemo se poredeći to s primanjima naših igračica, te zaključujemo da je za toliku platu i morala dati gol.

Ono čega u SFK 2000 ne nedostaje timski su duh i familijarna solidarnost. „U timu imamo zaista mnogo djevojaka koje nemaju oba roditelja, većina ih nema jednog roditelja. Taj timski duh omogućava da djevojke izrastu u zrele osobe. U dobre ljude. Sve se trudimo da nekome budemo majka, otac, da učimo zajedno, da odlazimo u školu. Nažalost, u našoj zemlji nemamo podršku državnih institucija. Četrnaest godina smo prvakinje i osvajačice duple krune, jedna naša igračica je rekla da rezultate koje mi postižemo muške kolege mogu postići jedino na Playstationu“, objašnjava menadžerica kluba Vildana Imamović i podsjeća na to da su prošle godine dobile plaketu grada. Olimpijski komitet ih je proglasio najboljim timom, trenerica Samira Hurem ima priznanje najbolje trenerice u državi. Almina je bila najbolja golmanka. Njihove igračice takođe su birane u najbolje. Sve što je bilo nagrada u BiH one su dobile. I zaslužuju da se više priča i piše o njima. Bez pitanja zašto fudbal.

„Populacijski fond UN-a pristupa pitanju rodne ravnopravnosti sa stanovišta da rodne uloge ne smiju niti trebaju biti one koje sputavaju žene i muškarce da postignu svoj lični maksimum, u skladu s potencijalima, afinitetima te potrebama. U odnosu na to, Populacijski fond vjeruje u transformativnu moć rodne ravnopravnosti, koja nadilazi rodne podjele i stvara dinamične, osnažujuće odnose u društvu.

Odatle i naša odluka da podržimo ženski fudbal u Bosni i Hercegovini jer na vrlo jasan, vidljiv način demonstrira kako primarni parametar po kojem ocjenjujemo mogućnost uspjeha osoba ne treba biti njihov rod nego trud, požrtvovanost i energija koje ulože“, rekla je povodom podrške ženskom fudbalu u BiH Doina Bologa, predstavnica Populacijskog fonda UN-a (UNFPA) u BiH.

I sve što su njihove teškoće danas dio je investicija za budućnost i izgradnje platforme zahvaljujući kojoj će neke nove generacije djevojčica nesmetano kotrljati tu bubamaru po travnatom terenu.

Fudbalski klub Sarajevo im je omogućio uslove i za besplatnu školu fudbala, koju sada pohađa skoro 70 djevojčica od četiri do 16 godina. Sve ono što seniorke nisu imale trude se da mladima omoguće. Počevši od četiri treninga sedmično, pa nadalje. U nadi da će jednog dana domaće i švedske fudbalerke imati iste uslove, a za njih će fudbal uvijek ostati više od igre.